U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Prva velika reprezentacija svjetskog nogometa bila je mađarska generacija, na ovim prostorima poznata kao Laka konjica, ali svoju dominaciju nije okrunila jer je jedini poraz doživjela u finalu Svjetskog prvenstva. Ovo je priča o njenom revolucionarnom nastanku, impresivnom usponu i nasilnom padu.

OVISNO o tome kakvog ste sportskog svjetonazora, vrlo vjerojatno imate strogo definirano mišljenje o reprezentativnom nogometu. Za neke je to svetinja i zadnja brana modernom nogometu koji svaki problem rješava bjesomučnim ubrizgavanjem stotina milijuna eura. Za druge je to naporna praksa koja prekida sezonu baš u onim trenucima kada jedini relevantan nogomet - onaj klupski - postaje zanimljiv.

No, postojalo je doba kada su reprezentacije bile ideal, uzor i pokretač trendova, doba u kojem su se iza taktičkih ideja nemušto krile namjere da se određeni, strogo nacionalno vezan stil nogometa, a onda i života, pokaže svijetu kao superioran. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je izmorena i osakaćena Europa po rovovima i jamama diljem kontinenta skupljala ostatke ostataka svojeg stanovništva, humanosti i dostojanstva, glad za dokazivanjem nadmoći nije nestala.

Zemlje pod komunističkom čizmom su ranije i ozbiljnije shvatile sport kao moćno sredstvo u kulturološkom ratu. Istočno od Berlinskog zida su poput gljiva nakon kiše nicali klubovi, savezi, sportovi i kampovi koji su pod čvrstim patronatom države postali prva linija soft imperijalizma. 

Usred Europe je tako i tada nastala prva prava, velika i globalno važna nogometna reprezentacija. Svijet ih je znao kao Moćne Mađare, a ljudi s ovih prostora ih zbog povijesnih okolnosti poznaju kao Laku konjicu.

Ideološki ustanovljena na suptilnoj liniji između kapitalizma i komunizma, promijenila je način na koji se nogomet igra i shvaća, osramotila je Engleze kao nitko u povijesti, pobijedila je skoro sve koji su joj se našli na putu, a nasilno su je ugušili sovjetski tenkovi.

Engleska aristokracija je izmislila sport za sebe. Srećom, izdajnici su ga prodali svijetu

Čak i oni koji nogomet gledaju površno, uočili bi jasnu razliku kada bi usporedili utakmicu odigranu prošlog vikenda s random utakmicom iz 1999. godine. Iako su ciljevi i logika igre isti, jasno je da je nogomet u samo dva i pol desetljeća prošao više faza evolucije dok nije poprimio današnji oblik.

U mnogočemu je po tome sličan bilo kojem drugom području djelovanja u kojem se ljudi i inovacije natječu. Najprije prava ekipa u pravom trenutku povijesti započne određeni trend koji postane dominantna kultura. Svi koji se u takvoj kulturi ne snalaze najbolje, kreiraju svojevrsnu antikulturu - aktivno rade na pronalasku rješenja da joj udare na slabe točke i sruše je.

Kada se sve silnice poslože, određena kultura odlazi u povijest, a druga zauzima njeno mjesto. Nogometni procesi su ciklički uređeni i nije rijetkost da ekipe međusobno udaljene 30 godina stilski više sliče jedna drugoj nego nekima koje funkcioniraju u istoj generaciji.

No, nije oduvijek bilo tako. Kao svaka prava imperija, Engleska je svoj najvažniji izvorni proizvod ljubomorno i neurotično čuvala od svakog mogućeg unutarnjeg i vanjskog neprijatelja koji ju je želio promijeniti. Igrati igru The English Way bio je Jedini Pravi Način, a aristokrati iz bogatih škola koje su izmislile nogomet su imali jasnu viziju.

Samo oni koji su osmislili nogomet imali su pravo mijenjati mu pravila i uopće razmišljati ili interpretirati igru, a svatko tko se nalazio izvan te linije nije bio samo nepoželjni filozof nego i nacionalni izdajnik. Srećom po ostatak svijeta, najpametniji engleski nogometni mislioci su u pravilu bili i najveći izdajnici.

