Što spaja hrvatske biskupe i Željka Keruma?
Foto: Srđan Vrančić / Cropix
HRVATSKIM biskupima valja priznati jednu stvar: što god se promijenilo, oni ostaju vjerni sebi.
Sada su iskoristili još jedan vjerski blagdan kako bi ispucali još jednu salvu parola i tako po tko zna koji puta izazvali zgražanje dijela javnosti i kritičara. Kao da je to više uopće neka vijest.
Vijest bi valjda bila da biskupi prvi puta nisu izašli pred narod sa zatucanim tezama, protudemokratskim tvrdnjama i anticivilizacijskim parolama.
Ali oni su ipak odlučili biti ono što jesu.
Sloboda odmaže čovjeku
Pa je tako biskup Mile Bogović proglasio ovu vlast "nenarodnom", a saborsku većinu optužio da usvajanjem "hitlerovskih" zakona "nemilosrdno nameće svoju volju većini našeg naroda", onog naroda koji predstavljaju u parlamentu. Onda je biskup Vlado Košić prozvao premijera Milanovića zbot pokušaja "nasilne ateizacije našeg društva" jer je poručio da bira na koju misu će dolaziti, na koju neće, čime navodno "prezire i vrijeđa vjernike". A biskup Marin Srakić poentirao je zaključkom kako "sloboda kao nova religija ne može pomoći nego samo odmoći čovjeku".
Što je neobično u tim izjavama? Baš ništa.
Zaustavite svijet
Umjesto da se kreće sa svijetom u kojem živi, Crkva ga uporno pokušava zaustaviti. Ali to je već stara priča. Kao što je stara priča da bi biskupi svojim izjavama mogli skandalizirati sve one koji misle da su ljudska prava nešto univerzalno, a ne nešto vezano uz uskogrudno tumačenje crkvenih dostojanstvenika.
Ono što odudara od civilizacijskih dosega, zapravo je sasvim u naravi institucije koju biskupi vode.
Udbaši, komunjare, ateisti
Oni su protiv umjetne oplodnje, protiv prava gay zajednice, protiv rada nedjeljom, protiv Haškog suda, protiv ateista i komunista, protiv ljevičara koji im ne podilaze i protiv desničara koji se guraju prema centru (Sanader)... Puna su im usta udbaša, križnog puta, logora, komunjara, Domovinskog rata, Drugog svjetskog rata, ali i mržnje, netrpeljivosti, bezosjećajnosti.
Odavno smo shvatili da su hrvatski biskupi većinom rigidni nacionalisti, ideološki desničari, zadrti nazadnjaci i konzervativci. Oni su to uvijek bili i ne treba očekivati da će se to u skoroj budućnosti promijeniti. No barem se ne pretvaraju da su bolji nego što jesu.
Baš kao što se ne pravi ni Željko Kerum.
Rijetko dosljedan političar
On predstavlja rijetku biljku na političkoj sceni upravo zato što se ne pravi da je bolji nego što uistinu jest.
Prostak je i ljenčina, ne obavlja svoje dužnosti ni u Splitu ni u Saboru, kocka i pije, grabi lovu i ne obazire se na svoje obaveze. Okrivljuje Splićane da su sami krivi što padaju na ulicama koje njegove službe nisu očistile od snijega, kao što vrlo jasno iskazuje netrpeljivost prema homoseksualcima tjerajući njihovu paradu sa splitske Rive. Javno krši obećanja i nimalo se na to ne obazire.
Zapravo, teško je sjetiti se kad je Kerum učinio nešto suprotno njegovoj osobnosti.
Pa ipak, liberalna javnost i dalje se zgraža i iščuđava, i dalje ga kritizira i pljuje, kao da još uvijek gaji nadu da će ovaj tajkunsko-politički ridikul učiniti nešto što ne želi ili pokušati biti bolji nego što uistinu jest.
Konačno, zašto bi i bio, kad je i ovakav kakav je sve dosad imao prilično uspjeha?
Nije kriv Kerum
Nije, dakle, stvar u samom Kerumu, nego u društvu u kojem mu prolaze sve te stvari. Podizanje sumnjivog poslovnog imperija, a zatim i njegovo jednako sumnjivo spašavanje, isisavanje novca iz poduzeća, neplaćanje poreza, pobjeda na izborima, ulazak u Sabor.
Ista stvar je i sa Crkvom.
Nije problem u onome što biskupi govore, dokle god politička vlast vodi računa o interesima čitavog društva, uvažavajući stav Crkve, ali donoseći odluke u skladu s modernim civilizacijskim tekovinama.
Problem nastaje kad se rade neprincipijelni ustupci.
Bolje da nije ni došao
Zoran Milanović išao je na Božićnu misu u Katedralu misleći kako će se time dodvoriti Crkvi i vjernicima, a onda dobio po nosu od biskupa kad je odbio doći na misu za Domovinu. Kao što mu je to Košić - sasvim kršćanski - poručio, bolje da uopće nikad nije došao.
Nije problem što biskupi urlaju protiv prava homoseksualaca ili umjetne oplodnje ili rada nedjeljom. Problem je kad im politika popušta, nauštrb interesa pojedinaca, interesa manjina ili općeg interesa.
Govore, a ne čuju
Stoga ne treba braniti biskupima da politički nastupaju, jer bi oni to uzeli kao potvrdu svega onoga o čemu govore. Uzaludno je odvraćati ih od svrstavanja uz jednu političku opciju, s obzirom da se oni od nje ne miču već više od dva desetljeća. A beskorisni su i pokušaji privlačenja biskupa na svoju stranu, jer oni se stoljećima nisu pomaknuli s mjesta, pa sigurno neće ni sad.
Ali barem ćemo - i to je ona dobra stvar - uvijek znati na čemu stoje.