IVICA KOSTELIĆ je prije točno 10 godina u Švicarskoj prvi put u karijeri osvojio Veliki kristalni globus, a na svom Facebooku se prisjetio tog trenutka.

Ova titula izmicala mu je nekoliko puta, a bio je vrlo blizu 2009. i 2012. godine. Posebno mu je teško palo kada je 2012. godine izgubio i Veliki i Mali globus pred kraj prvenstva.

Globus mu je 2012. izmakao u završnici, a to je bio jedan od najtežih trenutaka karijere

On je u Lenzerheideu primio Veliki kristalni globus. I dva mala, za slalom i superkombinaciju. Ilustracije radi, kolika je bila Kostelićeva dominacija, dovoljno govori podatak da je kraj sezone dočekao s 400 bodova više od drugoplasiranog u ukupnom poretku Didiera Cuchea, a samo u siječnju osvojio je više bodova nego Švicarac u cijeloj sezoni (956).

"Prošlo je deset godina od osvajanja Velikog kristalnog globusa. Najveća nagrada koju jedan alpski skijaš može osvojiti izmicala mi je nekoliko puta. Prvi put 2009. godine, kada sam bio vodio sve do Finala u Areu i izgubio vodstvo tri utrke prije kraja. Ta sezona ostat će upamćena po ozljedi leđa te naknadnih bolova koji su me pratili od siječnja do kraja sezone. Tada smo Pršo i ja, iako nismo uspjeli sanirati ozljedu uslijed stalnog natjecateljskog angažmana, naučili mnogo stvari koje su nam koristile u idućim sezonama jer su problemi s leđima uvijek bili prisutni. U sezoni 2012. sam izgubio bitku za Globus zbog ozljede koljena (puknuće meniskusa) tijekom utrke u Sočiju (Rosa Khutor). U tom trenutku, pa sve do pred kraj sezone sam bio vodeći u ukupnom poretku. Kada sam nakon gubitka Velikog globusa izgubio i borbu za Mali globus u slalomu na Finalu Svjetskog kupa u Schladmingu, bili su to jedni od najtežih trenutaka u mojoj karijeri", napisao je Kostelić te nastavio:

"No, Sveti gral, kako smo Globus nazvali otac i ja, uspjeli smo dosegnuti te 2011. Opet je Švicarska bila moja sretna zemlja (od 60 postolja u karijeri, 26 sam ostvario na tlu Švicarske). Bio sam posebno ponosan što smo u pobjedu utkali i svestranost kao naš ideal u kojeg smo uvijek vjerovali, koliko god se on činio iluzoran. Poslije pobjede u Lenzerheideu, odsvirao sam i jednu od najboljih i najdivljih svojih svirki sa Telefon Blues Bandom i Andreom Myhrerom. Bila je to proslava vrijedna jednog Grala."