"ISKRENO, nemam pojma što bih rekao", odgovorio nam je Matija Đulvat, nekad predsjednik, a danas trener Futsal Dinama, na pitanje koliko mu znači dramatična pobjeda nad aktualnim prvakom, makarskim Novim vremenom, koja je Plave odvela u finale nacionalnog prvenstva i Lige prvaka. Nije na prvu bio svjestan da nam je time manje-više sve rekao. Ipak, uspio je malo sabrati misli.

"Prije nego što smo uopće započeli tekmu, pogledao sam tribine i rekao sam sebi da smo već pobijedili. 'Ovo je Dinamo', grmjela je dvorana i nikad taj poklič nije bio točniji. Ova pobjeda je objedinila sve one najmanje pobjede koje znače sreću, ali i sve one najgore trenutke i najbolnije poraze. A ovo da nas je Dinamo (maksimirski) podržao i da je pozvao naše navijače na utakmicu je čudo. ČUDO."

Vidjelo se, prilikom izlazaka na teren, da su igrači u isto vrijeme preuzbuđeni, presretni i prestrašeni. Kristian Čekol, dečko iz Rudeša koji konobari u kultnom obiteljskom restoranu K Vilimu, a u slobodno vrijeme uništava suparničke obrane u dresu Dinama i hrvatske reprezentacije, od stepenica koje izvode igrače na teren Dvojke do klupe je izmolio barem deset Očenaša.

Tiho Novak, legenda hrvatskog futsala i čovjek koji je doveden kao joker spašavaj usred sezone, prema van izgleda hladnokrvno, ali u očima se vidi da i on gori. Sve i jednu titulu koje je osvajao u Zagrebu, Splitu i Češkoj i sve i jednu utakmicu koje je rješavao u Italiji i diljem Europe dao bi da može podići ruke na kraju ove utakmice.

Kapetan Ivan Pavlić, dinamovac od glave do pete i čovjek s tribine, prvi je uputio pljesak prema tribini, a onda pozvao gledatelje da ispune svoje obećanje i probiju zvučni zid. Svima ostalima se na faci vidjelo identično pitanje: "Je li moguće da je ovo sve za nas?"

Neprilagođeno dijete ulice rođeno je iz prkosa, a odraslo je na buntu

U tu sliku apsolutnog ludila tribine na sportu za koji mnogi nisu znali da postoji stane cijela priča o Futsal Dinamu - neprilagođenom djetetu ulice rođenom iz prkosa, odraslom na buntu - koji danas ispisuje najljepše stranice svoje povijesti i živi bajku kao pravi pravcati klub.

Devet godina prije najveće od svih serija, upravo ove, u kojoj su izbacili Novo vrijeme, Bad Blue Boysi su proživljavali najteže dane u svojoj navijačkoj povijesti. Uprava nogometnog Dinama krenula je u konačan obračun s opozicijom Nečastivog pa je u suradnji s policijom i prebjezima iz navijačkih redova pokušala desetkovati grupu i fizički ju maknuti sa stadiona.

Ostali su samo oni koji su i dalje imali želuca prolaziti kolonoskopiju na ulazu na Maksimir i skidati se do gole kože ispod šatora pod Istokom koji su bili izgledali kao logori za ratne zločince. "A sada, nešto sasvim novo", poručili su Boysi i futsal fanatici koji su se okupili oko Dinamovog malonogometnog pandana.

Klub je organiziran po članskom modelu kao dokaz da se može na transparentan i demokratski način voditi klub koji će se osnivati na navijačkoj bazi od koje se neće odmaknuti ni milimetra. Prvih godina Boysi su konobarili, redarili, štopali vrijeme i radili svaki mogući posao kako bi klub narastao, a neki su se čak spustili na teren, obukli dres i zaigrali.

Odmah se vidjelo da je ova priča nešto sasvim novo. Klub je već na prvoj Šalati, tradicionalnom predstavljanju na početku sezone, privukao pet tisuća ljudi koji su napravili spektakl. Klub je punio dvorane, razvio ogromnu volontersku bazu i u hrvatski futsal unio koncept društvenih mreža i promocije.

To nije svima dobro leglo. Da je klub neprilagođen, pokazalo se na milijardu primjera - od problema s terminima za dvorane preko toga da je dobivao kazne za propise za koje se nije znalo da su propisi - poput neimanja brojeva na hlačicama u mlađim uzrastima i ogromne kazne koju je zaradio, ironično, u najvećoj promociji futsala ikad, na spektaklu protiv Panathinaikosa.

To dijete danas je pravi klub, a donedavno je bilo najveći prokletnik hrvatskog futsala

Fazu medenog mjeseca, onu u kojoj se na futsal išlo da se nekome drugom pokaže da se može, brzo je zamijenila puno ozbiljnija priča. Futsal Dinamo danas živi sasvim novi život i postao je klub u punom smislu te riječi.

