Foto: Romeo Ibrišević/Zelene stope; Stanko Budisavljević/Željeznice.net

"ZAMISLITE - prevrnuti se 32 puta! Svi su se čudili da smo preživjeli. Na mjestu gdje sam ja sjedio i obavljao kartiranje nalazila se jedna daska i na njoj veliki nož za sječenje špage, koji smo koristili kada smo pisma vezali u svežnjeve. Taj nož, kako je nešto udarilo u njega, sav se iskrivio iako je bio od rostfraja. S druge strane, u jednom od paketa bilo je preko 200 jaja. Ni jedno se nije razbilo! Ta jaja, onako sirova, kasnije su davali vojnicima koji su došli na mjesto nesreće".

Ovako je počeo svoju priču Mirko Suša - poštar koji je preživio stravičnu željezničku nesreću kod Meje koja se dogodila 5. kolovoza 1965. godine u 4 sata i 30 minuta. Na otvorenoj pruzi ispred Meje sudarili su se međunarodni brzi vlak broj 310 Budimpešta - Rijeka i teretni vlak Rijeka - Moravice. Danas, 48 godina nakon tragedije vlaka broj 310 (JŽ 362) ostaci vagona putujuće pošte krase padine kanjona iznad Bakra. Scena je kao da se nesreća dogodila ovih dana.

S Mirkom nas je upoznao Miljenko Rešetar, poštar iz Samobora koji je član udruge Zelene stope. On nam je ispričao sve detalje tragičnog događaja, a mi smo njima (i nama samima) obećali napraviti akciju i ostatke vagone odvesti gdje im je i mjesto - na neko reciklažno dvorište. Pričali smo mu o tome kako smo do sada uklonili preko 15.000 auto olupina s "nemogućih" mjesta. On je pažljivo slušao i s nevjericom vrtio glavu amo tamo. Zar je moguće da su vagoni još dolje ?

Moguće je, moguće. Isto kao onih 1.500 auto olupina na Velebitu, 1.200 u NP Krka, 100 na Lastovu, 300 na Mljetu, 280 na Žirju, 500 na Dugom otoku, 800 na Žumberku, 300 na Visu... Bili smo uvjereni da će padina kod Meje biti čista za kojih mjesec dana. Ovog puta smo se prevarili. Prošlo je pet godina od obećanja danog poštaru Mirku, a vagoni su i dalje na "slijepom" kolosijeku. Trudili smo se, pokušavali, ali nije išlo...

Prvo smo pitali u gradu Bakru, promijenila se vlast dva puta, bili HDZ, došli SDP, pojma nemam tko je sad glavni, dobre volje je bilo, ali ništa više od toga. Pitali smo i u Hrvatskoj pošti, slična priča. Taman dogovorimo kako da to izvedemo, eto nevolje - otišli stari, došli novi. Novi imaju dobre volje, ali... Kad ne znaš gdje je problem, znaj da je u lovi. A mi smo tražili samo logističku pomoć. Očito se nismo razumjeli.

Pitali smo i na obližnjem gradilištu (riječka obilaznica) da nam posude tešku mehanizaciju - letjeli bi vagoni sami od sebe, ali treba pitati Zagreb, a Zagreb misli, misli... Molili smo i u Hrvatskim šumama. Došli su i inženjeri, pogledali tereni i zaključili da tu nema matematike. Točnije, nema šume pa nema ni smisla graditi cestu do vagona. Sve krš i makija - slaba matematika. Lovci koji gospodare tim terenom dva zeca nisu ulovili u tri godine, a vagoni im ionako ne smetaju. Pisali smo pismo namjere i u Fond za zaštitu okoliša. I prije i poslije Mladinea. Bili su tamo odrješiti. U pravilniku koji propisuje njihovu djelatnost nigdje se ne spominju vagoni. Samo automobili do sedam sjedalica i do tri tone težine (i da imaju rezervne žaruljice - po mogućnosti). Dakle, svaka pomoć glede vagona bila bi nelegalna. Mimo zakona. A dobro se zna da se tamo sve radi po propisu i zakonu.