Povijest nogometa prepuna je priča o engleskim brodovlasnicima, mornarima i trgovcima koji su prilikom uplovljavanja u neki novi kraj svijeta najprije na njega ispucali nogometnu loptu, zaintrigirali domoroce i otkrili im sport koji će uskoro igrati baš svi.

Većina takvih misionara svoju misiju je započela i završila pukim prenošenjem informacije da se kožnati balon može napucavati nogom na način koji je ljudima iz nekog razloga zanimljiv. Neki drugi misionari su lokalnom stanovništvu donijeli otkrivenja koja su promijenila tijek nogometne povijesti i svojim razmišljanjima su kreirali velike nogometne klubove i nacije.

Među njih spada i Jimmy Hogan, Englez koji je Engleskoj lucidno preoteo tron s kojeg se propovijedao nogomet i prenio ga u Austro-Ugarsku. Ako je Engleska otkrila svijetu po kojim se pravilima nogomet treba igrati, onda mu je centralna Europa otkrila način na koji se o nogometu treba razmišljati.

Kako je englesko viđenje nogometa naljutilo najvažnijeg engleskog trenera u povijesti

Rođen 1882. u Lancashireu, Hogan je bio prilično prosječan igrač bez značajnijih igračkih uspjeha. No, već je kao igrač postao prvi čovjek za kojeg je dokumentirano da se suprotstavio ideološkim temeljima engleske igre. Praksa i ideje koje su tada dominirale sportom danas djeluju nevjerojatno.

Primjerice, na Otoku je rijetko koja momčad trenirala s loptom. Funkcija suhoparnog trčanja preko tjedna bila je da se igrači za vikend toliko zažele lopte da postanu agresivniji i odlučniji da je uzmu, mislili su Englezi. Treneri su u to vrijeme imali većinski tehničku ulogu odabira ekipe, a taktika nije postojala.

Unatoč romantiziranju dobrih starih dana u kojima novac nije značio previše, surova stvarnost je ta da je novac na samom početku nogometa značio puno više nego danas. U igri koja nije imala jasnu strategiju ni uloge pobjeđivali su uvijek oni koji su imali najbolje igrače. A najbolji igrači su, jasno, išli tamo gdje im je bilo ponuđeno najviše love. 

Hogan je bio perfekcionist. Marljivo je tijekom karijere skupljao savjete od najboljih igrača tog doba o njihovim instinktima i tehničkoj izvedbi udaraca ili štopanja. Stalno je tražio nova saznanja i htio učiti. Kod kuće je napravio improviziranu verziju sobnog bicikla i manično je trenirao na njemu, misleći da će ga to učiniti bržim. Uskoro je saznao, a da ga to nijedan trener nikad nije podučio, da previše treninga utječe na izvedbu više nego premalo treninga.

Iako se ne može reći da je bio strogi pobornik ili sljedbenik neke škole ili ideologa, Hogan je primijetio da mu se škotski način igranja puno više sviđa. Za razliku od Engleza, koji su igru bazirali na duelima u ključnim zonama i solo driblinzima, Škoti su shvatili da lopta može raditi za tebe i da puno brže putuje od igrača.

Njihova pass and move igra bila je veliki kontrast engleskom stilu i nije čudno da je većina prvih engleskih osvajača FA kupa dovodila plaćenike iz Škotske, koji su im svojom igrom donosili trofeje. Hogan je tada shvatio da momčad ima određenu dinamiku i zakonitosti te da igrači, postavljeni u prave uvjete, mogu kao cjelina biti više od pukog zbroja sastavnih dijelova.

Jedna sasvim obična prijateljska utakmica prelomila je Hoganovu karijeru. Kao član Bolton Wanderersa odigrao je prijateljsku utakmicu s nizozemskim Dordrechtom, klubom sastavljenim od studenata. Bolton je pomeo Nizozemce s 10:0, ali je Hogan u suparniku vidio idealnu šansu da izgradi nešto drugačije.

Bila je to mlada i gladna momčad. Bitnije od toga, studenti su bili tabula rasa, neopterećena strogim i zastarjelim engleskim normama. 1910. se preselio u Nizozemsku i započeo trenersku karijeru, a tim angažmanom su u povijest sporta prvi put organizirano ušli kondicijska priprema i taktički treninzi s loptom.

