NAŠE sobe su bile prljave. Jeli smo istu hranu tri puta dnevno. Tuševi nisu imali toplu vodu, čak ni zimi. A vani su bile lokalne bande koje su nas pokušavale opljačkati. No najgore je bilo kad je čistačica prestala dolaziti. Ne postoji lijep način da se ovo kaže, ali znate kako je kad pođete u toalet na veliku nuždu. Nismo mogli bacati papir u školjku jer se odvod mogao začepiti, pa smo ga bacali u kantu. No kantu nitko nije ispraznio nekoliko tjedana... Shvaćate? To je bio moj nogometni kamp u Guabirubi u Brazilu, započinje svoju ispovijest za The Players' Tribune talijanski nogometaš brazilskog podrijetla Jorginho.

Živio sam više od 100 kilometara od svoje obitelji. Imao sam 13 godina, čovječe. Trinaest.

Bilo je to poput vojske. Treniraj dvaput dnevno, a zatim uči. Pedeset igrača koji spavaju u krevetima na kat poredanima jedan do drugoga. Prije nego što sam stigao, bio sam na probi u tri kluba u São Paulu, ali su me svi odbili, pa sam se vratio u svoj rodni grad Imbitubu, gdje me talijanski nogometni menadžer pronašao i pozvao u svoj kamp. Rekao je da nogometaši koji se tamo dobro snađu imaju neke šanse otići u Italiju. Koje dijete ne želi u Europu?

Bio sam neko vrijeme u kampu kad su počeli pravi problemi. Jednog dana čistačica je dala otkaz jer nije bila plaćena, pa su nas podijelili u grupe po pet i svaku grupu zadužili za jedan dan čišćenja. Jeftino, svakako. No, jednog dana grupa se nije potrudila očistiti. I što se dogodilo sljedećeg dana? Ni druga grupa nije se bavila čišćenjem. To se događalo tjednima, a prljavština se samo skupljala. Zahodi su bili najgori. Morali ste zadržati dah.

Suludo je što možeš izdržati kad nemaš izbora

Možda će vas ovo iznenaditi, ali takav život mi je zapravo postao normalan. Ozbiljno. Naučio sam da se ljudi mogu prilagoditi bilo čemu, bez obzira na to koliko loše bilo. Suludo je što možete izdržati kad se osjećate kao da nemate izbora. Kad nešto silno želiš, odustajanje se čini nemogućim.

Kad mi je bilo pet godina, tata me je pitao što želim biti kad odrastem. Rekao sam: "Nogometaš".

Tata je potom rekao: "Ali biti nogometaš ne znači samo ono što vidiš na televiziji. Povrijedit će te, krast će te, rasplakat će te. Poželjet ćeš ići kući. Poželjet ćeš odustati. Što zaista želiš postati kad porasteš?".

Rekao sam: "Nogometaš".

Bio sam spreman na sve. No, nekoliko tjedana nakon što je čistačica dala otkaz, mama mi je došla u posjet u kamp. Otišla je u kupaonicu. Kad se vratila, samo je rekla: "Uzmi svoje stvari. Idemo kući".

Rekao sam: "Mama, ne idem nikamo".

"Znam da je ovo tvoj san. Ali moj sin neće živjeti ovako", odgovorila je mama.

Rekao sam joj da ću je kriviti do kraja života ako me natjera da odem kući, a ja zbog toga ne postanem nogometaš.

"Ne, čekaj, molim te, nemoj to govoriti", rekla je mama.

Onda je počela plakati.

Rekao sam: "Ovo je moja prilika. Nije me briga što moram pretrpjeti. Istu hranu mogu jesti 10 dana. Mogu otići u prljavi WC. Ovo nije ništa!".

Samo me pogledala.

Rekao sam: "Ozbiljan sam".

Zatim je otišla u suzama.

