Foto: Privatna fotografija,Index

TRNCI, nemir i poskakivanje nogu uzrokuju mi mnoge besane noći zbog čega sam na rubu živaca jer mi duša spava, a noću uspijevam zaspati na nekih pola sata i onda opet krene. Noge krenu plesati, imam potrebu pomaknuti ih. Imam i potrebu spavati, ali ne mogu. Zato šećem po stanu. Toliko prijeđenih kilometara da bih mogla prijaviti novu olimpijsku disciplinu: Trudnica s trncima u nogama na xxx metara.

Krvna slika super, željeza na izvoz, ne sjećam se da mi je tako bilo u prošloj trudnoći. Muž mi masira noge, ali ne prolazi. Zajedno kopamo po forumima ne bismo li saznali što je pomoglo drugim trudnicama s istim tegobama, ali baš neke blažene pomoći i nema. Zapravo sam sve njihove savjete isprobala, pokušala primijeniti, jedna noć se pokaže boljom od druge, ali zapravo nema riječi o nekom finalnom poboljšanju. Taj problem plesnih nožica i nije najveći problem s kojim se susrećem u zadnje vrijeme. Ono što nas je kao roditelje izbezumilo i totalno izbacilo iz takta je rapidna promjena u ponašanju naše Nine.

Dosad nije pokazivala nikakve znakove agresije i sve smo rješavali bez histerije

Naime, ona dosad nije pokazivala nikakve znakove agresije, bijesa, dijete k'o dijete, ponekad bi iskazala nezadovoljstvo kada joj nešto nije po volji, ali sve smo rješavali razgovorom, dogovorom, smireno i bez histerije. Unazad dva tjedna počeli su se događati histerični ispadi praćeni vrištanjem, bacanjem po podu, pokušajem udaranja neovisno o razlogu, totalno neočekivano. Jedan tren je potpuno sve u redu, a u drugoj sekundi dijete prelazi u krajnju suprotnost, suprotnost koja nas plaši, neugodno iznenađuje i ostavlja bezbroj neodgovorenih pitanja. Neprestano razmišljajući što, kako i zašto je krenulo po krivu, ne nalazim valjani odgovor zbog čega Muž i ja razmišljamo dogovoriti sastanak u vrtiću kod psihologa ne bismo li dobili stručniji odgovor i savjet.

Nisam i ne želi biti jedna od onih koja svoje dijete hvali na sva zvona, normalno je da je za mene ona najljepša, najbolja... jer je moja, no pokušavam zadržati objektivan stav i realan uvid u situaciju. Dakle, do sada s Ninom nije bilo apsolutno nikakvih problema, djevojčica kao i svaka druga, znatiželjna, zaigrana, spremna postaviti tisuću "zašto" pitanja, djevojčica koja ide u vrtić i prema riječima teta ne pravi razliku među djecom, brižna je i pažljiva, ako je bila namjerno/slučajno udarena od strane drugoga djeteta, nije se branila na isti način, odnosno nije vraćala udarac, djevojčica koju vodimo u kazališta, kina, parkove, izlete, djevojčica koja je komunikativna, početni sram među nepoznatima i novim situacijama/ljudima uspješno rješava nakon nekoliko minuta i s lakoćom se prilagođava novonastalim promjenama.

Nije nas strah ili sram otići nekamo (dućan, goste... bilo kamo) strahujući da će nešto potrgati, uništiti... Sve što je zanima pita smije li dobiti, dodirnuti... I ovisno o odgovoru reagira potpuno smireno i normalno. Učimo je tako da način kućnog ponašanja primjenjuje svugdje, ne radimo nikakvu razliku, dakle, ako se doma ne smije zamotati u zavjesu, onda se ne smije ni igdje drugdje. Vjerujem da kao i svi drugi roditelji svaki novčić ostavljamo za nju i njezine potrebe/želje i prije nego ikome drugome, njoj priuštimo nešto po njezinoj volji. Smatram da smo u tome umjereni. Kao i svako dijete i Nina pita za nekoliko stvari odjednom, hoćemo li joj kupiti, ali nakon što joj objasnimo da joj to nije potrebno iz nekog razloga ili da će dobiti nekom drugom prilikom (smiješno mi je, a i drugima oko nas kad pita jesmo li dobili plaću) njezini zahtjevi, zapravo njezina molba prestaje.

Žute minute

Iako bih joj svakodnevno i nekoliko puta dnevno htjela kupiti štogod, ponekad se s blagajne vraćam na mjesto zločina i ostavljam stvar na njezinom mjestu jer razmišljam o tome da bih je mogla razmaziti, da neće znati cijeniti stvari, da neće biti svjesna vrijednosti novca, a s obzirom na vrijeme u kojem živimo, smatram da to nije nikako dobrodošlo. Bezbroj puta moje prijateljice vodile su Ninu na izlete, nikada nije bilo bojazni da bi ona za nama plakala i da bi zbog kakvih promjena u ponašanju radila probleme. Odrasta u velikom krugu obitelji i prijatelja, sa svima je u bliskim odnosima i naravno za sada još uvijek jedina na tronu.