Sudac je spojio Austrijanca i trenera s periferije. Tim potezom je promijenio povijest nogometa

Nizozemska je tada bila teška nogometna periferija. Kontinentalna Europa i dalje nije bila sasvim sigurna koliku će popularnost nogomet imati na međunarodnom planu, a u Austriji se pojavio čovjek koji će promijeniti povijest sporta.

Hugo Meisl bio je tehnički direktor austrijske reprezentacije. Ostat će upamćen kao jedan od najvećih funkcionara, koji je pokrenuo Mitropa Cup kao jedno od prvih velikih klupskih međunarodnih natjecanja. Po zanimanju bankar, ustrojio je ligaški sustav u Austriji koji su kasnije kopirale praktički sve europske zemlje.

Prilikom priprema za Igre 1912. godine u Stockholmu ostao je razočaran igrom i stanjem svoje momčadi, koja je odigrala 1:1 s Mađarskom. Upitao je velikog prijatelja i suca te utakmice Jamesa Howcrofta što može napraviti da unaprijedi ekipu. Howcroft mu je rekao da mora dovesti trenera koji razmišlja drugačije i da malo zapadnije postoji klinac koji radi stvari koje dotad nisu bile viđene.

Hogan je, kako je sam rekao, bio presretan što je hladni Lancashire zamijenio za veseli Beč. Bila su to dva antipoda. U Engleskoj je nogomet već poprimio obrise sveopćeg narodnog veselja za široke mase, ali se o njemu nije puno razmišljalo niti se mijenjao.

Suprotno tome, u bečkim i drugim centralnoeuropskim kavanama je visoki stalež vodio duge rasprave o prirodi igre i međusobno su dijelili vizije o razvoju sporta. Hogan se prvi put u životu našao u krugu u kojem se o nogometu promišljalo, a bečki kavanski nogomet i njegove ideje su uskoro oblikovale sport puno više nalik onakvom kakvim ga znamo.

Hogan je do kraja trenerske karijere, koju je naglo prekinuo Drugi svjetski rat, vodio klubove u Austriji, Švicarskoj i Mađarskoj. Nacije centralne Europe postale su uz Južnoamerikance najuspješnije u nogometu, a evanđelje po Hoganu postalo je Sveta knjiga svega onoga što je nekad spadalo pod mađarska, njemačka i austrijska carstva.

Njegova vizija nogometa, u kojoj se inzistira na tehničkoj profinjenosti igrača, koji nisu strogo pozicijski povezani i mogu igrati na svakom dijelu terena, u mnogočemu je poslužila kao temelj za Michelsov i Cruijffov totalni nogomet šezdeset godina kasnije.

A još ranije od toga iznjedrila je najveću nogometnu reprezentaciju koju je svijet dotad vidio. Onu koja će Svojom Igrom pobijediti Englesku Igru u Utakmici stoljeća. Moćne Mađare.

Armijski klub komunističke partije postao je poligon za najveću nogometnu silu svijeta

Ako su postavke mađarske nogometne ideologije potekle iz kapitalističkog svijeta fluktuacije ljudi i međunarodne trgovine idejama, onda je način na koji je ustrojena njihova zlatna generacija bio tvrdo komunistički.

Iza željezne zavjese se uspjeh kovao po posebnom receptu. Sport je tada služio za razbibrigu ili socijalnu integraciju i bio je većinom amaterski organiziran, ali profesionalne ekipe su bile državni projekti korišteni u propagandne svrhe, kao metoda iskazivanja nadmoći istočnog društvenog poretka.

Drugi svjetski rat je brojne klubove ostavio u ropotarnici povijesti, a diljem istoka nastajali su novi narodni, vojni, policijski i drugi klubovi neke od državnih službi. U Mađarskoj je prestao postojati jedan od najvećih prijeratnih klubova, budimpeštanski Kispest, a njegovu tradiciju naslijedio je Honved, klub mađarske armije.

1948. je na ključnu poziciju mađarskog nogometnog saveza stigao Gustav Sebecs, jedan od tri mađarska nogometna revolucionara. Jedan od njih je bio Bela Guttmann, čovjek koji je od Benfice napravio prvaka Europe i prokleo ju na idućih 100 godina. Drugi je bio Marton Bukovi, koji je 12 godina živio u Zagrebu i od Građanskog napravio jedan od najboljih prijeratnih klubova Starog kontinenta.

