Screenshot: Youtube

UGLEDNI beogradski psihijatar, dr Vladimir Đurić na svom je Facebooku podijelio status koji je brzo obišao regiju. U njemu je liječnik opisao sudbinu jednog pacijenta sa psihijatrije, jedno poslijepodne u "ludnici", a njegova je objava dirnula mnoge. 

Ovim je putem prenosimo u cijelosti. 

"Za ovih petnaest godina koliko sam u medicini... Prisustvovao sam brojnim fascinantnim prizorima... Doduše... Fascinantno lijepim... I još fascinantnije ružnim... Uspješnim i neuspješnim porodima... Uspješnim i neuspješnim reanimacijama... Uspješnim i neuspješnim pokušajima suicida... Uspješnim i neuspješnim posljednjim udisajima... Međutim...

Ništa na mene nije ostavilo toliki utisak kao jedno najobičnije popodne u vrijeme posjete... U 'Ludnici' na kraju grada... Malena soba, maksimalno sređena za srpske uvjete... Uredna po kirurškim, a kamoli psihijatrijskim standardima... Čiste zavjese, jedan bolnički krevet, jedna stolica, jedna komoda s nekoliko prastarih ruskih klasika i posuđenim prekjučerašnjim večernjim novostima, u potpunoj diskrepanciji s tek donesenim bananama...

Domaćin obrijan i uredno podšišan, u pidžami, nasmijan... Muškarac i žena u gospodskoj garderobi, zabrinuti, u posjeti... On sretan što mu je netko došao u posjetu 'čak i na ovakvo mjesto' i što je to netko 'njegov'... Oni rastuženi i zabrinuti što vide samo sjenku svog druga iz gimnazije... Druga, koji je jednom bio tako lijep, tako mlad i zgodan, poletan i nesalomljiv... Inteligentan, sa svim peticama... Kapacitet i potencijal... Uvijek raspoložen i nasmijan...

Sve do II godine ETF-a, kada je počeo tražiti neku čudnu simboliku i povezanost u brojevima i formulama i da ima dojam da se tu nalazi neka posebna poruka za njega... I kada je paranoidna shizofrenija počela ostvarivati svoje zloslutne ciljeve zapisane u njegovoj nesretnoj genetici... I kada je prvi put hospitaliziran na psihijatriji, na odjelu za agitirane pacijente... Pa ubrzo i drugi... Pa za tili čas... I dvadeset i drugi put...

Druga, koji je uskoro počeo propadati cjelokupno, tjelesno i psihički... Druga, koji je za dvadeset godina liječenja postao samo sjenka... Samo ljuštura prethodnog sebe... Sjećanje na mogućnost da bude sretan...I druga koji je bio toliki baksuz da pored sve muke na kraju ostane i bez majke, koja se jedina brinula o njemu, hranila ga, kupala, oblačila i 'tjerala' da pije lijekove... Jedine osobe koja ga je jednom riječju... Voljela...

(Svi su se doduše i čudili kako je toliko izdržala s mukom najvećom od svih, osuđena na svakodnevno gledanje bolesnog sina...) I koji je potom vrlo brzo završio na ulici, kao beskućnik... Bez hrane i, još važnije, lijekova...

Ali druga koji je ipak jednog jutra imao taman tolišno sreće da ga žena, koja je upravo u posjeti, slučajno sretne u Tašmajdanskom parku na klupi s dvije vrećice, tadašnjom cjelokupnom imovinom... Bradom od dvije godine i kosom neopranom barem jednu... I da mu ponudi djelić kifle koji joj je bio previše, što i inače radi kada vidi nekog manje blagoslovljenog...

I da u trenu prepozna Njegove Oči... I ožiljak na bradi s maturalca u Budimpešti, kada ju je branio od onog pijanog slijepca iz četvrtog tri, što je kasnije postao ministar... I da se šokira, potpuno zamrzne... Doduše, na rekordno kratak vremenski period za takvu spoznaju, a da se još brže motivira... Da organizira odsjek.. Da telefoni zazvone...

Ipak je ona bila predsjednica u tom odsjeku, a taj odsjek je bio čuven u cijelom Beogradu, po svemu dobrom... I pozove blagajnika koji je sada u Kanadi da prikupi novac... Kako zna i umije...

Kontaktira tajnicu, sada vrsnu odvjetnicu, da pomogne oko preuzimanja starateljstva nad drugom... I najgoreg đaka iz odsjeka, kako bi ga zamolila da dozvoli drugu da neko vrijeme provede u jednom od tih silnih stanova po Vračaru koje iznajmljuje, kako bi se makar malo oporavio, nahranio, okupao i ugrijao... Jer tko zna bi li sve te stanove i imao da nije završio drugu godinu gimnazije tako što mu je drug nakon svojih uradio i njegove zadatke i poslao mu ih na šalabahteru... Na posljednjem kontrolnom te godine...

I na kraju i najveću štrebericu odsjeka, sada već docenticu, uglednu načelnicu odsjeka na kliničkom centru, koja je nakon nekoliko tjedana konzultacija došla do prijedloga za dugotrajno rješenje...

'Raspitala sam se... Mi ćemo mu plaćati smještaj na psihijatriji, postoji to jedno odjeljenje na periferiji grada gdje je to sve super organizirano... Kao u Europi... Imat će tamo sve što mu treba, hranu, njegu, lijekove, liječnike... Moći će se tamo odmoriti od svega i spasiti svoju dušu, a i mi ćemo puno učiniti za naše'...

Odjel je bio jednoglasan kao i uvijek...

Napravili su žiro račun i raspored posjeta. Svakog tjedna po dvoje iz odjela, uz eventualne nenadane posjete drugova koji dolijeću iz inozemstva i godišnjice mature, koje su se od tog trenutka nekako slavile jače i sretnije...

Sjećam se tog osjećaja, dok mi je kolegica pričala sve ovo...

Osjećaja kako propadam u fotelju u liječničkoj sobi i sjećam se da sam sljedećih pola sata samo gledao kroz prozor... I razmišljao... Je li ovo moguće u našoj zemlji?

U 2010-ima? Nakon svega što smo prošli? Postoje li ovakvi ljudi stvarno još uvijek? Ljudi s velikim Lj... Ispravni... Čestiti... I dobri... Altruistični i empatični... Koji žele pomoći... Ljudi zbog kojih vas je sram, koliko god da ste do tada uradili... I koji pokazuju da je sve moguće ako nešto želite... I ako tražite načine, a ne izgovore...

Sjećam se razmišljanja kako sam već i prije svega ovoga znao da ponekad u "Ludnici“ možete vidjeti najnormalnije ljudske osobine i najljepše emocije... Ljubav... Ponos... Zahvalnost... Iskren osmijeh... Dijeljenje... Prijateljstvo... Odanost... I ljudskost... One su i napravljene da bi se zaštitili oni koji to ne mogu sami... Oni za koje je Pravi Život pregrub... I mislio se...
Kako obitelj u kojoj se rodimo ne možemo birati... Kao ni genetiku... Niti bolesti koje ta genetika nosi... Niti težinu sudbine koja nam je namijenjena...

Ali prijatelje možemo... Makar tako što ćemo mi nekome biti prijatelj... Nekome tko nam ne može ništa dati zauzvrat... Nekome tko nam se ni na jedan jedini način ne može odužiti... Osim očima punim zahvalnosti... Ma koliko te oči bolesne bile... Ina posljetku... Kako 'Ludnici' mnogo bolje pristaje termin Duševna Bolnica... Jer... Rijetko gdje ćete vidjeti Ljude s više Duše..."