Foto: Privatna fotografija, Index

OBAVLJENA druga kontrola u bolnici, u 36. tjednu trudnoće Lora je teška 2600 g i pojela je gotovo polovicu onoga što je mama dobila do sada u trudnoći. Sve ostale mjere su u redu i primjerene tjednu trudnoće. Strahovala sam od onoga što će pokazati taj zadnji ultrazvuk, pogotovo zato što sam se zadnjih dana naslušala o tome kako mi je trbuh mali, kako sam sitna trudnica (nije da inače rušim stabla po šumama) i bez obzira na to što je sve isto kao u prethodnoj trudnoći i što sam to prošla, ipak sam razbijala glavu propitkivanjima je li mala dobila dovoljno na kilaži.

Dakle, do termina tri tjedna i do tada Lora ima dovoljno vremena nabaciti gore još masnih naslaga. Manje lijepa vijest je da mi je putem testa briseva ustanovljena beštija od streptokoka. Za mamu ne predstavlja nikakvu opasnost i pitanje je koliko dugo je prisutna u mome organizmu, ali bi prilikom vaginalnoga poroda, odnosno prilikom izlaska bebe kroz porođajni kanal, moglo prijeći na dijete i uzrokovati sepsu, meningitis i sve ostale neželjene stvari koje su navedene i zbog kojih sam luda i u strahu.

Nezgoda koja mrsi planove

I da, najvjerojatnije je da sam to pokupila kapljičnim putem od svoje starije kćeri koja je prije par mjeseci imala streptokok. Objasnili su mi da prilikom poroda moram primiti dozu antibiotika i da je mala šansa da beštija od bakterije prijeđe na dijete, a ako se to dogodi i mala će primiti antibiotik. Navodno se nalazim između 10-30 posto trudnica koje zadesi ista neugodna glupost. E sad, s obzirom na to da ja volim da mi je u životu sve po špagi, da volim planirati sve unaprijed, ova situacija mi je pomrsila stavke na mome popisu. Naime, kao i zadnji put, uz činjenicu da, naravno, sve ostalo bude u redu, namjeravala sam većinu posla obaviti doma, odnosno većinu trudova pa pred sam kraj doći u bolnicu, kratko se zadržati i reći bye, bye.

Hmm, da, ne bude išlo ovaj puta. Čim osjetim trudove, pravac bolnica jer antibiotik mi trebaju dati minimalno četiri sata prije poroda. Nije važno, preživjet ćemo i to, samo da sve prođe u redu. Ovog puta trudnička ambulanta bila je krcata, trudnice su se posjedale po čekaonici, nakon što smo obavile prve pretrage, krenule su priče. Malo da skratimo vrijeme. Normalno da nismo izmjenjivale recepte za kolače, već doživljaje s poroda. Barem one koje su to već prošle. Takav ambijent predstavlja izuzetno plodno tlo za horor priče iz rodilišta.

Horor iskustvo: Prepričavanje horora s poroda - prije poroda

I kao da je nekakvo natjecanje u igri "Tko je doživio strašnije iskustvo?", krenu priče, zapravo strahote, nadovezivati se jedna na drugu. Znam, vjerujem da nemaju sve rodilje prekrasna iskustva za ispričati, svašta se može dogoditi i poći po krivome, ali ne znam koliko je pametno, koliko ohrabrujuće tik do poroda pričati i slušati gore od najgorega. I dok bi ljubitelji hororaca možda poželjeli naručiti velike kokice i uživjeti se u tijek radnje, ja sam jedna od onih koja reagira drugačije. Jedina stvar koju sam mogla učiniti, jedina odrasla stvar, bila je začepiti prstima uši, zažmiriti, početi pjevati la, la, la, la, la, la, la i pretvarati se da nisam tamo.

