KADA se dogodi naslov prvaka koji prekine jednu naizgled vječnu dominaciju, bez dvojbe rezultat je to stotina pa i tisuća sitnih ili većih napora raznoraznih ljudi. No ako se jedan čovjek iz ovosezonske Rijeke može izdvojiti onda je to njen lider i najbolji igrač Franko Andrijašević. Naravno, nogomet je kolektivni sport i pojedinac ma koliko dobar bio sam neće ništa postići ako njegov talent nije u službi momčadi.

 

 

Međutim, sve su šampionske generacije imale vođu, lidera, onoga koji će na sebe preuzeti odgovornost kad nitko drugi ne može ili se ne usuđuje. Puškaš, Di Stefano, Pele, Cruyff, Maradona, Matthaus, Zidane, Ronaldo, Messi, Cristiano Ronaldo... bili su ili i dalje jesu gazde u svojim momčadima. Franko Andrijašević bio je Kekov vođa ove sezone i s igračke strane bio je prevaga koja je Rijeci donijela naslov.

 

S 15 golova u prvenstvu do subote je bio prvi strijelac lige, a kad pri tome kažemo da je Franko vezni igrač, ili bi barem to trebao biti, onda taj podatak dodatno dobiva na težini. Franko je ove sezone zabijao ključne golove, one koje su Rijeci donijeli naslov. Svaki put kad bi napad zaštekao, kad se navala Rijeka mučila probiti suparnički bunker, iz drugog plana pojavio bi se spasitelj Franko i golom bi donio kako bodove, tako i mirnoću.

 

 

Andrijašević je zabijao Dinamu, Hajduku, ali i Belupu u utakmici koja je praktički osigurala naslov. Franko sjajno igra bez lopte, radi presing, čudesno osjeća prostor, ima strašan dolazak iz drugog plana, završava akcije… Nevjerojatno je inteligentan igrač. Neki će reći da je spor, da nema dribling, da mu pregled igre nije jača strana, kako nema Modrićevu konstantnost i konzistentnost, ali nije to baš tako.

 

 

Franko Andrijašević u ovom je trenutku prvo ime HNL-a, najbolji igrač lige i čovjek koji je prvi među jednakima u Kekovoj momčadi. Danas je slavljen, na pragu je nacionalne selekcije, no prije manje od godine dana stvari su izgledale posve drugačije. U zamjenu za Leškovića skupa s 1,5 milijuna eura odbačeno dijete Hajduka i igrač koji se nije uspio nametnuti ni u najgorem Dinamu ikad, na Rujevicu je došao spasiti karijeru.

 

Rođeni Splićanin, sin klupske legende Stipe, produkt je Hajdukove omladinske škole. Franko je prošao sve mlađe kategorije Hajduka, od mlađih pionira do juniora, a kao jedan od najtalentiranijih igrača svoje generacije debitirao je za Bijele 14. kolovoza 2010. u gostima protiv Intera iz Zaprešića, u pobjedi 4:0, odigravši zadnjih 15-ak minuta.

 

Problemi za Andrijaševića nastupili su dolaskom na klupu Igora Tudora. Premda je i sam isticao da Andrijašević ima bogomdan talent za kreaciju, Tudor ga je sve češće gurao na klupu, a Franko se zamjerio i navijačima. To mu je odredilo sudbinu u Hajduku. Franko je namjerno dobio treći žuti karton kako bi se očistio pred sam derbi s Dinamom, jer je mjesecima ranije dogovorio datum svadbe.

 

 

U trenutku kad je dogovarao datum kad će izreći sudbonosno "da" Franko nije bio standardan u Tudorovoj momčadi i smatrao je kako neće biti nikakve štete ako se oženi dok mu suigrači budu igrali protiv Dinama. No taj su mu potez navijači na Poljudu jako zamjerili. Torcida je protumačila Frankovu odluku kao izbjegavanje svete dužnosti, sudjelovanja na velikom derbiju, a bijes navijača osjetio je na prvoj sljedećoj domaćoj utakmici protiv Cibalije.

 

 

"Znao sam da će biti zvižduka, osjetio sam kako diše publika i pripremio sam se na takve reakcije. Ali nije se moglo ništa promijeniti. I meni je žao zbog svega što se dogodilo, ali nije moglo drukčije. Bilo mi je teško dok su moji suigrači igrali derbi, međutim bitno je da je sve prošlo. Neće se takvo što više ponoviti", kazao je nakon utakmice Franko. I doista, takvo nešto više se nije ponovilo jer je Hajduk za 750 tisuća eura Andrijaševića prodao Dinamu.