To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu. Morate shvatiti što joj je to značilo. Ona nije jedna od onih mama koje nogomet ne zanima. Ne, prijatelju. Ona je ta koja mi je dala sav moj talent. Znam da se tata ljuti kad to kažem, ali znaš da je to istina, tata! Ona je iz obitelji nogometaša, igra nogomet i danas. Kad sam imao pet godina, igrala bi se sa mnom na plaži u blizini naše kuće. Samo smo se zabavljali, a kad bih pogriješio, rekla bi: "Ne stavljaj nogu na ovaj način. Učini to ovako".

Učinio bih kako je rekla i pomislio - caramba, u pravu je!

Bila je vrlo stroga. Kad bih promašio neka jednostavna dodavanja, ona bi me napala. A imao sam samo pet godina. Haha!

Ali željela je najbolje za mene. I boljelo ju je što se neću vratiti kući. Vidio sam da je mnogo talentiranih igrača napustilo taj kamp. Odustali su. Na tom sam mjestu proveo dvije godine.

Dvadeset eura tjedno za pozive u Brazil, šampon i možda, samo možda, milkshake

I, hvala Bogu, isplatilo se, jer sam s 15 godina potpisao za Veronu. Smjestili su me u stari samostan. Bilo nas je šest mladih igrača u malenoj sobi s tri kreveta na kat. Nije to bilo puno, ali bio sam tako uzbuđen.

Italija! Sada je sve bilo moguće.

Prva tri mjeseca bila su sjajna. Ali onda je postalo teško, jer nisam imao pojma kada ću moći ići kući. Živio sam od 20 eura tjedno koje sam dobivao od svog menadžera, onog istog koji me pozvao u kamp. Uvijek bih taj novac potrošio na iste stvari. Pet eura za telefonski poziv mojoj obitelji u Brazilu, još nekoliko za šampon, dezodorans i pastu za zube. Vikendom bih ostatak potrošio u internetskom kafiću kako bih razgovarao s prijateljima i obitelji na MSN-u.

Ponekad, kad sam zaista poželio poslasticu, otišao bih na glavni trg u Veroni i kupio milkshake u McDonald'su. Koštao je jedan euro. Pomfrit? Hamburger? Zaboravi, čovječe! Happy Meals bili su za bogatu djecu. Zatim bih sjeo na stubište u kutu trga i samo gledao. Gledao sam ljude kako dolaze i odlaze. Promatrao bih ptice i turiste i samo lutao u mislima. Tako sam provodio subotnja popodneva.

Bilo je to usamljeno življenje. Proveo sam tako godinu i pol dana, živeći samo za nogomet. No, kad sam imao 17 godina i počeo trenirati s profesionalcima u Veroni, moj menadžer i ja smo se posvađali. Ne želim previše govoriti o tome, ali bilo je loše. Zaista me slomilo.

Patio sam dvije godine u prljavom nogometnom kampu u Brazilu. Proveo sam 18 mjeseci živeći s 20 eura tjedno u Italiji. I sada ovo?

Zvao sam mamu plačući: "Mama, dosta mi je. Ovo je za mene previše. Nedostaješ mi. Dolazim kući". U glavi sam se već vratio u Imbitubu.

Ali mama je rekla: "Vrata će biti zatvorena".

Rekao sam: "Što?".

"Ne ideš kući. Ako mi se pojaviš na vratima, neću otvoriti", odgovorila je mama.

Bio sam šokiran. Možete li zamisliti da vam to govori vaša vlastita majka?! 

Nazvao sam tatu. Budući da su bili rastavljeni, pomislio sam da bih mogao živjeti s njim. Ali rekao mi je da su mi i njegova vrata zatvorena.

Tada su se moji roditelji sastali i nazvali me. Rekli su nešto otprilike ovo: "Jorge, treniraš s profesionalcima i sada želiš odustati? Nakon svega što si pretrpio? Nema smisla. Vjeruj. Kreni dalje. Tvoj san će se ostvariti".

Moja starija sestra mi je kasnije rekla da se mama rasplakala nakon što je spustila slušalicu.

