"TI SI mi sigurno zadnje dijete koje ću imati. Zadnje dijete koje ću ljuljati i uspavljivati. Ti ćeš biti posljednji koji će čuti naše bu-bu igrarije, koji će spavati uz mene, tako čvrsto i tako potrebito. 

Uskoro, vrlo uskoro, ti ćeš biti zadnje dijete čiji ću zubić nježno ostaviti ispod jastuka za Zubić vilu, nakon što sam ga svaku večer nježno prala tvojom slatkom Star Wars četkicom. Iza nas je naš je zadnji klimajući korak. Iza nas je tvoj prvi osmjeh. Iza nas je sve tvoje prvo što si napravio, ali i zadnje od tih prvih koraka u kojima smo uživali. 
 

Puno sam vremena provodila uz tebe, brinući se o svemu o čemu se jedna mama može brinuti. Toliko je neprospavanih noći iza mene, toliko brige da ti se nešto ne dogodi. Tebi i tvojoj braći.
Toliko sam žudjela za danima kada ćeš postati malo veći, malo samostalniji, da se možemo svi zajedno igrati, čitati, razgovarati, bez stalnog skakanja i brige. 

I onda odjednom, u tren oka, ti si postao četverogodišnjak. U mislima mi je protekla večer kada sam te kupala u tvojoj pjenušavoj kadi i kada si se ustao da ti operem leđa. Tako si visok, tako si narastao, tako si već postao samostalan. 

Gotovo da više ne postoji nijedan znamen na tebi koji bi rekao da si do nedavno bio beba. Doduše, ostao je još tvoj bebasti miris. Miris koji udahnem svaki put kada te oblačim, kada te zagrlim, kada stavim svoju glavu blizu tvoga vrata i zahvalna sam na svakoj sekundi koju mi daješ, da te tako čvrsto držim i uživam u tebi. 

Sada si već veliki. Sve tvoje riječi sada su ispravne, nema više onih slatkih pobrkanih riječi, onog tvog jezika kojim si govorio do nedavno. Sada su to riječi velikog djeteta, u kojima više nema mjesta onim starima, kojima si mahao i opisivao nešto što smo samo mi mogli razumjeti. 

Sada si veliki, a iako sam ponekad stvarno jedva čekala taj trenutak, da prestaneš biti beba koja me toliko treba, uvijek ću biti zahvalna baš na tim trenucima. Zauvijek ću u svojim mislima nositi sliku tebe kada si bio mali, sliku tvoje braće kada su bili bebe i iako je ovo trenutak koji sam čekala, nemoj misliti da neću plakati zbog trenutaka koji se više neće ponoviti.



Samo zato što si moje zadnje dijete, dvostruko ću se veseliti svemu što nas još čeka i znaj da ću u svemu tome uživati malo duže nego što sam uživala s tvojom starijom braćom. Vezat ću ti cipelice malo duže nego što će to možda biti potrebno. Vodit ću te za rukicu malo duže no što ćeš to možda trebati i svaku ću večer malo duže ostajati uz tebe, samo da ti pročitam jednu priču više nego što sam prije spavanja čitala tvojoj braći. 

Sve  ću to činiti radi tebe, ali sine dragi i radi mene. Ja sam ta kojoj će trebati malo duže da prihvati da više nisi beba.Ja sam ta koja treba malo više vremena da se oprostim od te ere svog života. Te ere s kojom se vjerojatno svaki roditelj na svijetu mora suočiti i oprostiti na svoj način.

Iako život ide dalje i silno se veselim svakom trenutku tvog odrastanja, svemu što nas još čeka u našim životima, ovo je ipak prijeloman trenutak, jer je ovo zadnji put u mom životu da se opraštam od svoje bebe." 

Ovo pismo svog najmlađem djetetu napisala je mama Julie Scagell na portalu Babble.com, pismo je podijeljeno više tisuća puta pa stoga vjerujemo da je svojim riječima pogodila srž mnogih majki koje, vjerujemo, razmišljaju baš kao i ona.

Nije lako biti svjestan, da su mnogi trenutci s djecom, koja tako brzo rastu, vrlo često ti zadnji trenuci koji se nikada više neće ponavljati. Bebe tako brzo rastu, da ponekad sve što nam ostane jesu samo i isključivo uspomene. I život koji raste i mijenja se doslovno ispred naših očiju.