Klub koji sve više ljudi zapošljava kao profesionalce, koji vode pravi fanatici koji klub žive 24/7, koji ima jedan od najboljih marketinga uopće u hrvatskom sportu i koji ima sada već veliku Školu futsala, odakle stalno vuče nove klince za prvu momčad. Dva takva su baš dala golove za preokret protiv Makarana.

Klub je to koji je imao sve - i priču, i ozbiljnost, i strast, i fanatizam, ali nedostajala mu je jedna jedina, ali važna stvar - njegovo veličanstvo rezultat. U šest prvih sezona Dinamu su mjeru uzeli dalmatinski klubovi u polufinalu i lijepo su se rasporedili - po dvaput Split, Novo vrijeme i Olmissum.

Zadnja Dinamova pobjeda prije ove sezone uopće u polufinalu sada je stara već pet godina. Tada je Novo vrijeme izgubilo u Kutiji prvu utakmicu, u Makarskoj rutinirano slavilo protiv Plavih i serija se vratila u Zagreb na majstoricu.

U neviđenoj drami je supermen Matija Capar zabio gol 21 sekundu prije kraja i odveo utakmicu u produžetke, a kasnije i penale na koje će Dinamo ispasti. Pokazat će se da je to bio zadnji gol u životu jednog od najvećih futsal igrača u hrvatskoj povijesti.

Samo par dana nakon toga Capar će, s Oskarom Kadrnkom, poginuti u prometnoj nesreći na putu iz Šibenika. Visoko podignuti dresovi njih dvojice i danas krase svaku domaću Dinamovu utakmicu, a navijači ih se u svakoj prilici sjete i skandiraju im.

Klub se i sportski i emocionalno od toga dugo oporavljao. Uvijek je dolazio do polufinala, ali uvijek je nedostajalo nešto. Gol, penal ili stativa na ovu ili onu stranu, ali stalno je falio korak. Do prošle sezone se među Dinamovim navijačima uvriježila titula najprokletijeg kluba hrvatskog futsala.

Na polusezoni smo gledali scenarij iz noćne more. Dinamo je gledao istini u oči i bojao se ispadanja

Doduše, trend ispadanja u polufinalu prekinut je prošle sezone, ali ne na način na koji su navijači Dinama htjeli. Dubrovački Square je ugasio zagrebačku momčad u tri utakmice i Dinamo je prvi put u svojoj povijesti pohod prema naslovu završio već u četvrtfinalu.

Početak nove sezone donio je nove nevolje. Klub su napustila tri nositelja igre i kapetana - Davor Kanjuh, Kristijan Grbeša i Mihovil Prgomet. Klub se razišao u viziji budućnosti sa svojim najvažnijim igračima i ta suradnja se nije mogla nastaviti.

Pale su i teške riječi. I klub i igrači na odlasku su u nekim situacijama reagirali impulzivno i pretjerano, a odlazak takva tri igrača samo je rasplamsao ogromnu navijačku frustraciju rezultatima i stvari nisu izgledale sjajno.

Uprava se odmah bacila na posao i u klub dovela nekoliko pojačanja od kojih su najzvučnija imena dvojice proslavljenih reprezentativaca, Luke Perića i Kristijana Postružina. No, na polusezoni se činilo da novi Dinamo ide u provaliju.

Prvih šest kola Dinamo nije upisao pobjedu, kada je konačno u spektaklu za Svetog Nikolu dočekao Osijek. Na polusezoni je klub bio osmi u ligi od deset klubova i navijači su se počeli pribojavati onog najgoreg. Je li moguće da će Dinamo ispasti?

Preokret kao kruna nevjerojatne priče

Četiri mjeseca kasnije Dinamo dočekuje Novo vrijeme pred četiri, pet, pitajbogakoliko tisuća ljudi. Ima meč-loptu protiv prvaka na svom terenu i finale je ovog puta neizbježno. Ako bude potrebno, tribine će Makarane ugurati u gol. Put od sna do jave često je, baš kao put do pakla, popločan najboljim namjerama i najtežim preprekama.

Prva šansa Makarana na utakmici i lopta od stative ulazi u gajbu Ante Piplice, Dinamovog Dalmatinca koji je prošao zadarsku školu vratara istu kao njegov maksimirski pandan Livaković, koji je tri sekunde prije kraja u Makarskoj obranio najvažniji deseterac u klupskoj povijesti i omogućio Dinamu da doma odlučuje o putniku u finale.

Dvorana još jače navija, ali nije dovoljno. Brazilac Breno zaplesao je sambu na desnom krilu i iz teškog kuta pogodio skoro nemoguć šut i zakucao loptu pod prečku. Jedina dobra vijest u cijeloj priči je što su se energija i ludilo s tribina prenijeli na igrače.