Hvala Bogu, moji su roditelji bili jaki kad je trebalo.

Napolitanci... Kakva strast, čovječe

Srećom, poslušao sam ih. Našao sam novog menadžera, Joãoa Santosa, koji je i danas sa mnom. Također se moram zahvaliti Rafaelu, koji je bio golman u momčadi i koji mi je sada kao brat. Kad sam imao 20 eura tjedno, doveo me svojoj kući i kupio mi hranu i odjeću. João i Rafael imaju velike zasluge što sam 2011. upao u prvu momčad Verone. Nikada neću zaboraviti što su učinili za mene.

Kad sam u siječnju 2014. prešao u Napoli, preselio sam se u sasvim drugi grad. Svi znamo kakvi su Napolitanci, zar ne? Vau! Kakva strast, čovječe! Tretiraju svoje igrače kao bogove! Nisam mogao otići u supermarket. Nisam mogao ići u park. Nema šanse! Navukao bih kapu na oči i sakrio se ispod kapuljače. Tata je govorio da izgledam kao bjegunac!

Jednom prilikom u posjet za vikend došao mi je prijatelj. Obično smo igrali u nedjelju, ali ovaj put smo igrali u subotu i ja sam pomiješao dane. Odvezao sam ga do centra grada u 17 sati, a tamo je bio prometni kolaps. Totalni kaos. Automobili svuda.

Pomislio sam kako je prilična gužva za vikend. Da budem siguran, pitao sam nekoga koji je danas dan.

Nedjelja.

NEEEEEEE!!!

Zatim sam se okrenuo prijatelju i rekao: "Veži se, čovječe. Sad smo u Božjim rukama".

Pokušali smo biti taktični. Stavio sam kapu i kapuljaču i hodao odmah iza njega uskom pješačkom ulicom. Rekao sam mu: "Nastavi hodati, nemoj stati". Došli smo na Piazza del Plebiscito i sakrili se u stražnjem dijelu jednog kafića. Upalilo je. Nitko me nije primijetio.

Nakon nekog vremena planirali smo pobjeći na isti način. Ali kad što smo izašli iz kafića, pogodite tko me uhvatio i zatražio fotografiranje? Konobar!

Čovječe, kakav nered! Bili smo na ulici! Ne želim psovati, ali dovraga, čovječe! Bilo bi mnogo lakše fotografirati se unutra. Rekao sam: "Brate, šališ se. Zašto nisi pitao dok smo bili unutra?".

Odgovorio mi je: "Da sam te pitao unutra, izgubio bih posao".

Ali zato možeš napustiti lokal i nećeš izgubiti posao? Nije imalo smisla!

S druge strane, u Napulju malo što ima smisla, zar ne? Hahahaha.

U svakom slučaju, sad smo već bili u velikoj opasnosti jer je trg bio prepun ljudi. Dosad me samo konobar vidio, ali već se smračilo. I pogodite što se dogodilo? Konobar je uključio bljeskalicu. Kliknuo je na tipku. BLJESAK! Lice mi se ozarilo.

Cijeli trg se okreće i viče: "JORGINHO!!!".

Rekao sam svom prijatelju: "Ovo će biti rat".

Svi su počeli izvikivati moje ime. Svi su htjeli fotografiju, čak i oni koji nisu znali tko sam! Triput su me fotografirali na svakom koraku. I zaboravite to da netko kaže molim ili pristojno zapita može li se fotografirati sa mnom. Napulj nije London, čovječe! Vukli su me i gurali. Mislio sam da nikada nećemo stići kući. Nakon 30 minuta prošli smo pola ulice.
Srećom, netko me spasio. Pojavio se neki snažni momak koji je bio član jedne od organiziranih navijačkih skupina Napolija i rekao: "Hej, pustite ga da ide kući!". Izvukao me iz gomile.

"Hvala ti puno", rekao sam.

"Ali sada je na mene red! Daj da se fotografiramo!" odgovorio je momak.

