NIKOME od nas život nije ni savršen ni idealan. Neki dani liče na to, ali neki definitivno ne, i ako je nekome tada lakše vikati na sva zvona da se čuje glas njihovog jada - zašto bi to bio grijeh? Pa čak su i dame iz finog engleskog društva svaka za sebe imale neke prljave tajne, a to što su pravile fine i smješkale se gorkim osmjesima, ne znače su bili ili da će ostati - savršene. Život nije savršen, čak i onda ako se pretvaramo da jest. Nekome je lakše kada se ispuca - jasno, glasno ili javno. Netko će svoje grozne tajne sakriti duboko u podsvjest - no to ne znači da zapravo svi mi nismo isti. Svako sa svojim svakodnevnim jadima i problemima - i svi smo mi kraljice! Bez obziro dolazimo li sa sela, iz grada, iz visokog ili društva iz prizemlja, imamo li jedno, četvero ili nijedno dijete, muža, ljubavnika, dečka ili ništa od navedenog. Bez obzira stižemo li iz Australije, poput globalno znane kraljice ili iz Slavonskog Broda - poput naše domaće kraljice Maje Marić koju i ovog puta prenosimo u cijelosti s njenog Misusovo bloga. Jer kada se te dve kraljice sretnu, barem u mislima, ili na ekranu, shvatimo da smo, bez obzira na vlastitu cenzuru ili necenezuru, sve mi iste. Jer dok netko viče na sav glas, drugi se povlače iza zavjesa finih manira - iako svi mi, manje više, mislimo isto. 
 

Kad sam krenula pisati blog, krenula sam iz vrlo jednostavnog razloga - htjela sam iz sebe izbaciti frustracije, htjela sam reći stvari koje su mi na pameti i napokon reći (onima koji žele čuti) da ni jedna osoba (mama pogotovo) nije usamljena u svojim nedoumicama, svakodnevnim kaosima i, ne, nije luda. Točnije, ako je, onda nas ludih kao šiba ima popriličan broj. Ipak, jedna od stvari koja me i dalje poprilično zasmeta je osjećaj da uz sav trud ipak neke stvari moram filtrirati. Ne nužno sakriti ili promijeniti, ali ne mogu biti do kraja iskrena jer naše balkansko društvo to ne odobrava. Možete reći što god želite, ali znate da sam u pravu. Jer svaki puta kad možda odem predaleko, gledat ćete ekran, klimati glavom sa šalicom u ruci, razumjeti me - ali me na djelić sekunde ipak osuditi. I niste jedini. I ja tako funkcioniram, tako smo valjda isprogramirani podnebljem i kulturom. Najčešće se radi o stvarima koje su teške, o stvarima kojima je lakše ne zagrebati površinu. Ono kad čujete da se žena 'raspala' kad je saznala da je trudna, recimo. Nikad to nećemo priznati. Nikada! Zato što bi u očima drugih to bila činjenica koja se ne zaboravlja. I makar kasnije bili najsavjesnija trudnica, najbolja mama, odlična supruga, makar nakon toga odlučili imati još hordu djece jer ste otkrili da je to najbolja stvar ikada - ako ste u trenutku slabosti nekome priznali da ne znate što mislite o tome ili, ne daj bože, plakali i bojali se, uvijek, ali uvijek će to biti nešto što će se 'upotrijebiti protiv vas'.

 

I svjesni smo da naše društvo tako funcionira. Ona ćaskanja preko šalice kave (jer mi NIKAD ne tračamo, jelte) koja sadržavaju one 'malo ispod glasa' izrečene osude koje temu razgovora svode na mizeriju. 'Ma sve to stoji, ali ona ti se udala jer je morala'. Značajna pauza i duboki pogled. 'Je, sad im je navodno dobro, ali on ti je otišao s drugom pa se vratio'. Dugačak gutljaj kave. 'Ne znam što bih ti rekla, sad mi izgleda ok, ali bila je van sebe kad je čula da je trudna'. Krickanje keksa i značajni pogled. 'Šta ja znam, baš da je planiramo treće dijete u četiri godine...' Podsmjeh. Tako mi funkcioniramo. Tako radimo. I mrzimo kad smo mi na tapeti, ali sve to radimo drugima. Zato toliko idiličnih slika na fejsu. Zato ljetovanja, zimovanja i idilični Božići na instagramu. Zato profi obiteljski portreti i zaručnički fotosešni. Naravno, ne SAMO zato, ali zato se dijele javno. Da pobijemo svaku crnu misao jer 'dobra žena' ne smije imati crne misli, loše trenutke, mentalne slomove i dane kada joj je dosta svega. 'Dobra žena' nikad ne plače nad hrpom veša iz čista mira, nikad ne bleji u strop sa mišlju 'kako sam se našla ovdje' dok joj dvoje djece spava na sad već utrnulim udovima. Kod nas je nekakvo nepisano pravilo da jedan loš dan poništava sve dobro. Jedna loša misao čini cijeli život lošim.