Sebecs nije doveden samo da bude izbornik mađarske reprezentacije već i da "upravlja procesima sastavljanja nacionalne vrste". Ono što je u teoriji zvučalo kao izmišljen posao, u stvarnosti je značilo da će Sebecs urediti klubove i ligu tako da služe nacionalnom interesu.

Oni s istočne strane željezne zavjese puno su ranije od kolega na zapadu shvatili koliko je bogatstvo imati reprezentaciju sastavljenu od igrača iz samo jednog ili dva kluba i koliku to prednost u uigranosti i momčadskoj kemiji donosi.

Sebecs je odabrao Honved iako je Budimpešta imala dva puno veća kluba. Ferencvaroš nije bio pogodan jer je bio nacionalni mađarski klub, dok je MKT bio pod paskom tajne policije, ali je ipak bio tradicionalno klub budimpeštanskih Židova, čiji su i broj i utjecaj opali.

U Honvedu su već bili sjajni i perspektivni Ferenc Puskas i Jozef Boszik, a Sebecs je nemilosrdno očerupao sve najveće mađarske klubove. Iz Ferencvaroša je dovukao sjajne ofenzivce Sandora Kocsisa, Zoltana Czibora i Laszla Budaija, Vasasu je oteo Gyulu Loranta, veznjaka hrvatskih korijena, a njegovog imenjaka i najboljeg mađarskog golmana Grocsisa MTK-u. 

Popularna liga, sada već u potpunosti podređena nacionalnoj reprezentaciji, dala je niz mladih talenata koji su bili još perspektivniji od generacije koja je igrala i izgubila finale Mundijala 1938. Na postulatima koje je mađarskom nogometu donio Hogan i s moćnom državnom mašinerijom iza sebe, Laka konjica krenula je u pohod kakav dotad nije viđen.

Serija nepobjedivosti, dominacija na Igrama i pečat trenera Dinama

Od 1949. do kraja Igara u Helsinkiju 1952. godine Moćni Mađari su odigrali 24 utakmice. Nisu izgubili nijednu, a samo su Italija, Austrija i Bugarska uspjele izvući remi. Tada već prepoznati kao ozbiljna reprezentacija, u Helsinki su stigli kao jedan od favorita turnira.

U preliminarnoj rundi su teže od očekivanog svladali Rumunjsku s 2:1, a onda je uslijedila velika serija. Dvostrukog svjetskog prvaka Italiju su eliminirali s glatkih 3:0, u četvrtfinalu su Turskoj uvalili sedam komada, a u polufinalu je Švedska pala s velikih 6:0.

U finalu ih je čekala Jugoslavija, koja je pedesetih godina stvarala generaciju koja će u šezdesetima dvaput igrati finale Eura. Susjedi su pružili dobar otpor, ali su Mađari golovima Puskasa i Kocsisa u finišu prelomili utakmicu i zasluženo uzeli zlato.

Uz standardne nositelje igre, jedan od ključnih ljudi bio je Nandor Hidegkuti, tada već 30-godišnji napadač, koji je bio jedan od rijetkih koji nisu igrali za Honved te je ostao u MTK-u. Ostat će upamćen kao prva prava lažna devetka u povijesti nogometa.

Taj izum se veže uz njegovog trenera Bukovija, koji je prije MTK vodio purgere - Građanski prije, a Dinamo dvaput poslije rata. Za razliku od tada dominantne W-M formacije koju su Englezi propagirali, Mađari su se odlučili za puno fluidniju 3-2-3-2, u kojoj je Hidegkuti kao povučeni napadač stalno radio višak u veznom redu i izvlačio suparničke stopere iz pozicija.

Uskoro su se odlučili, ponovno po uzoru na Bukovija i MTK, na još fleksibilnijih 4-2-4. Formacija s četiri napadača zvuči suludo riskantno, ali Mađari su znali odgojiti igrače koji su istovremeno bili veznjaci i napadači. Najveće priznanje mađarskim inovacijama stiglo je kada su Brazilci, koji su uskoro zavladali svjetskim nogometom, kopirali njihovu formaciju.