Rekao sam mu: "Brate, spasio si me. Napravi 10 fotografija ako želiš!".

Napulj, čovječe... Ludilo. Ali volio sam taj grad. Volio sam Napolitance.

Nakon četiri i pol godine, bilo mi je jako teško otići.

Hvala kritičarima u Chelseaju na naslovima Europa lige i Lige prvaka

Moj početak u Chelseaju učinio je da mi Napulj još više nedostaje. Svi se sjećamo što su govorili, zar ne? Bio sam prespor. Bio sam preslab. Bio sam Sarrijev sin. Čovječe, to me jako naljutilo.

Ali, podcijenili su me. Imao sam buran početak u svakom klubu u kojem sam igrao. Baš u svakom. To je nevjerojatno. Kad sam došao u Veronu, nitko me nije želio. Poslali su me na posudbu u četvrtu ligu. Ni tamo me nisu željeli. Ali nastavio sam raditi i izborio sam poštovanje. Vratio sam se u Veronu i ušli smo u Serie A. Imao sam tešku godinu i u Napoliju, a onda je došao Sarri i promijenio sve. Dakle, sve kritike iskoristio sam kao motivaciju. Pomislio sam nakon dolaska u Chelsea kako će ovim ljudima biti neugodno.

I sada imam naslove Europa lige i Lige prvaka. Dakle, svim kritičarima želim samo reći jednu stvar.

Hvala vam. Zaista, hvala vam svima.

Osvajanje Europa lige bilo je emotivno. Proslavili smo titulu u hotelu u Bakuu s obiteljima. I u jednom trenutku izgubio sam mamu iz vida. Kad sam je pronašao, bila je sama na balkonu s kojeg se moglo vidjeti more i grad. Bilo je pet ujutro, sunce je izlazilo i pogled je bio senzacionalan.

"Mama, zar ti plačeš?" pitao sam.

"Od sreće", odgovorila je.

Zatim je počela govoriti o tome što sam sve postigao, koliko je moja obitelj ponosna, kako je nevjerojatno da dijete iz Imbitube postigne toliko toga. Uvijek je bila puna emocija. Kad je počela govoriti, pomislio sam - tipična mama. Ali kad je završila, pukao sam.

Rekao sam: "Hej, ne želim se sad i ja rasplakati. Vratimo se natrag".

Bila je u pravu, naravno. Ono što se dogodilo doista je bilo nevjerojatno. Na dan finala Lige prvaka, nisam mogao jesti. Bio sam previše zabrinut. Svaka sekunda je izgledala kao sat vremena. Čovječe, to je bio najduži dan u mom životu.
Ali kad utakmica počne, razmišljate samo o onome što morate učiniti.

Onda je Kai postigao pogodak, sudac je odsvirao posljednji zvižduk i ja sam pomislio - što se događa?

Ne postoji način da se to objasni. Toliko emocija odjednom. Slomio sam se plačući, baš kao i moja majka. Bilo je previše, brate, previše.

A nisam ni imao vremena shvatiti što se dogodilo jer sam uskoro otišao na Euro.

Igrati za Italiju puno mi je značilo. Odluka je bila jednostavna. Brazil mi nikad nije dao priliku da ispunim svoj san. Italija me izabrala, iako sam rođen u drugoj zemlji. To mi puno znači. Također, moj pradjed bio je Talijan, što mi je omogućilo da igram za Italiju. Osjećam se Talijanom. Ovdje sam proveo gotovo pola života. Svakim danom sve više volim ovu zemlju.

I nikad neću zaboraviti da mi je Italija pomogla kad mi je trebala pomoć. Pa kako sam mogao okrenuti leđa kad me Italija trebala?

Moram biti iskren, povrijeđen sam što nisam bio pozvan u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Kad sam napokon dobio priliku igrati, u studenom 2017. godine, izgubili smo doigravanje od Švedske i bilo je zaista teško. Sjećam se kako je Buffon plakao. Zaslužio je mnogo bolji oproštaj od toga.