Prošla sam porod, znam da ne idem na izlet, a kada bih i išla odabrala bih tri dana wellnessa, a ne tri dana bolničke sobe s pogledom na bolnički parking. Naravno, ne kaže se uzaludno da su u pitanju porođajne muke, a ne porođajna ugoda. Bilo kako bilo, termin mi je vrlo skoro, glava puna svega i normalno da osjećam strah te stoga ne želim slušati nešto što će mi stvarati samo dodatnu napetost i nemir. I zato bez prepričavanja onoga što sam čula u ambulanti, dosta o tome. Dan nakon pregleda zasvijetli zaslon mobitela. Poruka od Super Majke: "Poruči mome zetu da sam mu nabavila odijelce za rađaonu!" Pročitam poruku Mužu koji iz nekoga dijela stana viče: "Super!" Super!? On viče super? Ah, pa da, gospodin Muž je još uvijek mamuran od vikenda provedenoga na team buildingu i u stanju je bunila s obzirom na to da je drijemao popodne. U njegovoj glavi poruka je vrlo vjerojatno zvučala: " Letim na Mjesec, vraćam se za mjesec dana!" "Super!", veli on.

Tko bi mogao izdržati sa mnom u rađaoni? Muž sigurno ne!

I tada krenem razmišljati tko bi od meni najprisnijih ljudi htio i mogao podijeliti i izdržati boravak u rađaoni. Kao što rekoh već nekoliko puta, Muž nije ta osoba, ima želju, ali jednostavno nije za to. Njemu je zbilja zlo, slabo, mučno, odvratno boraviti u bolnici. To prije nisam mogla shvatiti, mislila sam da mora prevladati svoj strah i jednostavno se potruditi ako ima želju. Sada sam se pomirila s tim da zbilja postoje osobe kojima je doslovce zlo od same pomisli na bolnicu. Ok, nitko ne voli ići u bolnicu ako ne mora, ali eto nekima je boravak tamo zbilja za ne izdržati. Dakle, tko bi mogao odjenuti već nabavljeno odijelo za rađaonu? Moja sestra? Vjerujem da bi uspjela izdržati, ali seka ima malih problema s vremenom pa je izgledno da bi zakasnila na samo finale. Sori sister, ali istina je. Od mojih najbližih prijateljica jedna je rekla da više nikada ne želi rađati pa pretpostavljam da nikoga ni ne želi gledati dok rađa. Jedna je nedavno rodila i zagrebački asfalt zamijenila morskim plavetnilom i nema je do daljnjega. Kuma i sama treba roditi za par mjeseci pa je ne želim prije vremena slati u rađaonu. Jedna je frendica opterećena brojevima pa bi sigurno imala što dodati na doktorovu konstataciju:

"Gle stara, ne znam koliko je pouzdan, ali i prije sat vremena rekao je da si otvorena osam centimetara. Neka malo bolje pogleda!" I sigurno bi nadgledala vaganje i mjerenje bebe jer kad su brojevi u pitanju, njoj je bitna svaka decimala. Ne znam koliko bi osoblju bolnice bilo drago slušati takve upadice. A jedna bi frendica imala barem stotinu pitanja koje bi voljela postaviti doktorima, s time da bi svako od tih stotinu pitanja sadržavalo barem tri potpitanja. Dok bi dobila odgovor na svako od njih, ja bih uspjela roditi. Možda i nekoliko puta. Zapravo, istina je da sve moje prijateljice odlaze na more u posjet onoj koja je sa svojim klincem i mužem napustila Zagreb na neko vrijeme. Njihov mali godišnji planiran je u vrijeme moga termina poroda. I kao joj, žao im je što neće biti prisutne. Bez zamjerke, i ja bih radije na more! Znam da ćete biti sa mnom u mislima. I na mobitelu!

Mama sve zna i sve razumije

Dok ovo pišem, Muž izvlači kofer iz ormara kako bismo posložili stvari potrebne za odlazak i boravak u bolnici. Papir s podsjetnikom sadrži toliko potrebnih stvari da zbilja izgleda kao da idem na neko duže putovanje. Zapravo jedva čekam da se vratim s malim suvenirom s proputovanja. Dakle, najizglednije je da će osoba koja će biti sa mnom u trenutku rađanja moja mama. Mama koja je i sama sve to prošla dva puta, mama koja me vjerno prati na svaku kontrolu, mama kojoj sam zadavala glavobolje, mama koja je sa mnom prolazila uspjehe i neuspjehe, mama koja se uvijek brine za svoje djevojčice, mama koja me zna iživcirati više nego itko drugi, mama koja me pogleda i zna što mislim. I baš utorkom obavljam kontrole u bolnici kao i kad izlaze ovi tekstovi. Neka bude više zgoda, a manje nezgoda.

Novu kolumnu Alete Tomljanović čitajte na Index Mamama idućeg utorka.