Jeno Buzansky, desni bek te ekipe, dao je najbolji opis Lake konjice: "Kada bismo bili u napadu, svi smo napadali. Veznjaci su dolazili blizu napadača, a braniči su pratili veznjake. Bilo nam je prelako igrati i dominirati. Čak i kada bi suparnik izbio loptu, nije postojao dio terena na kojem nije bilo našeg igrača koji bi je odmah uzeo u naš posjed. Stalno smo držali pritisak na suparnički gol."

Ekipa, koja je tako premoćno pobjeđivala, igrala prekrasno i pritom rezolutno odbijala slijediti anakronu britansku taktiku i stil, postala je lovina. Kao takva pozvana je na najveću moguću pozornicu. Iz današnje perspektive se to čini nemogućim, ali prijateljska utakmica između Engleske i Mađarske na Wembleyju nije bila samo utakmica godine nego je prozvana utakmicom stoljeća.

Sudar stilova, načina na koji se nogomet gleda, igra i shvaća, sudar sportskih i životnih filozofija i ideologija bili su uvertira u kojoj su Englezi pred krcatim stadionom trebali vratiti Mađare na povratne postavke. Jer nikada stranac ne može razumjeti i igrati igru bolje od onih koji su je stvorili, zar ne?

Najveće nogometno poniženje u povijesti Gordog Albiona

Tog 25. studenog 1953. godine Mađari su stigli na Wembley s nizom od 33 utakmice bez poraza i kao netom okrunjeni pobjednici Centralnoeuropskog kupa, neformalnog natjecanja koje je bilo predigra kasnijem Europskom prvenstvu.

Engleska dotad nije izgubila od kontinentalne momčadi na svojem terenu i pred 120 tisuća ljudi je u hramu svjetskog nogometa Mađare dočekala sa strašnom ekipom. Predvodili su je kasnija Zlatna lopta Stanley Matthews i legenda Tottenhama Alf Ramsey, koji će kao izbornik donijeti Gordom Albionu jedini Mundijal u povijesti.

Mađarska je povela već u prvoj minuti pogotkom Hidegkutija i ta akcija je pokazala da će to za Engleze, nenavikle igrati protiv lažne devetke, biti duga noć. Hidegkuti se povukao po loptu u vezni red, braniči su ga najprije ispratili, ali su se u jednom trenutku počeli panično vraćati, kada su shvatili da su ostavili rupu iza svojih leđa. Hidegkutiju je to bilo dovoljno da raspali loptu i dovede goste u vodstvo.

Englezi su uspjeli izjednačiti u 13. minuti, ali već u 27. minuti je pogled na semafor ledio domaćinu krv u žilama. Pisalo je velikih 4:1 za Mađarsku. Prema izjavama engleskih igrača u toj utakmici, poput Billyja Wrighta, Mađari su htjeli ispasti gospoda, pa su u drugom dijelu malo povukli kočnicu.

Utakmica je završila sa šokantnih 6:3 za goste, a u prilog tezi da Mađari nisu htjeli još više poniziti Engleze govori i činjenica da je na susretu s devet golova zadnji pao u 57. minuti. Hidegkuti je zabio hat-trick. Rogan Taylor, engleski novinar i autor knjige o mađarskom nogometu, opisao je dojam o toj utakmici.

"U engleskom nogometu je bilo normalno po brojevima suparničkih igrača pretpostaviti koje su im vrline i kako treba protiv njih igrati. Kada su vidjeli Hidegkutija s devetkom na leđima, očekivali su nekog tko će se hrvati sa stoperima. Umjesto toga, on je bio sam cijelu utakmicu između obrane i veze, a svugdje oko njega su bili suigrači koji su mogli igrati bilo gdje."

Gol Puskasa najbolje je pokazao dominaciju mađarskog stila u kojem su u jednom napadu tri igrača zarotirala pozicije. "Već 40 godina na svim mogućim TV postajama gledam taj gol koji me bacio na guzicu pred 120 tisuća ljudi. BBC je rekao da sam izgledao kao vatrogasac koji je žurio na intervenciju, a na kraju otišao na mjesto gdje uopće nije bilo požara", rekao je Wright u dokumentarcu o spomenutoj utakmici.