Uspjeli smo konačno doći i do vrha - predsjednika države Ive Josipovića. Primo nas je kako se šika, ponudio sokom i kavicom - saslušao naše izlaganje i čudom se čudio. Vagoni, provalija, još stoje? Gdje je problem? Što se čeka?

Objasnili smo da su vagoni na takvom mjestu da ih je jedino helikopterom moguće ukloniti, da smo osigurali sve ostalo i logistiku (CIOS) i potporu (HGSS), dobrovoljce (Zelene stope) i janjetinu u obližnjoj birtiji. (Ništa nas ne smije iznenaditi). Predsjednik je obećao učiniti sve što je u njegovoj moći. Napravili smo i grupnu sliku, jer tko bi nam vjerovao da smo bili kod predsjednika, i otišli u vjeri da smo problem riješili... Uskoro je stigao odgovor da se obratimo Fondu za zaštitu okoliša jer predsjednik nije nadležan za vagone (nije ni Fond), ali ne predajemo se mi lako. Vidim da se vrtimo u krug, ali i to je neko micanje...

Pišemo mi i u Ministarstvo obrane (tako nam rekoše u predsjednikovom uredu) i vrlo brzo stigne odgovor gdje su nas kulturno uklonili s dnevnog reda. A naveli smo sve što su Zelene stope radile u proteklih desetak godina, koliko tona smeća uklonili iz nacionalnih parkova i parkova prirode, izvora pitke vode očistili, dokazivali koliko je to strateški važno za vojsku, narod, državu, i napomenuli da smo dobili preporuku i od samog vrhovnog zapovjednika. Ni trepnuli nisu.

Mnogi bi već odustali, ali kako idu stihovi himne Lijepa naša domovino - dok nam živo srce bije. Kucamo tada na Hrvatski sabor na vrata gdje piše Odbor za zaštitu okoliša i prirode - mislimo konačno prava adresa. Primili su nas i tamo. Predsjednik odbora gospodin Branko Bačić i Mirela Holy saslušali nas pažljivo i vrlo brzo smo dobili odgovor. Od ministra osobno. Velika država (MORH) odgovara "maloj" (Sabor). Oni odgovor prosljeđuju do nas (Zelene stope). Vita jela, zelen bor - negativan odgovor. Pa ne tražimo kartu za put na Mjesec. Molimo za helikopter, a ne satelit. I tako to biva kad se previše sniva. Znam, hoću, mogu - nedaju mi - pisalo je na jednoj zgradi u mom kvartu i tek sada shvaćam što je pisac htio reći.

Mirko Suša ovih dana navršava 75 godinica i još uvijek je u klasi optimist te se nada da će tragovi njegove nesreće nestati, ako ne prije, a ono za dvije godine. Tada će se navršiti 50 godina od nesreće. To je i rok koji su nam Europljani dali da sredimo divlja odlagališta ili slijede packe...

A ja si sve mislim o onim jajima s početka priče. S 200 jaja prije 48 godina nahranili su vojsku ljudi koja je došla izvlačiti preživjele, a sada vojska traži 180.000 jaja (jedno jaje = jedna kuna ) tek da izvadi te iste vagone u istoj provaliji. Pitam se koliku bi to hrpu jaja trebalo dati vojsci za konkretan posao? Minimalno do koljena!

PS. Jedina nada da nam lijepa domovina takva i (p)ostane su pripadnici nacionalne manjine zaduženi za ekologiju. Ovih dana trojca hrabrih pokušali su sjekirama ukloniti gvožđe s padine kod Meje ali su i oni nakon 7 dana odustali, nije zbog jaja nego su ih zakonski zabranili. Ušli smo u Europu u međuvremenu. Vagoni su i dalje na poznatoj adresi.

Romeo Ibrišević - predsjednik udruge Zelene stope