FOTOGRAFIJE praznih ili polupraznih tribina te rasprave o cijenama ulaznica zasad su među glavnim temama ovogodišnjeg Svjetskog rukometnog prvenstva, koje Hrvatska organizira s Norveškom i Danskom. Zagrebačka Arena dosad je bila popunjena samo na dvije utakmice Hrvatske (protiv Argentine i Egipta), dok je protiv Zelenortskih Otoka bilo ispunjeno tek nešto više od pola njenog kapaciteta.

Kada su u pitanju utakmice ostalih reprezentacija, dojam su znali popraviti tek susjedni Slovenci ili fanatični Islanđani, kojih je u Zagrebu sve više. Odlučili smo provjeriti je li slaba posjećenost na ovom prvenstvu isključivo problem Zagreba i Hrvatske ili se s njom muče i Danci i Norvežani.

Kakve su cijene?

Za početak, odlučili smo provjeriti kako se kreću cijene ulaznica. U svim zemljama prodaju se dnevne ulaznice te nije moguće kupovati pojedinačne karte za utakmice. Cijene za utakmice drugog kruga su sljedeće:

• Zagreb - od 40 do 90 eura
• Varaždin - od 80 do 100 eura
• Baerum (Norveška) - od 40 do 80 eura + mogućnost obiteljskih ili grupnih popusta
• Herning (Danska) - od 65 do 200 eura

Gledajući životni standard u svakoj od ovih zemalja, jasno je da je prosječnom stanovniku Hrvatske puno teže izdvojiti spomenuti novac za ulaznicu nego prosječnom stanovniku Danske ili Norveške.

Hrvati ne vole rukomet, nego svoju reprezentaciju

Službeni podaci IHF-a za prva četiri kola Svjetskog prvenstva kažu da prosječna posjećenost utakmica u zagrebačkoj Areni iznosi 4793 osobe (31.6% kapaciteta), u norveškom Baerumu 5360 (42.9% kapaciteta), a u Danskoj 8259 (55% kapaciteta). 

Posjećenost u Varaždinu i Poreču u postotku je slična onoj u Norveškoj i Danskoj, ali kapaciteti dvorana u tim hrvatskim gradovima su znatno manji, pa je tako i ukupna brojka puno manja. Varaždinci za dobar dio svoje posjećenosti mogu zahvaliti rukometom zaluđenim Makedoncima te susjednim Mađarima. U Poreču je najveći interes privukla Francuska.

S druge strane, kada pogledamo posjećenost utakmica domaćina, Hrvatska je tu ispred Norveške, a kaska za Danskom. U Zagrebu se na susretima Hrvatske dosad prosječno skupljalo 12.550 ljudi (82.6% kapaciteta), u Norveškoj su ogledi njene selekcije prosječno privlačili 8563 gledatelja (68.6% kapaciteta), dok su Danci za svoje reprezentativce u prosjeku ispunjavali 13.714 mjesta (91.4% kapaciteta).

Zaključak koji se iz toga može izvući je jasan - Hrvati ne vole rukomet, nego svoju reprezentaciju. 

Norvežani i Danci puno više dolaze na utakmice drugih reprezentacija. Hrvati ne dolaze i kad mogu

Iako bi se ta teza mogla pokušati pobiti već spomenutim visokim cijenama u odnosu na životni standard u Hrvatskoj, taj protuargument ne drži vodu. Kao što smo već naglasili, ulaznice se kupuju samo u paketima, pa gledatelji za jednu cijenu mogu doći na sve utakmice toga dana. Ipak, Hrvati se, za razliku od Norvežana i Danaca, uglavnom odlučuju doći samo na utakmice Hrvatske.

Tako je, recimo, tek dvije do tri tisuće gledatelja u zagrebačkoj Areni pratilo oglede Bahreina, Egipta i Argentine, dok je u danskom Herningu više od 10 tisuća ljudi bilo na utakmici Alžira i Tunisa, dvije najlošije ekipe u skupini. 

U Baerumu je gotovo osam tisuća ljudi bilo na susretu Brazila i SAD-a. Posjećenost u Norveškoj patila je u srijedu pa je na utakmici Brazila i Čilea bilo 857 ljudi (u nezahvalnom terminu od 15:30), a Švedske i Portugala 3813. To su brojke nalik onima u Hrvatskoj, gdje je isti dan na dvoboju Slovenije i Argentine bilo 850 ljudi, a na meču Egipta i Islanda njih 4350.

No, treba naglasiti da je u srijedu vrlo malo ljudi, njih 5500, došlo i na derbi Norveške i Španjolske. To se može pripisati debaklu Norveške u skupini, zbog čega je ondje očito pao interes za rukomet. Hrvata je na utakmici sa Zelenortskim Otocima bilo gotovo 8500, ali ih je vrlo malo došlo na druga dva susreta tog dana - velik dio posjete na susretu Islanda i Egipta zapravo otpada na Islanđane.