U RUJNU 1981. godine u Velikoj Britaniji je prvi put emitirana serija Only Fools and Horses. Ta je serija, u Hrvatskoj poznata pod nazivom Mućke, postala i ostala svjetski megahit. Jedan od glavnih likova koji će se nešto kasnije pojaviti u seriji, stric Albert, veteran je Drugog svjetskog rata upitnog morala i ratnog puta, čovjek sklon sitnim prevarama kojemu je ipak glavna osobina da svakoga udavi svojim napornim i stoput ponovljenim pričama o ratu.

Godinu dana kasnije izlazi serija Alo alo koja se još direktnije ismijava na račun Drugog svjetskog rata i ratnih događaja.

Bilo je to 35 odnosno 36 godina od kraja rata u kojem je London praktički bio uništen bombardiranjem.

U Hrvatskoj 30 godina od početka rata - i 25 godina od njegovog kraja - još uvijek su svi opsjednuti ratom. Događaji proteklih dana to nedvojbeno ilustriraju.

Drama u vezi murala

Prvo je nastala drama zbog toga što je HEP po nalogu zagrebačkih vlasti obrisao murale na trafostanici u Novom Zagrebu. Na muralima se komemorirao Vukovar, ali i ratni zločinac Slobodan Praljak. Suverenisti su održali hitnu konferenciju pred trafostanicom, uslijedilo je natezanje u medijima i pozivanje na ove i one procedure, da bi sve završilo tako što je mural ponovno naslikan na trafostanici. S jednom ključnom iznimkom: više nije bilo Praljka.

>> Tomašević: Trebalo je ukloniti samo mural posvećen Praljku, ostali su greškom maknuti

Na kraju se pokazalo da je u ovom okršaju o odnosu prema ratu pobijedila lijevo-liberalna strana kojoj nije smetao mural posvećen Vukovaru, već onaj Praljku. Desnica je pak podigla veliku galamu u javnosti i organizirala mini događanje naroda oko trafoa, no na kraju se odrekla Praljka i pobjedom proglasila što je vraćen mural posvećen Vukovaru koji nitko i nije sporio, osim kao estetski nezadovoljavajući.

Domovinski rat u hrvatskoj svakodnevici

Onda je Radi Šerbedžiji otkazan koncert u Vinkovcima s nesuvislim objašnjenjem u kojem se poziva na pijetet, a nakon toga je uslijedila frtutma u vezi teksta Borisa Dežulovića Jebo vas Vukovar.

>> HDZ je zabranio Šerbedžiji da pjeva samo zato što je Srbin

>> Ovo je tekst Dežulovića koji je razbjesnio desničare i Ministarstvo branitelja

Primjera opsjednutosti Hrvatske ratom desetljećima nakon njegova kraja ima pregršt.

Prije nekoliko godina tako je film u kojem se radnja vrti oko udaje ratne udovice izazvao žestoki bunt branitelja. Teško je i zamisliti neku komediju za široke mase gdje je predmet kritike i ismijavanja, makar blagog, neki ratni veteran.

Cijela Hrvatska danas je premrežena ratnim grafitima i porukama, slave se i hvale ratne brigade, pojedinci, slavi se žrtva Vukovara, gomila je ratnih događaja dovedena do ruba mitologije. I najzanimljivije, ti silni grafiti koji svakodnevno nastaju redom su nastali zadnjih godina. Hrvatima odmah nakon rata nije bilo toliko do rata kao što im je danas. Tada su željeli mir.

Poruke pobjedničkih generala Stipetića i Gotovine

Znakovito je i da su dva najuglednija generala Domovinskog rata, Ante Gotovina i Petar Stipetić, također slavili kraj rata i život u miru, a da oni koji se na njih često pozivaju, napose na Gotovinu, baš to odbijaju učiniti, već žele da rat vječno traje i da obilježava svakodnevni život u Hrvatskoj.

>> Gotovina i Stipetić davno su očitali lekciju "domoljubima" poput Kolinde

Kada su Stipetića u jednom intervjuu pitali o kraju operacije Oluja, on je ponudio ovaj odgovor: "Konačno smo završili s ometanjem normalnog života i omogućili građanima Hrvatske da žive u miru." 

Dakle, za Stipetića je rat bio "ometanje normalnog života", a najvažnija stvar u vezi ratne pobjede bila je što se građanima Hrvatske omogućilo da "žive u miru". Nema tu mlaćenja prazne slame o "danima ponosa i slave", ostvarenjima "tisućljetnih snova" i ostatka repertoara domoljubne mistifikacije, već Stipetić trijezno i precizno, učeno i vojnički konstatira što je rat, što je mir te zašto je mir poželjan, a rat nepoželjan. Stipetić je hrvatske vojnike vodio da bi građanima Hrvatske omogućio povratak normalnom životu, povratak miru. 

