PONEKAD je teško odoljeti iskušenju da pribjegnemo podmićivanju, a hrana često postane alat za smirivanje situacije. Dijete odbija sjesti u autosjedalicu? "Dobit ćeš keks kad dođemo kući." Što mnogi naprave kada dijete usred trgovine ima izljev bijesa? "Evo ti grickalica, smiri se." No, novo istraživanje pokazuje da ovakve prakse, poznate kao prisilne metode hranjenja, mogu imati neželjene posljedice, uključujući emocionalno prejedanje.

Emocionalno prejedanje znači posezanje za hranom kao odgovor na emocije što dugoročno može dovesti do nezdravih prehrambenih navika, problema s težinom i poremećaja prehrane. Ranija istraživanja pokazuju da se kod djece predškolske dobi emocionalno odbijanje hrane, izbjegavanje hrane kad su uzrujani, često s vremenom mijenja u emocionalno prejedanje.

Istraživači sa Sveučilišta Sjeverna Florida ispitivali su može li korištenje hrane za regulaciju emocija utjecati na razvoj emocionalnog prejedanja kod djece. U istraživanju je sudjelovalo 220 majki djece u dobi od četiri i pet godina, a podaci su prikupljeni putem online anketa. Znanstvenici su se ograničili na majke kako bi održali konzistentnost budući da prethodna istraživanja sugeriraju razlike u roditeljskim praksama između majki i očeva.

Majke su ispunile upitnik o svojim praksama hranjenja, te o emocionalnom ponašanju i sposobnosti regulacije emocija kod svoje djece. Istraživači su analizirali četiri vrste prisilnih metoda hranjenja:

• Korištenje hrane za regulaciju emocija djeteta.
• Davanje hrane kao nagrade.
• Ponuđivanje hrane u emocionalno nabijenim situacijama.
• Korištenje hrane za poticanje ili odvraćanje od određenih ponašanja.

Također su procijenili opću osjetljivost na hranu, odnosno koliko djeca reagiraju na vid ili miris hrane te sposobnost djece da reguliraju svoje emocije - kako ih izražavaju i koliko dugo traju te emocije.

Sve prisilne metode hranjenja povezane s lošijom emocionalnom regulacijom kod djece

Rezultati su pokazali da su sve prisilne metode hranjenja povezane s lošijom emocionalnom regulacijom kod djece, što je zauzvrat povezano s većom sklonošću emocionalnom prejedanju. Ipak, istraživanje je otkrilo da emocionalno odbijanje hrane, izbjegavanje hrane pod stresom, nije povezano s roditeljskim ponašanjem, već se čini da je prirodan odgovor na stres.

Iako rezultati naglašavaju vezu između roditeljskih praksi i prehrambenih navika djece, studija ima ograničenja. Podaci su prikupljeni na temelju samoprocjena i u kratkom razdoblju. Precizniji rezultati mogli bi se dobiti dugoročnim promatranjem. Također, istraživanje je obuhvatilo samo majke, pa bi buduća istraživanja mogla uključiti i očeve kako bi se utvrdilo postoji li sličan utjecaj.