UŽASNO nas iritira trend vezan uz dva popularna jela. Preskupe cijene i često premale porcije te loši sastojci burgera veličine kanapea, o čemu smo već pisali, te identična priča s pizzama, koja slijedi. Ako volite pizze (realno, tko ih ne voli?), primijetili ste da već dulje vrijeme, dakle nevezano za korona-krizu, globalnu nestašicu kamiondžija i brutalnu agresiju Putinove Rusije na Ukrajinu, cijene tog realno sirotinjski jednostavnog i bazičnog jela bezobrazno divljaju u pizzerijama.

Posebno su ih povisili popularniji objekti tog tipa. Konkretno, do prije par godina je najskuplja pizza bila 60-ak kuna, a sada, osim margarita, koje su čak 50-60 iako su na njima samo kečap i sir, sve ostale pizze idu preko 60, čak i one sa samo par sastojaka. Cijene onih "delikatesnijih" kreću se od protuvrijednosti 10 eura pa do 100-tinjak kuna.

Svijet u kojem je pizza 10 eura zaslužio je otići kvragu 

Kao što smo podigli glas protiv burgerića od 10 eura, sada radimo isto s jednako precijenjenim pizzama. Njihova je priča o sumanuto visokim cijenama još gora, jer dok se u spomenute kanapeiće barem stavlja meso, i to jedna od najskupljih vrsta, pizze se prave od sastojaka koji su većinom jeftini čak i u aktualnoj krizi.

Pogledajmo cijene one klasične, miješane pizze u boljim ili popularnijim pizzerijama. Ne možete je naći ispod 60, a često i više kuna. To je ne samo van pameti nego i bezobrazno, ma kakva wannabe cool, urbana i fensi imena oni smišljali dobroj staroj capricciosi u pokušaju da opravdaju ono čemu nema opravdanja. 

Duksine pizze sjajno izgledaju, ali...

Pizzerije su tako od pizza napravile jednako protuprirodno nedjelo kao što su "chefovi" u burger barovima učinili sa svojim proizvodima; od omiljenog, svima dostupnog, obiteljskog i, što je najvažnije, zasitnog jela, kojim se ne samo ispunjava svrha druženja za stolom nego i taži glad, napravili su preskupo preseravanje bitno smanjene količine i normativa.

Pizza, naime, nije snack ni grickalica, nego obrok za koji želimo i da je ukusan i zasitan. Međutim, u pizzerije već neko vrijeme bezbrižno mogu ići samo oni dubokog džepa i nikakvog apetita. Duksa, pizzerija iz Duknovićeve ulice pored parka Maksimir, ima specifičan, dodatni problem pri opravdavanju previsoke cijene pizza.

Tijesto je nevjerojatno tanko, pa su samim tim daleko tanje i slijedom toga puno manje i manje zasitne od pizza normalne debljine. Zato su među zagrebačkim ljubiteljima pizza njihove poznate pod pomalo podrugljivim nazivom - "mlinci". To je inače službeno naziv za jako tanko tijesto koje se, pečeno i uronjeno u kipuću vodu, služi kao prilog uz pečenu perad.

Najtanja pizza

Naravno, problem je što ovdje mlince ne dobivate kao prilog, nego kao glavno jelo. Još veći problem je što ovo tijesto, naravno, nije podlijevano, nego suho obrađeno u krušnoj peći te se pizza u Duksi mora jako brzo pojesti. Ako to ne uradite, ona vam se i prije nego što se ohladi pretvori u tanki karton, a to nitko ne želi jesti, posebno ne po ovakvim cijenama. 

U Duksi se sve ovo najbolje, točnije najgore, ogleda na jednoj od najskupljih pizza (73 kune), "forastično" nazvanoj "Kad jaganjci ne utihnu". Na njoj su, osim za Duksu standardnih i jako dobrih sastojaka, kao što su mozzarella, maslinovo ulje i bosiljak, koji se nalazi i u lončanicama na stolovima za samoposlugu, kao posebnost pršut i ovčji sir.

Međutim, obje ove specifičnosti kojima pravdaju status specijaliteta i navedenu cijenu bile su jako loše. Pršuta je na pizzi bilo mnogo, ali nije to nikakva delikatesa, nego neki blijedorozi beskarakterni, poput K plus pečenke, kod kojeg nismo osjetili nijedan okus osim soli. Isti dojam je i s "ovčjim sirom".

Najskuplja pizza s bezukusnim pršutom i bezveznim sirom

Na njemu se također išlo uštedjeti, pa je u izradi korištena budget varijantica koja u ustima ostavlja dojam korone, dakle bez okusa. Za ovako skupu pizzu (jer pizza od 73 kune jest skupa, što god vam govorili gazde pizzerija i "znalci") zahtijevamo neki top parmezan i drniški pršut sušen na buri bez emulgatora 250.

Kako su pizze u Duksi pretanke, gladni čovjek se od jedne neće najesti, stoga mu je potrebno uzeti, recimo to tako, jednu i pol. Zato sam uz pizzu s gljivama (66 kuna) naručio i "pogaču" (30 kuna), kako se zove u jelovniku jelo od tijesta, maslinovog ulja, češnjaka, sira i bosiljka.

Očekivao sam nešto poput pizze calzone, zarolano tijesto, ali očito je pretankoća zaštitni znak Dukse i kada rade ono što zovu pogača, pa sam dobio prozirni list. Glasno sam se smijao dok sam se režući, zapravo dodirujući nožem pretanko tijesto, sjećao da se ovo zove pogača.

Ovako "debelo" je jelo koje zovu "pogača"

Uz pizzu s gljivama naručio sam i ekstra gljive te je tako pojačana bila doista bogata, a gljive jako ukusne, svježe, aromatične i mirisne. Međutim, tu se ogleda osnovni problem pizza u Duksi. S obzirom na to da su im pizze pretanke, čim je na njima malo više sastojaka, a to je bio slučaj s obje navedene, one se, razrezane na komade, slamaju, savijaju, pucaju, razbijaju.

Sredina kao papir, kraj poput kartona

Pri čemu se sve s njih slijeva i ispada. To ekstremno iritira. Pretanke pizze ovdje se ne mogu rezati na komadiće jer u takvoj konzumaciji pretankih dijelova pizze nema nikakvog užitka, pa jedino preostaje uzeti veliki komad i onda ga još srolati da pretanak i nemoćan ne kolabira pod sadržajem na njegovim nejakim plećima.

OCJENE

Koliko platiš: Nemalo 

POJEDINAČNO
Pizza s pršutom i ovčjim sirom