Ante Gotovina je bio još jasniji kada se obratio okupljenima na Trgu bana Jelačića, nakon što je u Haagu konačno oslobođen optužbi. 

"Rat je gotov, okrenimo se budućnosti", uskliknuo je Gotovina masi koja je te večeri bila mnogo više spremna nastaviti ratovati nego čuti takvu poruku. I koja je i danas ne želi čuti, što se vidi, primjerice, po reakcijama Domovinskog pokreta i Ministarstva branitelja na Dežulovićev tekst.

Državna politika drži rat na životu

Dapače, stalno utuvljivanje rata građanima u glavu službena je državna politika. To se najbolje vidi po konstantnom obilježavanju beskrajnog broja obljetnica iz Domovinskog rata. 

Za to je zaduženo Ministarstvo branitelja, ali i lokalna samouprava. Po obilježavanjima ratnih događaja stalno hoda i predsjednik Zoran Milanović. Tu je i više od tisuću veteranskih udruga.

Podsjetimo se što je rekao potpredsjednik vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, kada je gostovao ljetos u programu N1 televizije. Govoreći o obilježavanju obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja u Kninu, istaknuo je da je prošle godine održana jubilarna, 25. obljetnica kojoj je nazočila cijela vlada.

"Nastavljamo, kao što smo činili i u prvom mandatu, dostojanstveno obilježavati sve važne obljetnice iz Domovinskog rata. Tako ćemo obilježiti i 26. obljetnicu Oluje u Kninu", poručio je.

Svaki dan neka ratna obljetnica, a uz nju odmah i misa

Dodao je da su pred Hrvatskom 30. obljetnica stradanja Vukovara, zatim 30. obljetnica osnivanja niza postrojbi Hrvatske vojske i policije te niz drugih obljetnica vezanih uz sjećanja na stradanja u 1991. godini. 

Svaki dan kao da je nekakva obljetnica, nekad i više njih dnevno. Obavezno uz nju ide i prigodna katolička misa.

Tako se Medvedovo ministarstvo pohvalilo 25. rujna ove godine i svečanošću obilježavanja 30. obljetnice ustroja 133. brigade ZNG/HV Otočac. Ministar je u govoru odao počast postrojenim pripadnicima brigade i pozvao sve u Hrvatskoj na zajedništvo i optimizam.

Prije obraćanja sudionici skupa su, naravno, prisustvovali misi u Crkvi Presvetog Trojstva i pod Spomenik hrvatskim braniteljima položili vijence i zapalili svijeće poginulim pripadnicima "133. otočke brigade", među ostalima obitelji poginulih, izaslanstva sabora i vlade, ratni zapovjednici, predstavnici MORH-a, GS OS RH, MUP-a, braniteljskih udruga Ličko-senjske županije i Grada Otočca.

Kada bismo pokušali nabrojati sve ratne obljetnice koje se u Hrvatskoj obilježavaju, trebalo bi nam još nekoliko stranica teksta.

Indoktriniranje djece ratom

Imamo i primjere da se u školama djeci dijele bilježnice s likom ratnika te se i njih još od malih godina indoktrinira ratom.

>> Ovo je bilježnica koju je HDZ u Dardi podijelio učenicima

Rat je i dio pop kulture: najveća hrvatska muzička zvijezda, a to je nedvojbeno Thompson, stalno pjeva o ratu. Nema druge zemlje u Europi u kojoj je to slučaj.

O tome kako se hrvatsko društvo odnosi prema Domovinskom ratu knjigu je napisao profesor na Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović. Rat i mit u izdanju Frakture izazvao je mnoge polemike, ali i pohvale.

Index se obratio Joviću za analizu najnovijih događaja koji svjedoče o hrvatskoj opsjednutosti ratom.

Politolog Dejan Jović: Rat je potreban mnogima u Hrvatskoj

Za početak smo ga pitali tko u Hrvatskoj ima koristi od toga da rat nikad ne završi.

"Politika se vodi trima 'i': interesima, identitetima i idejama, pa ću tako odgovoriti i na vaše pitanje. Ima mnogo onih koji su zbog rata unaprijedili svoj status, stekli društvenu moć i privilegije i, naravno, iluzija je očekivati da će se oni tako lako odreći onoga što su njihovi stvarni interesi. Narativ o narodu kao žrtvi i potom pobjedniku, koji se razvio u Hrvatskoj, pretvara narod u elitu, u odabranu grupu koja je postigla nešto što nijedna prethodna generacija nije. Dakle, čak i kad se radi o kolektivitetu postoje stvarni interesi da se taj narativ nastavi", objašnjava Jović.

