U UTORAK, 29. prosinca u 12:19, središnju Hrvatsku pogodio je razoran potres jačine 6.2 Richtera. Osim u Petrinji, Sisku, Glini i drugim mjestima u blizini epicentra, osjetio se i u Zagrebu, Zaprešiću, Bjelovaru, Varaždinu, Rijeci, čak i izvan granica zemlje. Mnogi roditelji su u to vrijeme bili na poslu, a djeca u dječjem vrtiću.

Odgojiteljice iz dječjih vrtića na Facebook stranici SIDRO - odgojitelji u zaštititi prava u dječjem vrtiću sada dijele potresna svjedočanstva. Otkrile su kako su one reagirale na tu traumatičnu situaciju tijekom koje su skrbile od 10, 20 ili 30 tuđe djece, kilometrima udaljene od vlastitih obitelji. 

U nastavku pročitajte neke od njih.

"Peti dan je od jednog od najgorih dana ikada. Peti dan. A nitko nije spomenuo odgajatelje. U ponedjeljak je bila uvertira mojeg najgoreg dana na poslu. Utorak je nešto što ne želim ponoviti nikada. Cijela drvena konstrukcija na stropu visokom bar četiri metra u sobi se ljuljala, stvari su padale s polica, a huk katastrofe je bio stravičan. Djeca su taman zaspala. Prvo sam mislila da će brzo proći. Ni sama sebi ne mogu objasniti te sekunde. Trajale su ko’ godine. Izašla sam na hodnik po pomoć, po nešto, ne znam ni ja po što. Djelić sekunde i znala sam. Ako sve padne na njih i ja ću biti s njima. Budile smo ih i slale onako snene i zbunjene van na terasu. Trčale po jakne i oblačile smo ih bez reda i pameti. Djeca su plakala. Mi nismo. Samo ih treba dignuti iz krevetića i poslati van. Taj strah ne želim nikome. Čovjek se boji za svoju djecu. Ali taj strah se množi s beskonačnim brojem za djecu povjerenu nama. Zato kad nas sljedeći puta pokušate nazvati uhljebima, kad poželite reći da dobivamo plaću bez veze i da je ogromna, da su naša vlastita djeca privilegirana jer radimo u vrtiću, da ne radimo ništa.. Još jednom razmislite. Ni jednom djetetu u razrušenom dijelu naše zemlje nije bilo ništa. Jer su imali odgajatelje koji su super reagirali, jer su ti ljudi dali sve od sebe da djeca budu na sigurnom. Jer bi dali i svoj život da spase djecu povjerenu njima. Točka. Tek danas sam si dozvolila suze. Tek danas mi je došlo do mozga. Da se i jednom mojem djetetu dogodilo bilo što ja bi umrla od tuge. Ovo je još jedan od mojih monologa kojeg sam možda trebala zadržati za sebe... Ali nisam. Jer mislim da trebaju svi znati koliko je to važan i odgovoran posao. Kod nas se greške teško praštaju. A većina ljudi misli da se samo igramo." M.

"U trenutku potresa bila sam sama u skupini s osmero jasličara od kojih je većina već spavala. Prve misli koje su mi proletjele glavom bile su "ovo se ne događa", a zatim "što ću sad?". Imam osjećaj kao da je to trajalo cijelu vječnost, sve dok mi kolegica, zdravstvena voditeljica, nije ušla u sobu i pomogla mi buditi mališane. Zajedno smo ih obukle i iznijele van. Hvala joj!! Mislim da joj nikad neću moći dati do znanja koliko je značila samo njena pojava! Definitivno nikako na to nisam bila pripremljena." Iva

""Donosim svoje iskustvo potresa za vrijeme radnog vremena u vrtiću. 12 jasličara i 16 djece dobi 2-3 godine. Spremni za spavanje, svi u krevetićima obučeni samo u štrample i majice. U trenutku potresa povlačimo se uz nosive zidove i dozivamo djecu te privlačimo krevetiće prema zidovima. Odmah po završetku trešnje dižemo djecu i nosimo van, umotane u deke ili poplune. Ja sam stalno pozivala djecu "djeco idemo u šetnju brzo van, vani je lijepo moramo brzo van". Trpam papučice u kutu, nosim po nekoliko djece, stavljamo ih na klupicu ispred zgrade. Kad smo ih sve evakuirali, zajedno žurno odlazimo na zborno mjesto gdje smo sigurni. Tamo brojimo djecu i provjeravamo jesu svi na broju. Srećom smo imali velika kolica u koja smo "utrpali" većinu djece. Djeca umotana u dekice i većinom bosa, mi u klompama bez ičega i tako stojimo vani dva sata dok nisu stigli svi roditelji. Ne znamo ni gdje su naše obitelji i kako su, samo tješimo uplakanu djecu dok smo i same na rubu suza. Roditelji mi se drugi dan zahvaljuju što djeca nisu osjetila stres, a djeca prepričavaju kako je teta rekla da idu u šetnju kad se sve drmalo." Mihaela

"Kolegica i ja uspavale smo djecu (mlađa jaslička skupina), sve je bilo super, djeca su nevjerojatno brzo zaspala i nismo mogle ni zamisli da ćemo ih samo par trenutaka nakon toga morati probuditi. Kada je krenuo potres, kolegica se bacila iznad dječjih krevetića, a ja sam bila spremna primiti djecu i čim bude moguće, izletjeti van. U toj panici reagirale smo najbolje što smo mogle. Imale smo tu sreću da je taj tjedan dolaznost bila izrazito mala pa smo čim je potres slabio, zgrabile djecu i trčale s njima van. Djeca su bila u štramplicama i bodijima prekrivena dekicama. Vani smo ih presvukle, malo po malo druge su kolegice ulazile u vrtić kako bi što brže uzele dječju odjeću i obuću, a i našu također. Dječica su nam uspjela ponovno zaspati, na našim rukama. I tako smo vani čekali roditelje da dođu po njih. Posljedice su takve da ne spavam, trzam se na apsolutno svaki zvuk izrazito panično, krenem se tresti i plakati, osjetim potres i onda kada ga nema. Otvoreno mi je bolovanje i zatražena stručna pomoć. Bojim se kao nikada u životu. Bojim se za sebe, ali bojim se i što će biti ako se ovako nešto ponovi kada će biti sva djeca prisutna i kada neće biti vrijeme preklapanja s kolegicom nego ću biti sama. Kako u tom slučaju spasiti živote malenih jasličara i svoj? Nisam sigurna želim li u takvim uvjetima uopće raditi." Anonimno