U ARGENTINI, baš kao i na cijelom južnoameričkom kontinentu (osim u Venezueli gdje je bejzbol sport broj 1), nogomet je puno više od igre, on je način života, sastavni dio identiteta društva, religija. Bilo nacije mjeri se uspjesima nacionalnih timova, a igrači i reprezentacije desetljećima balansiraju na tankoj granici između nacionalnog blaga i nacionalne sramote. Kratko i jasno, nogomet je najjače vezivno tkivo Južne Amerike i ako se ono upali, slijedi katastrofa.

Možda Argentinci nikad nisu doživjeli Maracanazo ili Masakr u Belo Horizonteu, no povijest njihovog nogometa podjednako je obilježena veličanstvenim uspjesima kao i katastrofalnim podbačajima.

1958. na SP-u u Švedskoj Argentinci su ispali već nakon grupne faze, a zbog poraza 6:1 od Čehoslovačke (do nedavnog debakla od Španjolske u prijateljskoj utakmici identičnim rezultatom bio je to najteži poraz u povijesti Argentine) u zadnjem kolu danima se nisu smjeli vratiti u domovinu, pa su se skrivali izvan zemlje dok se nije stišao bijes podivljalih navijača.

Za razliku od Brazilaca, koji su se od sredine prošlog stoljeća nametnuli kao najnogometnija nacija, Argentina na svjetskim smotrama desetljećima nikako nije mogla do pravog rezultata. Strašne su to bile frustracije za nogometnu Argentinu. Sve do krvavog Videlinog Mundijala 1978., kad su iskoristili vakuum u elitnom nogometu nastao umirovljenjima Pelea, Beckenbauera, odnosno gotovo cijele zlatne generacije njemačkog nogometa, te Johana Cruijffa. Platini je tek dolazio, a otočke reprezentacije, premda dominantne u klupskom nogometu, tradicionalno bi na svjetskim smotrama doživljavale podbačaje.

Argentinci su osvojili svjetski naslov na svom terenu 1978., no koliko god Kempes, Ardiles, Bertoni ili Passarella bili dobri igrači, do titule su više došli na silu, ratničkim nogometom i silnom željom, nego nekom univerzalnom kvalitetom i lijepim nogometom. Argentina je uvijek imala puno dobrih nogometaša, no većina njih, barem oni iz crno-bijelih vremena, bili su mitske ikone svojih palanki, bez dubljeg pečata na svjetskoj sceni. Romantični vitezovi navijača Boce ili Rivera, čije je nasljeđe danas ostalo arhivirano samo u usmenim predajama te zapisima fanatičnih lokalnih kroničara. Sve do pojave Diega Armanda Maradone.

No u ovom tekstu nećemo pisati o Diegu, niti ćemo veličati ono što je napravio u Meksiku 1986., kad je kao jedini nogometaš u povijesti doslovce sam jednu reprezentaciju doveo do svjetskog trona. O tome su sve bajke ispričane. Junak naše priče je netko čija je priča jednako nevjerojatna kao i Diegova, ali kontekst tih dviju sudbina posve je drugačiji.

Marcelo Trobbiani bio je solidan napadač - po kvaliteti usporediv s, recimo, Nikolom Kalinićem - koji je u sedamdesetim i osamdesetim godinama s više ili manje uspjeha igrao za argentinske, španjolske i još neke klubove s južnoameričkog kontinenta. U tri godine igranja za Bocu zabio je 26 golova u 107 nastupa, zatim je četiri godine igrao za španjolski Elche, a jednu godinu okušao se u dresu Reala iz Zaragoze. U Zaragozi se nije naigrao pa se vratio u domovinu gdje je odjenuo dres Estudiantesa. Igrao je još i u Kolumbiji, Čileu i u ekvadorskoj Barceloni, a karijeru je 1993. zaključio u Cordobi. Za reprezentaciju Argentine je u periodu od 1974. do 1986. nastupio svega 15 puta. Prvih 14 nas ne zanimaju, no ovaj zadnji, 15., razlog je zbog kojeg smo odlučili ispričati ovu jedinstvenu, ali i poučnu priču.

