Osim Maradone na svjetskom prvenstvu u Meksiku, povijest Mundijala ne pamti da je jedan igrač igrao tako veličanstveno, da je gotovo sam donio svojoj momčadi naslov svjetskog prvaka, kao što je to u Čileu 1962. igrao Manuel Francisko Dos Santos, poznatiji kao Garrincha. Pele? Možda, ali Pele je i 1958. i 1970. imao uza sebe takve asove da je on bio samo prvi među jednakima.

 

 

Rossi u Španjolskoj? Možda i on, ali Rossi se probudio tek u posljednje tri utakmice, dok je u prve četiri uglavnom statirao u kukuruzu. A ruku na srce, Rossi je ipak bio trpač. Samo trpač. Kempes 1978.? Teško. Kempes je igrao briljantno i bio je glavni igrač Argentine u pohodu na svjetski naslov, no uz njegovo umijeće bilo je tu puno nenogometnih čimbenika koje su Gaučose dovele na svjetski vrh.

 

Ostaje samo on, Mane, kako su ga prijatelji zvali. Nakon šoka u drugoj utakmici u grupi protiv Čehoslovačke i ozljede Pelea (koji do kraja turnira više nije zaigrao ni minute) shvatio je da je vrag odnio šalu i da mora sam preuzeti konce u svoje ruke jer Brazil je branitelj naslova, a protiv najboljih svi grizu više nego inače. 

 

 

U redu, bio je tu i golman Gilmar i Didi i Zagallo i Vava, pa i otkriće izbornika Moireire, Amarildo, koji se pokazao kao prava zamjena za Kralja, no Kralj na ovom prvenstvu je bio Garrincha. Eksplozivan, brz, čaroban, neuhvatljiv.

 

Nakon nekih partija u Čileu novinari su pisali : ''S kojega je planeta Garrincha došao?''. Taj Charlie Chaplin nogometa bio je jednostavno totalno drugačiji od drugih. I svojim fizičkim hendikepom (jedna noga mu je bila kraća šest centimetara) i igrom. Bio je majstor driblinga. Svi čuvari su znali što će Mane napraviti, no pomoći nije bilo. 

 

 

S braničima se obračunavao uvijek na isti način. Njegovi čuvari unaprijed su znali da će ih prijeći driblingom po svojoj desnoj strani, a ipak uvijek su mu to morali dopustiti. Kako je to bilo moguće? Bilo je moguće samo zbog toga sto je Mane Garrincha znao driblati u različitom tempu. Protivnika bi psihički umrtvio lijenim pokretima i poigravanjem loptom i u trenutku, koji je on umio precizno uočiti, munjevito bi izletio svojim poznatim omiljenim putom, desnom stranom.

 

Braniči su se hvatali za glavu, obećavali "najkrvaviju" osvetu, govorili da je dušu prodao vragu, ali sve je bilo uzalud. Treneri su studirali njegovu igru, muku mučili da spase svoje igrače od ismijavanja, ali pametnije bi im bilo da su se posvetili nekom korisnijem poslu.

 

Takva je nekako i bila utakmica posljednjeg kola grupne faze između Brazila i Španjolske. Španjolci predvođeni Gentom i ostarjelim i otežalim Puškašem u prvom su poluvremenu posve nadigrali pomalo zbunjeni Brazil. Posve su dominirali utakmicom i poveli su u 35. minuti preko Rodgrigueza. I nakon gola nastavila se dominacija Furije. Čak im je sudac i poništio sasvim regularan gol radi navodnog ofsajda. I ta dominacija Španjolaca se nastavila sve dok On nije rekao da je bilo dosta.

 

 

Najprije je u 72., a potom i u 90. minuti namjestio Amarildu šanse koje ovaj nije mogao promašiti. Ovaj posljednji spada u pravo malo remek djelo, gol koji bez sumnje spada u nematerijalnu kulturnu baštinu neprocjenjive vrijednosti. Naravno, za sve one nogometne sladokusce.

 

Svog braniča je vagao i vagao, gledao ga i puštao da se ovaj znoji. I jedan i drugi, i svih 18 700 gledatelja na stadionu u Vini Del Mar, i cijela španjolska momčad, i oni sa klupe na čelu sa velikim Di Stefanom, pa čak i sam Franco doma u Madridu, svi su znali što će se dogoditi. I to se dogodilo jer je bilo neizbježno. Kad je propisno izmrcvario jadnog španjolskog beka, Garrincha ubacio loptu na glavu Amarilda koji se samo naklonio.

 

Remek djelo jednog genijalca. Majstorija za sva vremena.