Mađari su u domovini dočekani kao heroji. Od austrijske granice sve do Budimpešte, njihov je vlak zaustavljan na svakoj postaji. Na drugom kraju Europe Englezi su u nevjerici proživljavali ono što im se dogodilo. Nisu izgubili 1:0 slučajnim golom, nego je netko došao na Wembley i zabio im je šest komada.

Zakleli su se da će se osvetiti i inzistirali su na tome da Mađari pola godine kasnije organiziraju uzvrat u Budimpešti. Kasnije je centarhalf Boszik rekao: "Englezi nas uopće nisu analizirali u šest mjeseci između te dvije utakmice. Rekli su da je poraz na Wembleyju samo loš dan i nisu si mogli priznati da smo mi bolja ekipa od njih."

Ovog puta Mađari nisu bili džentlmeni kao na Wembleyju i razbili su Engleze sa 7:1, što je bio i ostao najveći poraz u povijesti Gordog Albiona. Više nije bilo nikakve sumnje u to koja je najbolja svjetska nogometna reprezentacija. Osokoljeni tim rezultatom, Mađari su otputovali na Mundijal u Švicarskoj - prvi u povijesti koji je imao TV prijenos. Konačno će cijeli svijet moći vidjeti Moćne Mađare.

Prvi globalni Mundijal i Bitka za Bern

Turnir su Mađari započeli sa stilom. Pobijedili su Južnu Koreju s 9:0, što je tada bio rekord svjetskih prvenstava. Kocsis je zabio tri gola i time je najavio velike stvari koje će napraviti na Mundijalu. Već druga utakmica u skupini je bila klasik.

Suparnik je bila Zapadna Njemačka, a Laka konjica je već nakon 20 minuta vodila 3:0. Vodila je 7:1 i 8:2, da bi susret završio 8:3. No, u velikoj pobjedi se dogodilo i ono najgore na tom turniru. Prilikom jednog kontranapada Puskas je vukao loptu, a oštrim startom ga je ozlijedio njemački branič Werner Liebrich.

"Nijemci su imali jasnu uputu da slome Puskasa. Početkom drugog poluvremena je teško ozlijedio gležanj", rekao je golman Grocsis. Koliko su osobno Mađari shvatili taj čin, svjedoči činjenica da je u mađarskom slengu riječ "Liebrich" postala posebna vrsta psovke i uvrede. "Ako ne budeš dobar, doći će ti Werder Liebrich", generacijama su govorili mađarski očevi svojim sinovima.

Bez Puskasa u sastavu Mađari su u četvrtfinalu morali na Brazil, tada aktualnog viceprvaka svijeta. Bila je to jedna od najprljavijih utakmica u povijesti. Ružni startovi s obje strane, stalne svađe i provokacije imali su epilog rijetko viđen na svjetskim prvenstvima.

Tri igrača su isključena, dvojica su igru ranije napustila zbog ozljeda, a tučnjava je izbila i na terenu i nakon utakmice u tunelu. U utakmici koja je naknadno prozvana "Bitkom za Bern" Mađari su pobijedili 4:2 te su u polufinalu išli na još težeg protivnika, aktualnog prvaka svijeta Urugvaj.

Laka konjica nastavila je gaziti. Do 75. minute je vodila 2:0, da bi Urugvajci u samom finišu šokirali Mađare i stigli do izjednačenja koje ih je odvelo u produžetke. Ipak, tada je Kocsis s još dva gola odveo Mađarsku u drugo finale u povijesti. A tamo ih je čekao dobro poznati rival, slobodno se može reći i mušterija - Zapadna Njemačka, koja je dva tjedna ranije pala s osam komada u svojoj mreži.

Samo je čudo u Bernu zaustavilo Laku konjicu. Noć u kojoj su Nijemci postali Nijemci

Mađari su utakmicu s Urugvajem igrali u Lausannei. S obzirom na to da su igrali produžetke i da im je lokalno stanovništvo priredilo zabavu, zakasnili su na vlak i morali su čekati cijeli dan da dođe sljedeći. U Bern su stigli u petak kasno navečer, otprilike 38 sati prije početka finalne utakmice.

No, krunu svjetskog prvaka su im već svi dodijelili i ostalo im je samo odraditi formalnost, drugi put natamburati Nijemce i otići u povijest kao najdominantniji svjetski prvak u nogometu. Puskas se vratio, uglancao je kopačke i pred ogledalom jedno sedamsto puta izvježbao podizanje trofeja Jules Rimet.