Neposredno prije SP-a u Meksiku 1986., Trobbiani je bio član Elchea, a izbornik Argentine Carlos Bilardo pozvao ga je u reprezentaciju, no u razgovoru u četiri oka objasnio mu je da u Meksiku igrati neće i da mu je potreban čisto iz taktičkih razloga. Trebao mu je na treninzima i želio ga je imati u momčadi jer je važio za pozitivca i dobrog duha reprezentacije. Bilardo je Trobbianija pitao slaže li se s tim i hoće li mu smetati činjenica što na njega u ozbiljnim susretima neće računati. 31-godišnji Trobbiani, igrač s do tada 14 nastupa za najbolju selekciju Argentine te igrač s 13-godišnjom korektnom karijerom iza sebe, kratko je odgovorio izborniku:

''Šefe, vjerujte mi, meni je čast što sam uopće ovdje i dat ću sve od sebe da ispunim bilo koji zadatak koji stavite pred mene.''

Legendarni Jorge Valdano, bivši napadač Reala i strijelac drugog gola u finalnoj utakmici protiv Zapadne Njemačke (3:2), bio je cimer Trobbianiju i kasnije je pričao:

''U Meksiku je bilo pakleno vruće, naravno da smo na treninzima zabušavali kad god smo mogli, no kad bismo vidjeli Marcela, s kakvom voljom i žarom trenira, a zna da neće igrati, ništa drugo nam nije preostajalo nego da i sami slijedimo njegov primjer. Marcelo nas je vukao.''

Igrale su se završne minute finalne utakmice, Argentina je vodila 3:2 i čekao se samo kraj, kad je Carlos Bilardo povukao potez za povijest. Iz igre je povukao Jorgea Burruchagu, strijelca pobjedonosnog gola, a u igru je uveo Marcela Trobbianija. Ovaj je u igri proveo točno 98 sekundi, taman toliko da odigra jedan pas i to petom za svog cimera Valdana, a onda je brazilski sudac Romualdo Arppi Filho odsvirao kraj. Trobbianiju su to bile jedine sekunde u Meksiku i zadnje u dresu reprezentacije. Argentina je postala prvak svijeta, Maradona koji je u Meksiku odigrao najbolji individualni turnir u povijesti prestao je biti samo nogometaš i postao je mit, no za većinu Argentinaca pravi junak bio je Marcelo Trobbiani. Maradona je ionako bio s neke druge planete, a Trobbiano je osvojio nogometom zaluđenu naciju svojom ljudskošću. Čovjek koji je na najplastičniji način pokazao što znači punim se bićem staviti u službu višeg cilja, kolektiva, a pritom do maksimuma zatomiti svoj ego i taštinu.

Marcelo Trobbiani pokazao je jedan drugačiji odgoj i svjetonazor te razumijevanje situacije i datih okolnosti. Možda su to bila neka druga vremena. I to treba poštovati, kao što treba prihvaćati razlike među ljudima i suprotnosti njihovih karaktera. Nisu svi ljudi isti, ne razmišljaju svi jednako niti donose jednake odluke potaknute identičnim idealima. I dobro da je tako, da nismo svi isti, da nismo osuđeni da mislimo isto i da budemo uniformirani u svojim odlukama.

Međutim, potrebno se prisjetiti Marcela Trobbianija. Pogotovo danas. Sportaše teško možemo cijeniti ako kažu ili svojim djelima dokažu da ih ne zanima ništa drugo osim vlastite guzice. Uzori i ljudi koje idealiziramo moraju stvarnost činiti boljom. 

Uzor je bio Marcelo Trobbiani. I smatram da je potrebno da i mlađi, i navijači, ali i igrači, nešto nauče iz njegove priče.

Upravo iz tih pobuda je napisan ovaj tekst.