 

Sjećam se kada sam napisala post o tome koliko je brak težak. I bila sam stvarno ponosna na sebe jer sam mislila da sam uspjela prenijeti ono što osjećam. I ono što ZNAM da osjećaju mnogi - jer pričam sa ljudima, jer dijelim osjećaje sa prijateljima i oni ih dijele sa mnom. Vanjska reakcija je bila odlična. Javljali su mi se novinari portala, prenosili post. Javljale su mi se mame, žene i slale poruke ohrabrenja i zahvale jer sam 'napisala kako je'. Javljali su mi se toliki jer brak JE faking težak i to znaju svi koji su u braku. Neka me slobodno osude i frknu nosom svi koji nisu u braku s malim djetetom. Čujemo se za par godina, ekipo! ;) Ali ono o čemu nisam pisala je to da mi je nekoliko bliskih ljudi reklo da možda ne trebam objaviti post. Možda je preosoban. I muž mi je rekao da će sad 'svi misliti kako je nama loše u braku'. Apsolutno sam ignorirala sva upozorenja jer se ne dam ušutkat - život nije med i mlijeko, nije trčanje kroz mirisnu livadu (pozdrav mojoj alergiji!), nije bajka sa sretnim završetkom. I to znam ja. I to zna moj muž. Zna i njegova mama i moja baka i bakina tetka. Ali svejedno su bili zabrinuti jer 'što će ljudi reći'. Balkanska bolest. I to je dio koji me uvijek žalostio - težak je put prisjećanja da ne živimo za druge. To što će netko reći da je naš brak dobar, ne znači da će on automatski takav biti (dobar je, Olivere, ne brecaj se odmah, ovo je samo primjer!). To što ljudi misle da smo proveli idilične zimske praznike ne znači da muž nije nijemo blejao u tv, a žena plakala u spavaćoj sobi. To što su nam djeca predivno obučena i smiju se u kameru, ne znači da tren poslije nisu bili najgori prokleti mali monstrumi. Jer djeca to nekad znaju biti. I ja to znam. I vi to znate. I to je u redu. ALI ZAŠTO ONDA NIJE U REDU REĆI TO?! Najdraža rečenica moje bake - 'šuti, nemoj da te netko čuje!'

 

Koliko nas je odraslo uz onu dobru staru dernjavu 'U OVOJ ULICI SE SAMO MI ČUJEMO KAKO URLIČEMO! PI*** MU MATERINA, ZAČEPITE, SVE ĆU VAS POBIT!'? Svi, jelda? Vidite onda da smo svi u istom cvijeću. Ili medu i mlijeku, ako baš hoćete :) I ponekad mi bude stvarno žao što naše društvo nije još do kraja spremno nazvati stvari onakvima kave jesu. Jesmo, napredovali smo, svaka čast. Sad smijemo reći da nam je porod bio dobar, loš, zao. Ali ne smiješ reć da si platila da ideš privatno. Sada smijemo reći da dojimo dugo, ne dojimo, jesmo, ali više ne. Ali ne smiješ reći da si odlučila ne dojit. Smijemo reći da smo umorne i iscrpljene, ali ne smijemo to pokazati, instagram zbog toga ne smije patiti. I zato sam procvala kada sam pronašla mamu iz 'naprednijeg' svijeta. Kažem to pod navodnicima jer ne mislim nužno da su napredniji, ali otvoreniji jesu. A to je sloboda koja kod nas nije moguća. Mama koja stvari naziva kako jesu i ne uljepšava ih. Mama koja stavlja nefiltrirane slike. Mama čije tekstove čitam i smijem se i plačem u isto vrijeme. Mama koja sve mame (žene, ustvari) naziva kraljicama i znate što? U potpunosti je u pravu! Kraljica je i divim joj se, ali prvenstveno joj zavidim zbog slobode koja nije uvijek lagana niti jednostavna. I zato, dok naše društvo ne bude spremno živjeti necenzurirano, slobodno bacite oko na ovaj krasan blog (facebook, instagram) i uživajte u tuđim mukama. To što su nam životi često usrani, ne znači da nismo kraljice. A ja svečano obećajem da ću se i dalje truditi gurati granice prihvatljivog na našem brdovitom Balkanu pa makar me to stajalo lajkova! I zato me morate sherati - da sve luđakinje slične nama pronađu štivo za sebe ;) I još jednom, hvala svima koji me čitaju i podržavaju, bez vas bi ova borba bila stoput teža!

 

p.s. - Sheram tekst koji me toliko nasmijao i rasplakao, a odlično dođe kad mislite da imate usran dan. Sjetite se, netko uvijek ima gori. Pa šta? ;) Trk na link i radujte se narodi! :)