Vezano uz dolazak druge bebe, nikada nije radila probleme. Nina je prva osoba koja je saznala za drugu trudnoću (i nekih 15 minuta to je bila naša mala tajna), tada sam joj rekla da u maminom trbuhu raste jedna beba koja će njoj nakon nekog vremena biti brat ili seka. I tada sam joj objasnila da je ne mogu baš dizati na ruke, ali se možemo sjesti, maziti, grliti i ljubiti se. I Nina cijelu trudnoću prihvaća tako: "Mama, daj sjedni pa me primi". Razgovaramo kako će ona pomagati oko sestrice kada za to dođe vrijeme, što će je učiti, kako će joj mijenjati pelene... Ali svjesna sam da je priča jedno, a praksa drugo i vjerujem da će biti ljubomornih ispada kada nam se pridruži četvrti član. Ja sam imala deset godina kad sam dobila sestru pa sam bila ljubomorna, a kako ne bi dijete od tri godine.

Dakle, ispadi u ponašanju krenuli su dok smo se liječili od vodenih kozica. Odjednom bi svakoga jutra Nina postavljala pitanje ide li taj dan u vrtić. "Ne ljubavi, ne danas jer još imaš kozice". Prvi dan nakon dvotjednog izbivanja počeo je problemom s izmotavanjem: "Ne mogu u vrtić jer još imam kozice". U vrtić je ušla uplakana, teško se odvajajući od mene. Nakon pola sata nazvala sam u vrtić, teta je rekla da je sve u redu, nikakvih problema, sve standardno, igra s prijateljima i sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima. Na kraju dana Muž i ja smo oboje došli po nju, bila je razigrana i vesela, odveli smo je u kino... Super proveden zajednički dan. Iduće jutro ponovno iste izlike, izmotavanje, u trenutku kada smo trebali napustiti stan započelo je vrištanje, želja za skidanjem odjeće i vraćanjem u krevet. Iduća "žuta minuta" dogodila se vezano uz nešto drugo, ali toliko nebitno da se zbilja ne sjećam razloga, odnosno ne sjećam se gdje je puklo.

Zaspi naš anđeo između nas, smirena i prekrasna, a mi se pogledavamo u polumraku sobe i ne znamo bismo li plakali nakon svega ili bismo se smijali jer nas mala očito farba

Nakon što sam je pitala želi li da joj otvorim neki slatkiš, rekla je da želi sama pa sam joj odnijela. Okrenem se i iduće što čujem je vrištanje, ponovno se okrenem prema njoj i vidim da baca na pod taj isti slatkiš. "Nina, što je bilo, čemu ovakvo ponašanje, što ili tko te je naljutio"? Čitala sam da je period između treće i četvrte godine kod klinaca poprilično inatljiv, neukrotiv, agresivan... Savjeti koji bi trebali pomoći roditeljima odnose se na smirenost i razgovor s djetetom, sistem nagrada i kazni za lijepo i ono manje lijepo ponašanje. Ne podržavam niti primjenjujem fizičko kažnjavanje djece, i samu su me odgajali na način da komunikacijom rješavamo eventualne probleme i prepreke, oduvijek sam imala povjerenje u svoje roditelje, ništa nisam prešutjela i voljela bih da to uspijem prenijeti na svoju djecu.

Znam da je kod klinaca sve u fazama, da sve dođe i prođe, kao roditelji se ne ustručavamo zatražiti mišljenje pametnijih i stručnijih od nas. Ne želim od muhe raditi slona, ali opet bojim se da bi se taj slon uskoro pojavio ako dozvolimo da se ovakav obrazac ponašanja ustali i ponavlja s vremena na vrijeme. Sigurna sam da bi nam ubrzo doslovce skakala po glavama jer djeca su manipulatori i vrlo brzo shvate s kim i kod koga mogu voditi svoja pravila igre. Unatoč negodovanju pri odlasku u vrtić, tete kažu da nema nikakvih problema, da se ne osjete promjene u ponašanju i uvjerene su da problem postoji zbog dolaska bebe. A onda si opet razmišljam da Ninu uopće ne "davimo" pretjeranim pričama o tome, tu i tamo pomiluje trbuh i pri tome je vrlo nježna i pažljiva.

U nekim člancima pročitala sam da je u pitanju možda zakašnjela reakcija na vrtić. Nakon dvije godine koliko već pohađa vrtić? Ne, ne bih rekla, ali opet nisam dovoljno stručna da dajem konkretne teorije. Neku noć tražila je odlazak na WC, snenu sam je otpratila. Nakon minutu-dvije pitam je li gotova. Klima glavom da nije. I tako sljedećih desetak minuta. "Je l' te boli što"? Ništa, nikakav odgovor, ne želi ustati s WC-a, već želi sjediti. U pola dva ujutro! Ok, smireno je pokušavam podići sa zahodske školjke i opet kreće urlanje. Pojavi se i Muž, pokušavamo smireno razgovarati s njom, ali mala i dalje urla. Nakon te epizode, krene prema krevetu, pozove nas da legnemo kraj nje: "Može samo jedna priča pa idemo spavati? I mogu dobiti malo, samo malo vode"? Muž i ja se pogledamo, svakome iznad glave tisuću upitnika. Zaspi naš anđeo između nas, smirena i prekrasna, a mi se pogledavamo u polumraku sobe i ne znamo bismo li plakali nakon svega ili bismo se smijali jer nas mala očito farba. Bilo kako bilo, nadam se da je to faza kratkoga roka kojoj ću se ubrzo smijati i drugim roditeljima koji će prolaziti kroz to isto moći odmahnuti rukom i reći: "Bili, vidjeli i preživjeli. Nije to ništa strašno ni neuobičajeno".

Novu kolumnu Alete Tomljanović čitajte na Index Mamama idućeg utorka.