Rezultat uskoro smanjuje Danijel Samke Dekanić - Dinamovo dijete koje je moralo prijeći pola svijeta, otići u Švedsku pa doći u jelkovečki Alumnus i preko njega se vratiti doma da bi zabilo najvažniji gol u svojoj karijeri.

Na 2:2 je poravnao Perić, reprezentativni pivot i klasa koji je karakterom na terenu identičan Kozari Boku iz kojeg dolazi - kurčevit, drzak i točno onakav kakav treba Dinamu. U Zagreb se vratio iz najluđeg europskog grada, Napulja, da bi na Trešnjevci doživio najveću ludnicu u svom životu.

Tribine su proključale, a Šimić, Šokota i Bišćan urlali kao da su nekadašnji vođe Boysa, a ne legende Dinama. Makarani više nisu znali gdje su. Dinamo je blizu, ali mora se prestati bojati i napraviti taj zadnji korak koji ga dijeli od sna i Lige prvaka.

Jedna duga lopta dolazi do Nevena Zonjića, grdosije od čovjeka iz doline Neretve. On 1427. put u seriji okreće svog čuvara i ide sam na golmana. Ne vidi se hoće li stići na loptu prije Filipa Baškovića koji brani mrežu gostiju, ali iz pozadine navire drugi igrač.

Filip Novak, golobradi klinac iz Dinamove škole koji je golovima Makarskoj u seriji ispunio sve snove koje je kovao tisućama sati u kojima je igrao FIFA-u. Dvorana je jedini put te večeri zašutjela. Jebote, je li to napokon taj trenutak? Tko će prvi do lopte? Bašković, Zonjić, Novak, Bašković, Zonjić, Novak?

Povijesna večer koja je iskupila sve Dinamove grijehe

Dvojka je eksplodirala kao nikad te večeri. Ma, kao nikad u povijesti, a do kraja utakmice se nije moralo ni igrati. Nije postojao scenarij u kojem Makarani uzimaju Dinamu ono što mu napokon pripada. Najpoznatiji makarski Brk i najdugovječniji čelnik Novog vremena Borislav Vuković rekao nam je: "U životu se jednostavno tako dese stvari. Ovo je Dinamova godina."

U dvorani je nakon zadnjeg sučevog zvižduka potpuni kaos. I igrači i navijači plaču. Poslije utakmice igrači slave s navijačima po zagrebačkim lokalima, neki zajedno završavaju i po kanalima, gdje se bude iduće jutro. U eri sporta u kojoj je novac postao jedina valuta dinamovci imaju svoj mali, ponosni i neokaljani dio svemira.

Predsjednik i dugogodišnji sponzor kluba, vlasnik svjetski poznate poliklinike za estetsku medicinu i kirurgiju Nikola Milojević u pauzama između operacija na poznatima i slavnima u Londonu u birtiji ispod tribina Doma sportova cuga s navijačima i baca svoje igrače u zrak.

"Ovo jučer je presedan u futsalu, ne samo u Hrvatskoj. Dostojanstveno su mi dali ruku gospoda iz Makarske koji su se pokazali pravim džentlmenima. Ovo se ne može usporediti ni s čim drugim. Izgrlio sam Franju i Šokotu, naše bivše igrače. Plakao sam s našim igračima i navijačima. Ovoliku sreću može donijeti samo Dinamo, nikad ovo nisam doživio

Nitko nema navijače kao mi. Nitko nema fizija Tinu, Modrušana kao trenera golmana, Čondu kao kondicijskog trenera, našu upravu i nadzornike. Nitko nema našu energiju i borbenost. Mi smo familija", rekao nam je glasom toliko uništenim od promuklosti, glasom koji može prepoznati samo onaj koji ga je barem jednom i sam na tribini izgubio.

Dinamo se konačno pomirio s Bogom i otplatio je sve dugove vragu. Godine frustracija, svi grijesi i nesreće otkupljeni su u jednoj magičnoj večeri. San je postao java i klub je konačno pokazao svima da se može biti drugačiji.

Prepoznali su to i neki novi vjetrovi na Maksimiru. Dinamo je pozvao na utakmicu svojeg futsal brata i čestitao mu, a potencijal "malog" Dinama kao dijela Plave obitelji je zastrašujuć. Navijači su se zadnjih godina konačno vratili Dinamu, a Dinamo je potvrdio u petak da mu je Dvojka dom koliko i Maksimir.

Predstoji veliko finale s Olmissumom, a iduće sezone u Zagreb bi mogli doći Barcelona, Benfica ili Sporting. Sanjati da ih Dinamo može maznuti bilo bi ludo, ali još je luđe bilo kladiti se prije devet godina da će ovaj projekt nastao u garaži uspjeti. Barca je naviknuta pobjeđivati petoricu suparnika. Je li ikad igrala protiv njih pet tisuća?