Foto: Index/Privatna fotografija

PREŽIVJELI smo kozice. Vodene kozice. Dok je Nina trebala biti oslobođena vrtića zbog proljetnih praznika te praznike smo proveli u karanteni, mažući se onim bijelim krečom, ispirali u hipermanganu i koristili lijek protiv svrbeža. Koji se nije pokazao učinkovitim. Nimalo. Pet noći od pojave osipa nismo ni oka sklopili. Koliko god mala bila disciplinirana, koliko dijete od tri godine može biti disciplinirano, noći su nam prolazile sporo i kaotično.

Svaka bolest se pojavi pod praznicima ili vikendom, baš nakon radnog vremena pedijatra

Zaspimo na kojih 10-15 minuta, ali se probudimo u plaču. Mala plače jer je svrbi, a ja plačem jer nju svrbi. I molimo se da jutro svane što prije. Danju je ipak lakše, a noć je duga. I zajebana. Ipak, ovo je prvi puta u našoj dječjoj povijesti bolesti da nismo posjetili doktora već smo upute dobili telefonski. Naravno da se osip pojavio u petak predvečer, kao i većina bolesti od kojih smo oblijevali. Nina nekako uvijek prva stane u red kad treba pobrati neku virozu, gripu, bakteriju, osip... A isti se uvijek jave vikendom nakon što našem pedijatru istekne zadnji sat radnoga vremena.

Još je zanimljivije praznikom ili blagdanom. Znamo sve hitne prijeme. Gotovo sve. Ili stignemo na more prvi dan i ubode je neka buba ili što god već u oko, pa tako već prvu noć ljetovanja obilazimo dežurne ambulante u Zadarskoj županiji. Zadnja dva Božića smo redovno na hitnoj pa između kićenja bora i slaganja kakvog takvog kolača, krenemo autom, sjednemo u čekaonicu dežurstva i slavimo blagdane s ostalim klincima i roditeljima koji se nađu u istoj situaciji. Informacije iz vrtića i ostalih izvora kažu da vlada neka tzv. peta bolest, klinci su u visokoj temperaturi i osuti crvenilom, većina njih je i hospitalizirana. Nekako mi je ipak draže da smo odigrali ovo s vodenim kozicama, ili kako Nina kaže "domaćim kozicama". A i prije svega nepuna dva mjeseca bila je hospitalizirana zbog streptokoka koji je došao sve do krvi, odnosno kako je stajalo u dijagnozi, bakterijemije.

Čas je super zdrava, a onda se u sat vremena sve promijeni

Sve je započelo vrlo neprimjetno, kako to kod klinaca biva, čas su super zdravi, a onda se u sat vremena sve promijeni. Pokupim malu iz vrtića (nije ona mala, to joj je najveća uvreda, ali ok, još uvijek ne zna čitati pa se mogu folirati) i kao uvijek u nekoj smo akciji, sad malo ovdje, pa malo tamo, sve je bilo ok u vrtiću i nakon nekog vremena njezini obrazi postanu lagano rumeni, uputimo se doma. Ritual tuširanje, večera, crtići. Nakon toga izmjerim joj temperaturu. 39,7! Popije lijek za snižavanje temperature i sjednemo u fotelju, gledamo crtiće i čekamo kojih pola sata da vidimo hoće li se temperatura spustiti. Vrlo vjerojatno je tako i kod drugih klinaca, ili barem većine njih, ali kod moje Nine i kod tako visoke temperature nema nekih bitnih promjena u ponašanju. Komunikativna je, nije malaksala ni razdražljiva. Čovjek nikada ne bi rekao da iz nje isijava skoro 40 Celzijevaca.

I da, umjesto da joj padne temperatura, toplomjer pokazuje 40. Nazovem Muža, smjena mu je gotova, krenuo je prema doma, objasnim mu da ne mora ni ulaziti u stan: "Pričekaj nas u autu, idemo malo do Hitne". U deset navečer stignemo u bolnicu i već standardno mjerenje temperature, razgovor s liječnikom, vađenje krvi i urina. Dali su joj još jednu dozu lijeka za snižavanje temperature. I onda beskrajno čekanje dok nalazi ne budu gotovi. Nakon nekog vremena pozove me liječnica u ordinaciju i predloži snimanje pluća jer leukociti u krvi probijaju gornju granicu, potreban joj je i taj nalaz, uz briseve nosa, uha i grla, kako bi znala detaljniju dijagnozu. U tom trenutku mi je prošlo kroz glavu kako će Nina prvi put ostati u bolnici i nisam ništa htjela govoriti Mužu dok ne budemo sigurni.