Srećom, opet smo stali na noge. Svaka čast Manciniju. Neki treneri prisiljavaju igrače da se prilagode njihovom stilu. On je svoj stil prilagodio igračima. Vidio je da nismo baš fizički snažni, ali da možemo dodavati i kretati se. Moram reći da je ispalo prilično dobro.

Ne, ovo nije moguće

Bio sam siguran u izvođenje jedanaesterca u finalu. Izveo sam ga na svoj način, zar ne? To je trik koji sam počeo koristiti dok sam se igrao na treningu s Henriqueom u Napoliju. Ali Pickford me dobro proučio, svaka mu čast. Kad lopta nije ušla, rekao sam: "Ne, ovo nije moguće". A onda sam rekao neke stvari koje ovdje ne bih trebao ponavljati.

Teško je opisati kakav je osjećaj iznevjeriti cijelu naciju. Samo sam se molio da me Gigio spasi. Zaboga, hajde.

Kad je to učinio, jednostavno sam pao na tlo. Nisam mogao vjerovati da smo prvaci Europe. Budući da smo pobijedili, moj promašaj nije bio bitan. Ali da budem iskren, uvijek ću misliti na to. Promašiti bilo koji jedanaesterac je loše. Ali učiniti to u finalu - i u takvom finalu - laže svatko tko kaže da je zaboravio.

Ipak, bio sam nevjerojatno sretan. Mama je, naravno, plakala. Osjećao sam se slično kao nakon što sam osvojio Ligu prvaka. Nikad ne misliš da možeš otići tako daleko. A kad to učiniš, osjećaš se čudno i sve ti je nadrealno. Razmišljaš o tome odakle si došao i o svemu što si podnio.

Nogometni kamp.

Samostan.

Pozivi roditeljima.

A sad si osvojio Europu? Dvaput?

Nadrealno, čovječe. To je jedina riječ koja to opisuje.

Jadni tata. Nakon finala rekao mi je: "Jorge, ne možeš mi to učiniti. Morat ću posjetiti kardiologa". Nadam se da se samo šalio.

Naravno, znao sam da ne bih bio tamo bez njega i mame. Vjerojatno bih se vratio u Imbitubu i gledao utakmicu na televiziji. Želim biti siguran da razumijete važnost uloge mojih roditelja, kao i momaka poput Rafaela i Joãoa. Naravno, ovo je priča o ostvarenju sna do samog kraja. Ali radi se i o tome da imate dobre ljude oko sebe. Ljudi kojima je stalo, koji žele najbolje za vas.

Čovječe, možeš biti dobar koliko hoćeš. Ali u nogometu i životu ne možeš sam doći na vrh. To je nemoguće.

Sramežljivo i mršavo dijete s milkshakeom od jednog eura nije odustalo. Nemoj ni ti

Tjedni nakon Eura bili su čarobni. Neko sam vrijeme proveo u Veroni, gdje dugo nisam bio, te sam posjetio samostan. Nažalost, svi su bili na odmoru, ali bilo je zaista emotivno vidjeti svoj dom od prije 14 godina. Zatim sam otišao na glavni trg, ušao u McDonald's i kupio milkshake. Sjeo sam na stepenice u kutu, gdje sam proveo tolika popodneva kao tinejdžer i samo gledao.

Zatim sam zatvorio oči i vratio se u prošlost. Kao da sam mogao vidjeti 15-godišnjeg sebe kako sjedi kraj mene. Nitko ga nije primijetio. Nitko nije znao za njegovu čežnju za domom, niti za razgovore koje je vodio s roditeljima.

Bio je samo sramežljivo i mršavo dijete koje je pijuckalo milkshake od jednog eura.

Ali znao sam za sve poteškoće koje je pretrpio i za one koje će tek podnijeti. Nagnuo sam se i šapnuo mu isto što bih rekao svakom djetetu koje slijedi svoj san.

Rekao sam: "Ne odustaj, čovječe".

Što god se dogodilo, ne odustaj.