Kada je riječ o pitanju identiteta, rat je potreban, kaže Jović, "onima koji smatraju da nacionalni identitet nije siguran niti dovoljno čvrst te stoga treba stalno graditi zidove između ‘kolektivnog Mi’ i ‘kolektivnog Oni’." 

"To se postiže naglašavanjem nekog od tri glavna instrumenta razgraničenja: vjere, jezika i narativa o nama i drugima, čiji je važan dio narativ o prošlosti, a ovdje konkretno o ratu - i to i ovom iz 1990-ih i onom iz 1940-ih", objašnjava.

"Konačno, rat je potreban militaristima, onima koji smatraju da je ideal građanstva u vojništvu - da je samo onaj tko je spreman poginuti za domovinu, ili za neku ideju, ili za neki narod ili teritorij - dobar građanin. Svi drugi su problematični. Obično takve ideje idu uz bok interpretacijama ljudske prirode koje su zasnovane na ultrakonzervativizmu - i koje govore da je čovjek čovjeku vuk te je stoga neizbježan 'rat svih protiv sviju'", dodaje.

"Također, rat je potreban onima koji smatraju da nisu dovoljno dobili, pa očekuju da će u nekom sljedećem ratu, za koji se pripremaju ovakvim narativima, dobiti više", kaže.

Svi oni zajedno predstavljaju značajan dio hrvatskog društva.

"Kad se zbroje te tri grupe vidjet ćemo da to baš i nije tako mali broj ljudi", napominje Jović.

Sličnosti i razlike između Hrvatske i Sjeverne Irske

Slučaj trafostanice s muralima posvećenim Domovinskom ratu, što je uključivalo i onaj koji slavi ratnog zločinca Praljka, Jović uspoređuje sa Sjevernom Irskom.

"Politički murali, a naročito oni povezani s nacijama i ratovima, tema su o kojoj se mnogo pisalo u kontekstu Sjeverne Irske, a posebno Belfasta. Ovo što se već neko vrijeme s muralima događa kod nas - jer takvi murali već dugo postoje po zagrebačkim i splitskim rubnim područjima, a sada su se počeli pojavljivati i u manjim mjestima, uključujući i one koji su bili poprište stvarnih sukoba u 1990-ima - u mnogočemu podsjeća na 'belfastizaciju'. Razlika je, međutim, u tome, što u Belfastu murale stvaraju obje zajednice - i katolička i protestantska - i to s ciljem ne samo da obilježe svoje 'heroje', nego i da označe prostor na kojem žive kao svoj. I u tom slučaju su murali usmjereni protiv drugoga, kao provokacija", navodi.

"U našem slučaju, međutim, alternativnih murala - npr. onih koji bi predstavljali srpske ili jugoslavenske simbole i poruke - nema. Stoga se postavlja pitanje - kome su upućene poruke s murala? O tome bi trebalo provesti istraživanje među onima koji - očito organizirano i ne bez želje da pošalju sasvim određene poruke - stvaraju murale. Možda ima veze i sa strahom da nova generacija, rođena nakon rata, ne sluša više govore koje toliko često upućuju sudionici rata, pa ih se na ovaj način pokušava - doslovno - suočiti s porukama, na način da ih ne mogu izbjeći. Ta bojazan da poruke jedne generacije neće imati nikakvu vrijednost za novu generaciju nije neopravdana, jer su ratovi i politički ciljevi ipak ograničeni generacijski", podsjeća Jović.

Kako se Jugoslavija odnosila prema ratu?

Tako je bilo i s Drugim svjetskim ratom. SUBNOR se bunio jer mladi nemaju poštovanja za tekovine revolucije i NOB-a. No u Jugoslaviji se Drugi svjetski rat tretirao kao završen, kao rat u kojem su Jugoslavija i njeni narodi pobijedili. Hrvatska je također pobijedila u Domovinskom ratu, ali se zapravo ponaša kao da je izgubila.

"Oni kojima je smisao svega odredio taj rat jednostavno rade na tome da se rat nikada ne završi, da ga se nikad ne zaboravi, a zaborav je jedan od načina normalizacije nakon rata. Nije jedini, ali jest jedan od važnih načina, i pritom je neizbježan", kaže Jović.

"U mojoj struci dugo se već raspravlja o tome kako postići održivu ravnotežu između sjećanja traumatičnih događaja i njihova zaborava, a pristupi su različiti: neki misle da je bolje da sve prekrije 'veo zaborava', ako je to moguće, i to barem na službenoj razini, dok drugi inzistiraju na politici 'suočavanja s prošlošću'. U socijalističkoj Jugoslaviji se također pokušalo s kombiniranjem sjećanja i zaborava - s tim što se u jednom trenutku zaključilo da je pretjerivanje u komemoracijama i proslavama ratnih događaja kontraproduktivno i da zapravo još dodatno udaljava novu generaciju od ideala stare, ratne, generacije. Pretpostavljam da bi se i u ovom slučaju moglo dogoditi slično", dodaje.