No, veliki Sepp Herberger, trener Nijemaca, imao je poseban plan za Mađare. U odnosu na utakmicu u skupini promijenio je čak šest igrača. Uoči utakmice su ga pitali je li gledao kako su Mađari ponizili Engleze na Wembleyju i zabili im šest golova. "Jesam", odgovorio je Herberger pa dodao: "Ali sam vidio i da su primili tri gola."

Već u osmoj minuti je na semaforu stajalo 2:0 za Mađarsku, a golove su dali Puskas i Czibor. Činilo se da ide prema najvećoj pobjedi u finalu Svjetskog prvenstva ikad, ali onda su Nijemci postigli jedan od najšokantnijih preokreta i rezultata u povijesti sporta.

"Bila je to noć u kojoj su Nijemci postali Nijemci, danas naširoko poznati po tome da se ne predaju", komentirao je kasnije poznati novinar i nogometni autor Jonathan Wilson. Nešto stariji čitatelji se sjećaju Dietera Mullera, koji je u polufinalu Eura na Marakani zabio Jugoslaviji golove u 82., 115. i 119. minuti te joj "ukrao" finale Eura koje je izgledalo osigurano.

Ali, Čudo u Bernu, kako je finale '54. prozvano, bilo je prva velika potvrda one Linekerove da je nogomet igra koju igra 11 igrača, a na kraju pobjeđuju Nijemci. Već do poluvremena su Morlock i Rahn uspjeli izjednačiti i uvući nervozu u mađarske redove.

S druge strane terena je Toni Turek na golu Elfa preživljavao i branio sve moguće i nemoguće, Hidegkuti je dvaput pogodio stativu, a milijuni Nijemaca su napeto, preko TV-a i radija, osluškivali što njihova reprezentacija radi u najvažnijoj utakmici u povijesti te zemlje. I onda se dogodila 84. minuta.

Helmut Rahn je primio loptu na 20 metara, opalio lažnjak i lijevom nogom neuhvatljivo poslao loptu u mrežu za preokret i ekstazu u njemačkim redovima. Pet minuta kasnije dogodio se najkontroverzniji trenutak susreta. Puskas je dobio loptu na drugoj stativi, otkud ju je iz pada poslao u njemačku mrežu.

Mađari su luđački proslavili pogodak, a Puskas je trčao prema publici s podignutim rukama. Kada su se već vraćali prema centru, velški pomoćni sudac Sandy Griffiths je, nakon otprilike četiri eona čekanja, podignuo zastavicu i gol je poništen zbog ofsajda.

Označen je kraj utakmice, a Mađari su u nevjerici i plačući legli na tlo. Imali su i u tome dostojanstva, pa je Puskas kao kapetan prvi čestitao Fritzu Walteru. On je postao prvi njemački kapetan koji je podignuo najvrjedniji trofej svjetskog nogometa.

Za Mađare nije bilo utjehe. "Ako natjeraš Nijemca da iskopa vlastiti grob, on će to napraviti. Kada ga iskopa, iskočit će iz njega i gurnuti te unutra", rekao je kasnije Zoltan Czibor. Kocsis je na kraju bio prvi strijelac turnira s 11 golova, pet više od prve pratnje, ali Mađari su ostali bez trofeja koji su već vidjeli i osjetili u svojim rukama.

Do nasilnog raspada momčadi 1956., Laka konjica je u dvije godine odigrala još 19 utakmica. U 16 je pobijedila, a triput je remizirala. Na Mundijal 1954. su stigli kao momčad s najvećim ELO rejtingom ikad, a njihov rekord nije srušen do danas.

Ukupno je "zlatna momčad" odigrala 68 utakmica. Pobijedili su 58 puta, devet puta remizirali i doživjeli jedan jedini poraz - u finalu Svjetskog prvenstva, nakon što su vodili 2:0 u osmoj minuti. Čudo u Bernu.

Najmoćniju reprezentaciju su silom ugasili i po svijetu razbacali sovjetski tenkovi

Revolucija jede svoju djecu, a malo tko to bolje zna od Moćnih Mađara. Sedmogodišnja dominacija svjetskim nogometom završena je 1956. godine, kada su sovjetske trupe 11 godina poslije kraja Velikog rata umarširale u srce Europe.