I doista, pozove nas liječnica, objasni nam da je, iako je plućni nalaz u redu, neka bakterija, za koju su brisevi tek nakon tri dana pokazali da je streptokok, došla do krvi i može prouzrokovati sepsu i meningitis te da je zbog toga potrebno bolničko liječenje. Svjesni da ovo nije jednodnevna hunjavica i da ne možemo dijete izliječiti kod kuće, ipak strahujemo zbog dijagnoze i kako će Nina prihvatiti ostanak u bolnici, kako ćemo se mi nositi s time. Iz jedne bolnice poslali su nas u drugu gdje je bio telefonski dogovoren prijem Nine na dječji odjel. Ponovno razgovor s liječnikom, opet nam objasne o čemu se radi, koliko znaju u tom trenutku, i upute nas na odjel. Bilo je rečeno da će ostati u bolnici nekih tri do pet, a onda kad su vidjeli moj okrugli i trudni trbuh, upozorili su me da nemam što raditi tamo zbog zaraza koje vladaju u bolnici. Kako ću ne vidjeti svoje dijete tri do pet dana? Je l'' postoji mogućnost ostanka u apartmanu? Ne, nema slobodnih apartmana i ne, trudna ne mogu ni u apartman ni vrtjeti se oko bolnice. Već je bilo gotovo pet ujutro, nakon što su je obradili za prijem i obukli joj preveliku pidžamu, smjestili je u sobu i započeli liječenje antibiotikom, bilo je vrijeme da napustimo bolnicu jer pravila nalažu posjete tijekom dana, nije moguć ostanak s djetetom tijekom noći.

Uopće ne izgleda bolesno. S temeperaturom od 39 stupnjeva trči i spremna je za akciju

Djeca kuže, osjete da će biti ostavljena i tek tu počinje drama našeg odlaska i njezina ostanka. I koliko god čovjek pokušavao biti čvrst, a njoj objasniti da ćemo se vratiti za svega par sati i da mora ostati, počinje gušenje u suzama. Muž i ja smo doslovce pobjegli s odjela nakon što nam je medicinska sestra savjetovala da se ne opraštamo predugo jer će to samo pogoršati situaciju. U auto smo sjeli bez ijedne riječi, svatko je otplakao svoje. A onda logistika. Ok, ja za dva sata moram biti na ginekološkom pregledu i vidjeti kako je drugo dijete, ti idi u dućan, kupi sve što je navedeno na papiru koji smo dobili u bolnici, nađemo se tamo, ja ću ostati s njom, a ti idi na posao. Uglavnom, Ninu su pustili doma, ali je morala ići u dnevnu bolnicu na terapiju narednih nekoliko dana. Ja nisam smjela s njom, zbog trudnoće, već Muž. Znam da klinci obolijevaju od puno opasnijih bolesti, bolesti koje se teže liječe ili za koje nema lijeka, ali i ovo je moglo završiti puno gore da na vrijeme nije hospitalizirana.

Ono što me uvijek nanovo iznenadi, a očito i doktore, jest to što nitko ne bi rekao, prema nekim vanjskim pokazateljima da je Nina bolesna. Sve dok ne vide nalaze krvi. Klinci su otporniji od nas odraslih i lakše podnose bolesti. Mojoj, čim se temperatura spusti na oko 39, ona je za akciju, nije joj problem trčati ili bilo što drugo raditi. Prijatelji i poznanici uvijek me pitaju: "Pa kaj je to Nina opet pokupila? Opet je bolesna!" Da, mala je malo osjetljivija, svako malo nešto, ali bitno da nije ništa gore i teže. Pili smo i skupe sirupe, jeli smo i skupi med za podizanje imuniteta... Statistika pokazuje da je, unatoč tome, mjesec dana zdrava, a onda dva tjedna bolesna. Pa opet ponovno, sve ispočetka.