 

Bilo je tu previše nesporazuma i čudnih zakulisnih igara oko Andrijaševića. Navodno, postojale su glasine da je sama Uprava Hajduka inscenirala sukob na relaciji Franko – Torcida kako bi ga u miru prodala u Maksimir. Hajdučka blagajna u tom je trenutku bila prazna, a novac koji je Mamić ponudio za igrača koji praktički ne igra, bio je astronomski visok i ta se ponuda jednostavno nije mogla odbiti.

 

 

Problem su bili navijači koji ne bi mirno prihvatili da Hajduk prodaje svoje "dite" u Dinamo. U trenutku kad su navijači na zub uzeli Franka, više nije postojala niti jedna prepreka da Andrijašević napusti klub. Franko se nije uspio nametnuti Zoranu Mamiću pa je otišao na posudbu u Lokomotivu. Nakon dobrih igara na Kajzerici vraća se na Maksimir, ali kako mu je Cico Kranjčar prošlog ljeta jasno dao do znanja da ne računa na njega, odlazi u Rijeku koja je od Dinama za Leškovića dobila Franka i 1,5 milijuna eura kešovine.

 

U tom trenutku činilo se da je Mamić napravio još jedan fantastičan posao, no iz današnje perspektive možemo kazati kako je Rijeka doslovce opljačkala naivce iz Maksimira. Nema sumnje da će nakon ove sezone tržišna cijena Andrijaševiću drastično porasti. 

 

 

 

Franko će sigurno otići iz Rijeke, čak možda i ovog ljeta i bit će užasno zanimljivo pratiti razvoj njegove karijere u inozemstvu. Franko je ove sezone dominirao ligom kao rijetko koji pojedinac posljednjih godina, njegova je nogometna kvaliteta i inteligencija neupitna, no bojim se da ga vani čeka neizvjesna budućnost, u najmanju ruku slična onoj kad je u lipnju prošle godine modri dres zamijenio riječkim bijelim.

 

Zašto? Zato što su u današnjem vrhunskom nogometu kakav se igra u Ligama petice igrači poput Franka izumrla vrsta – dinosauri iz pretpotopnog doba. Užasno je teško odrediti na kojoj zapravo poziciji igra Andrijašević. Nije zadnji vezni jer za tu poziciju nema čvrstinu, dovoljnu drčnost i ''gatuzovska'' pluća, a i igra ga nosi prema naprijed. Premda posjeduje zavidnu kontrolu lopte i iako ima vrlo dobar osjećaj za prostor, nije ni klasični organizator igre ''pirlovskog'' tipa. Najbolji je strijelac lige, ali nije ni napadač. Atletskom analogijom, Franko nije ni spektakularan sprinter, ni odličan skakač, pa ni sjajan dugoprugaš - Franko je vrhunski desetobojac. U svemu odličan, u ničemu najbolji. 

 

 

Za Andrijaševića, ako mu već moramo odrediti nekakvu poziciju, možemo kazati da je najbliže onome sto volimo nazvati polušpicom. I sad tu dolazimo do problema. Zahtjevi modernog nogometa gotovo da su izbrisali tu poziciju. Totti, Rooney i Fabregas ''posljednji su Mohikanci'', zadnje vrhunske i dalje aktivne trequartiste – igrači po vokaciji slični Franku. 

 

 

Istina, Totti je pred mirovinom, pa ima i logike što mu Spaletti minutažu daje na kapaljku, no Englez i Španjolac na raskršćima su svojih karijera. Rooney, jedan od najvećih engleskih nogometaša ikad i živuća legenda Old Trafforda, ni izbliza nije zreo za mirovinu, no unatoč nedvojbenom nogometnom geniju i svim zaslugama Mourinho ga je u očajnom Unitedu zacementirao na klupu.

 

Cesc Fabregas je kao klinac Barcelonu zamijenio Arsenalom i napravio je pun pogodak. Wenger mu je dao sve ovlasti i Španjolac je bio nositelj igre Topnika. Nakon osam sjajnih godina u Londonu Barca je odlučila vratiti sina razmetnog , no povratkom u Barcelonu Fabregas je počeo stagnirati, jer nije se mogao uklopiti u već postojeći sustav koji nije prilagođen njemu. Karijeru je pokušao oživjeti u Chelseaju, no ni kod Contea se nije baš usrećio.