Samo par mjeseci nakon Svjetskog prvenstva Mađari su otputovali u SSSR i tamo nanijeli domaćinu prvi poraz u povijesti na domaćem terenu. Ta utakmica, a posebno njen ishod, nije pomogla u sve lošijim i zategnutijim odnosima između dvije zemlje. 

Česi nisu voljeli Ruse i osjetili su sve veću potlačenost pod sovjetskom šapom. Nezadovoljni građani su diljem Mađarske digli pobunu, kojom su privremeno skinuli marionetsku vladu koja je državom upravljala po direktivama iz Moskve. Trajala je 12 dana, a onda su Sovjeti odlučili pokrenuti invaziju na Mađarsku.

Otpor Ugara izdržao je tjedan dana prije jasne pobjede Sovjeta, koji su vratili stvari na početne postavke. Ubijeno je preko dvije i pol tisuće Mađara, a procjenjuje se da ih je tijekom tog perioda i neposredno nakon revolucije čak 250 tisuća pobjeglo u inozemstvo.

Velik dio Zlatne konjice nije ni bio u domovini kada se invazija dogodila. Honved je tada bio na putu u Španjolskoj, gdje je imao okršaj s državnim prvakom Athletic Bilbaom u netom osnovanom natjecanju, Kupu prvaka. Honved je izgubio s ukupnih 6:5 i ostao je u limbu.

Igrači su uspjeli ilegalnim putem osigurati izvlačenje svojih obitelji iz Budimpešte, a onda su, unatoč upozorenjima FIFA-e i mađarskih vlasti, organizirali turneju po Portugalu, Italiji, Španjolskoj i Brazilu kako bi skupili sredstva za one koji su morali početi život ispočetka. Po povratku u Europu momčad se u potpunosti raspala. Mađarsku je u tom periodu napustilo preko tri tisuće nogometaša, uključujući cijelu mladu reprezentaciju.

Czibor i Kocsis su zbrisali u Barcelonu, a Real Madrid je u Puskasu dobio jednog od najvećih igrača svoje povijesti, s kojim je osvojio prvih pet izdanja Kupa prvaka. Nogometne i životne prilike u Mađarskoj su se promijenile. Honved je od 1950. do 1955. pet puta bio prvak države, a tada je nestala i njegova dominacija.

Na iduću titulu čekao je 25 godina, a Mađarska na nacionalnoj razini više nije bila ni izbliza tako uspješna i dobra. Puskas, Czibor i Kocsis nisu više nikad zaigrali za reprezentaciju, a Puskas se u svoju domovinu vratio tek 1981. Zaplakao je već na aerodromu, a onda je zlatna momčad zadnji put zajedno stala na teren.

Tada već djedovi, odigrali su humanitarnu ekshibicijsku utakmicu pred preko sto tisuća ljudi u Budimpešti. Doživjeli su velike ovacije onih kojima su nekad bili veliki idoli i nacionalni simboli. Bio je to koliko-toliko sretan kraj jedne grandiozne i tužne priče. 

Kada su primali nagradu za mađarsku momčad stoljeća, izbornik Sebecs istaknuo je da je povijest Lake konjice počela par tisuća kilometara dalje, u hladnom Lancashireu. "Hogan nas je naučio kako igrati nogomet. Njegovo ime mora ostati upisano zlatnim slovima u knjizi mađarskog nogometa", rekao je.

Svako stvaralaštvo u sebi krije dozu slučajnosti, božje providnosti ili čak fatalizma. Da se nogomet ne mora igrati na engleski način, saznali smo tek kada su stroge mentalne tamnice engleske aristokracije u svoj tabor pustile izdajicu koji je kontinentalnoj Europi otkrio tajne koje nisu znali ni sami Englezi.

Trebali su proći dva svjetska rata, duboke društvene promjene i jedan slučajan susret Huga Meisla sa sucem kako bi svijet dobio posebnu momčad. Momčad koja je ponizila kreatore nogometa na njihovom terenu, koja nas je naučila kako gledati i uživati u nogometu, koja je izgubila tek one čudesne noći u kojoj su Nijemci postali Nijemci. To su bili Moćni Mađari.