DINAMO je poražen od Ferencvaroša u Budimpešti (1:2) i ispao je iz ovogodišnje Lige prvaka. U čudnoj utakmici u kojoj je jedina konstanta bila stihija, jedini Dinamov krivac je Zoran Mamić.

Nejasnim odlukama u pripremi utakmice i za vrijeme nje doveo je momčad u fazu potpunog kaosa i Dinamo je ispao od kvalitetom mnogo inferiornijeg suparnika.

Glupo je pričati o igračima

Mediji i javnost su još za vrijeme utakmice uzeli na zub gotovo svakog Dinamovog igrača. Majeru se zamjerala apatija, Kastratiju tehničke greške, Dilaveru višestruki blackouti, Gvardiolu greška kod drugog gola, Gojaku i Stojanoviću loša defenzivna suradnja, Petkoviću olako shvaćanje situacija u zadnjoj trećini terena. Ako se priča o osam, devet ili trinaest igrača koji su odigrali lošu utakmicu i napravili puno grešaka, onda je jasno da je takva rasprava suvišna.

Kriv je onaj tko ih je stavio u okvire u kojima su njihov loš dan, forma ili manjak određene kvalitete došli do izražaja. Okvir Dinamove igre ne postoji još otkad je otišao Nenad Bjelica i nije nimalo čudno da su Modri u zadnjih pet mjeseci tek jednom ili dvaput nadigrali suparnika, a svaki suparnik je bio za barem dva koplja slabija ekipa od njih. Zoran Mamić je svojim odlukama odveo ekipu u propast, uskratio joj glavni cilj sezone i svojem klubu oduzeo veliki financijski kolač koji nudi Liga prvaka.

Sulude odluke Dinamovog trenera

Dinamo je, na tragu Indexove analize uoči utakmice, odlučio visokim pritiskom namučiti Mađare tamo gdje su najlošiji, a to je izgradnja napada od zadnje linije. Iako je Ferencvaroš na prepad već u drugoj minuti stigao do vodstva, Dinamo nije odustao od presinga i vrlo brzo je uspostavio kontrolu nad susretom. Sve do iznenađenja bio je mnogo bolja momčad koja je imala prednost na gotovo svakom dijelu terena.

Teško je iz ove perspektive zaključiti je li povlačenje nakon izjednačenja bilo strateška odluka i pauza u igri ili jednostavno reakcija igrača na terenu, ali to više nije ni bitno. Dinamo je puno slabijoj momčadi prepustio posjed, njegove linije su bile razlomljene i neka kvalitetnija ekipa bi tolike rupe u obrani iskoristila puno bolje nego Ferencvaroš.

Sloboda je dobra, stihija je poraz

Dati igračima slobodu u igri, posebno kada su kvalitetom nadmoćniji od suparnika, je dobra stvar koja omogućava njihovom talentu i instinktu da radi razliku. Ali postoje stupnjevi slobode u igri koji su se u Dinamovom slučaju pretvorili u potpunu anarhiju. Petković se standardno nisko spuštao po loptu, Majer je lutao daleko od lopte, Gojak se spuštao u krilo stoperima, a Stojanović je podjednako dugo vrijeme proveo u krilu i sredini kao i na boku. Takav stil igre, jer to ne možemo nazvati taktikom, mogao je upaliti samo u slučaju da Dinamo ne izgubi gotovo nijednu loptu i da završi svaki napad.

Svaki drugi scenarij donio nam je utakmicu kakvu smo gledali, s Dinamom koji nema nikakvu strukturu u igri i koji u svakom trenutku ima tri ili četiri igrača koji glavinjaju terenom bez svrhe. Jedan od najčudnijih detalja s utakmice bila je činjenica da se Oršić u fazi obrane pretvarao u lijevog beka. Zadnja i jedina momčad protiv koje se Dinamo tako povukao bio je City na Etihadu. Činjenica da je to ponovio Ferencvaroš ne govori toliko o kvaliteti mađarskog prvaka koliko u nepostojanju nikakve suvisle Mamićeve ideje.

Reakcije unutar takvog scenarija bile su očajne, s nelogičnim zamjenama i igračima koji svako malo šire ruke prema suigraču jer im nije jasna podjela odgovornosti. Dinamo je u Budimpešti odigrao utakmicu kao da se sastao prvi put nakon korona pauze prije više od šest mjeseci, s novim trenerom na klupi.

Ispadanje na jednu utakmicu nije nikakva sramota i u ovakvom formatu možemo očekivati više ispadanja favorita nego inače, ali način na koji je Mamić pripremio i vodio utakmicu je ispod razine kluba koji želi igrati ikakvu ulogu u Europi. Svaka čast Uzuniju, Nguenu i Rebrovu, ali najveći Ferencvarošev junak bio je Zoran Mamić.