Foto: Josipa Uzelac, Ilustracija Index

"JE li sve u redu" , pitanje je koje postavljaju mame i tate u rodilištima nakon što dobiju bebu. Uslijedi olakšanje kada doktor odgovara da je beba zdrava. Pitanje je trenutka kada ćemo se suočiti s time da nam klinci imaju povišenu temperaturu, treću mandulu, vodene kozice, virozu, upalu uha ili nešto drugo i što se u principu brzo rješava a još brže zaboravljamo da su djeca bila bolesna. Da, teško je čekati po čekaonicama domova zdravlja, teško je smirivati cijelu noć kašalj koji ne prolazi, teško je spuštati temperaturu, uspavati nemirno dijete.

Ali to je ništa u odnosu na ozbiljne, teške i neizgovorljive bolesti. Svaki kašalj ili što god drugo riješi se uz pomoć kakvog sirupa ali postoje i stanja za koja lijek ne pomaže ili ne postoji. Svako malo u medijima pojavljuje se slika nekog zbilja bolesnoga djeteta kao i vapaji njegovih roditelja da im se novčano pomogne jer im je potreban novac kako bi dijete moglo otići na eksperimentalno liječenje ili kako bi jednostavno kupili lijekove i aparate koji su im svakodnevno potrebni, koji održavaju život. I odazove se veliki broj ljudi koji žele pomoći roditeljima i djeci u nevolji i bespomoćnosti. Za mnoge takve slučajeve nećemo nikada niti doznati.

Iako smo osjetljivi na takve slike djece, na apele i vapaje roditelja, nekako brzo zaboravljamo na činjenicu da su naša djeca zdrava, kukamo ako imaju grčeve, ne spavaju noću, imaju začepljen nos ili nešto slično ali sve su to sitnice, nebitne stvari. Roditelji bolesne djece nikada ne mogu zaboraviti da su njihova djeca bolesna. Na zaslonu mobitela dočekala me slika dječaka koji je rođen kada i moja mlađa kći. Za razliku od nje, taj dječak još nije imao  priliku upoznati svoj dom, okolinu u kojoj žive njegovi roditelji i obitelj jer se još uvijek, već mjesecima nalazi u bolnici i živi uz pomoć aparata. Još uvijek nije imao priliku vidjeti svoju sobu, igračke. Još uvijek nije imao priliku spavati u svome krevetiću niti se voziti u svojim kolicima. Ne poznaje ništa drugo osim sobe bolnice u kojoj se nalazi i lica doktora koji ga neprestance nadziru, obilaze i pokušavaju pomoći u izlječenju. Njegovo stanje nakratko se popravi, roditelji osjete tračak nade ali ubrzo opet slijedi pogoršanje kao i razočarenje i neizvjesnost što donosi sutra i postoji li uopće.

Teško je vidjeti bespomoćno dijete a na njemu toliko cjevčica i zavoja. Udarac nakon što sam vidjela sliku doslovce me prilijepio uza zid. Ne mogu zamisliti što prolaze roditelji takve djece, što osjećaju i s čime se sve susreću. Ne mogu zamisliti koliko je teško prihvatiti činjenicu da je dijete bolesno niti koliko je teško svakodnevno boriti se protiv bolesti i živjeti s njom. Takvi roditelji su super mame, super očevi. Takvi roditelji su super heroji.

Svako dijete trebalo bi imati priliku zdravo i sretno odrastati, biti dijete. Zašto tomu nije tako? Nema odgovora. Postoje samo želje svoj djeci da budu zdrava, posebno onima kojima je to najpotrebnije, a njihovim roditeljima da smognu još više snage za sve ono kroz što moraju prolaziti i s čime se moraju suočavati. Divljenje prema takvim roditeljima je beskrajno.