 

 

Meni osobno, stilom igre, pa čak i tjelesnom konstitucijom, najsličniji nogometaš Franku Andrijaševiću bio je Jari Litmanen. Legendarni Finac bio je motor super moćnog Van Gaalova Ajaxa sredinom devedesetih, a Jarijeva karijera i njen nagli pad nakon što se otisnuo iz Amsterdama kao elitni europski igrač u dobroj mjeri indikativni su za kontekst ovog teksta. Van Gaal u toj momčadi imao je niz sjajnih pojedinaca - od Finidija i Overmarsa na krilima, Van der Sara na golu, Rijkaarda i Blinda u obrani, Kluiverta i Kanua u napadu do Davidsa i Seedorfa u vezi - no ključni igrač bio je Litmanen. Jari je bio poveznica svih linija u momčadi i njezin detonator. 

 

Ajax je tih godina dominirao europskim nogometom, a nevjerojatni ''box to box'' igrač, kakav je bio Finac, uništavao je protivnike baš zato što nije imao jasno definiranu poziciju. Litmanen je zabijao, kreirao, pomagao obrani, trčao i uništavao protivničke napade, bio je Van Gaalov omiljeni ''švicarski nožić'', a lukavi Nizozemac znao je da mu je baš Jari najopasnije oružje i sustav igre gradio je na njemu.

 

Jari nikad nije želio biti lider, no bio je lider i suigrači su ga takvim smatrali. Nakon što je Ajax 1995. pokorio Europu, Van Gaal, hladni Nizozemac, inače nesklon odavanju počasti bilo kome od svojih igrača, jasno je kazao da je Litmanen bio najzaslužniji za titulu.

 

Van Gaal je 1997. preuzeo Barcelonu, a 1999. na Camp Nou, zajedno s još nekoliko svojih igrača iz Ajaxa, dolazi i Jari Litmanen. 

 

Ipak, to više nije bilo to. Nova sredina, novi običaji. Premda je igrao u momčadi u kojoj je bio gotovo pola Nizozemaca, sve igrači koje je poznavo u dušu, način i koncepcija igre u Barceloni bili su posve drugačiji nego u Ajaxu i Finac, nenaviknut da se igra ne prilagođava njemu, u Kataloniji je doživio fijasko.

 

''Doveli smo fantastičnog igrača, svjetsku klasu. Jari je na Anfield došao s golemom reputacijom i uvjeren sam da će ovaj posao biti jedan od najvažnijih u povijesti kluba'', 2001. je izjavio tadašnji trener Liverpoola Gérard Houllier.

 

Nakon samo godinu dana i s mizernih pet golova na kontu Litmanen je napustio Anfield i vratio se u svoj Amsterdam. Tamo gdje je bilo sve po njegovom.

 

Nadam se da se varam, volio bih da me Franko razuvjeri i da će usporedba s gore navedenim karijerama na koncu završiti kao totalna bedastoća bez pokrića. Ipak, dojma sam da je Andrijašević igrač koji će svoj maksimum dati samo i isključivo onda kad trener oko njega složi momčad, kad mu da sve ovlasti i kad je fizionomija igre prilagođena njemu.

 

Vani, u klubovima koji imaju posložen sistem, jasnu hijerarhiju te glavu i rep, moglo bi biti problema s Frankovom adaptacijom.

 

 

Međutim, poznato je da jako sjeme niče na bilo kakvoj vrsti tla i na bilo kakvom mjestu. S obzirom na to što mu se sve događalo u profesionalnom i privatnom životu, Franko je već davno mogao pokleknuti, međutim on je sada jači no ikad. A takvim je osobama često samo nebo granica. 

 

Slavlje navijača i momčadi na terenu, nakon što je sudac Vučemilović označio kraj susreta s Cibalijom, zauvijek ćemo pamtiti. Navijači su utrčali u teren i rastrgali igrače od sreće. Zajedno su vrištali, plakali, ležali na travi. A poseban tretman dobio je Franko koji je gol do pasa završio na ramenima Armade. Puno je simbolike bilo u tom prizoru.

 

Neželjeno dijete Poljuda, potjeran iz najgoreg Dinama ikad, od jučer je i službeno postao božanstvo Rujevice i simbol riječkog trijumfa! 

 

Franko Andrijašević - Heroj ulice!