Promotori Domovinskog rata bi mogli izazvati kontra-efekt.

"Svakodnevno nametanje starih tema novoj generaciji ne čini ih zainteresiranijima za njih, nego upravo obrnuto. O toj ritualizaciji, ponavljanju rituala bez promišljanja o njima, pisao je odlično Vaclav Havel sredinom 1970-ih, i pokazalo se da je bio u pravu kad je upozoravao da to što u socijalističkoj Čehoslovačkoj svi lijepe parole na prozore kad je 1. maj ne znači ni izbliza da svi vjeruju u socijalizam. Tako i ovo s muralima ne mora imati učinke koji bi bili samo pozitivni s obzirom na ciljeve onih koji provode te akcije", smatra Jović.

Etnototalitarizam

Imamo i primjer da je Radi Šerbedžiji de facto zabranjen koncert u Vinkovcima jer je termin koncerta preblizu godišnjici pada Vukovara. U takvoj odluci gradskih vlasti nema pozivanja na zakone i slično, već se zapravo poziva na nekakav nedefinirani javni moral i pijetet. Podtekst koji je svima jasan je da je Šerbedžija Srbin, ali to se naravno javno ne navodi kao razlog otkazivanja. 

Je li to uvjeravanje javnosti da se mora pokoriti pravilima pijeteta u vezi kojih se nisu složili dio politike koja nas drži u stanju opsjednutosti ratom?

"To je pokušaj da se nametne praksa koju u svojoj knjizi Rat i mit nazivam etnototalitarnom. Njena je osobina da se većinu predstavi kao cjelinu, pa stoga svatko tko nije dio većine ne može biti ni dio cjeline. On ili ona - a to se odnosi prije svega, i već po definiciji etnototalitarističke politike na etničke manjine, ali i na mnoge druge koji 'nisu Hrvati' ili 'nisu dobri Hrvati', nego su, 'Jugoslaveni, komunisti, udbaši, briselski izdajnici' i sl. - bi trebali ostati nevidljivi, nečujni, nijemi. Moraju se skloniti iz javnog prostora, posebno u dane obilježavanja ratnih godišnjica", opisuje Jović kako funkcionira etnototalitarizam.

"I doista, imamo situaciju da se neki ljudi sklanjaju na te dane, da ne bi 'provocirali' ili da bi sami izbjegli provociranje, o čemu smo mogli čitati . Već svojim prisustvom čine prekršaj jer dovode u pitanje 'jedinstvo' a time i sve ostalo - npr. 'suverenitet' itd. To je politika i praksa koja smatra da je svaki Drugi (tj. onaj koji nije dio tog 'jedinstva') problem. Nije dovoljno biti većina, nego treba zauzeti cijeli prostor, dakle, totalitet', dodatno pojašnjava.

"Paradoksalno, ali takva politika osnažuje svakog pojedinca koji je drukčiji, jer on ili ona ima moć da - skoro pa ne čineći ništa posebno nego samo stoga što postoji u javnom prostoru - djeluje. Izvan ovog konteksta teško je objasniti količinu energije koju etnototalitaristi troše na svakog Srbina - ili percipiranog Srbina - i s kakvom panikom pristupaju svakoj manifestaciji drukčijeg postojanja", upozorava Jović. 

Rat kao dio popularne kulture

Trideset godina nakon Drugog svjetskog rata na britanskoj televiziji se moglo gledati seriju Alo alo. Možete li zamisliti takav sitcom na hrvatskoj televiziji o događajima iz Domovinskog rata? Ili: čini se da je Hrvatska jedina zemlja u Europi u kojoj najveća muzička zvijezda pjeva o ratu, domovini, obitelji i bogu. Drugdje se na estradi bave slomljenim srcima, seksom, plesom, ljetnim užicima i slično. 

Pitamo Jovića: je li dio problema i u hrvatskoj pop kulturi, koja nije u stanju proizvesti bolje, drugačije sadržaje? Ili je pop kultura proizvod dominantne politike i u njenoj službi?

On kaže da nije baš kvalificiran za ocjenu pop kulture u Hrvatskoj. No podsjeća na jednu zanimljivu knjigu i nudi druge indikativne primjere.

"O tome se zanimljivo pisalo već početkom 2000-ih, recimo Catherine Baker u svojoj knjizi Zvuci granice u kojoj se bavi, između ostalih, i Miroslavom Škorom i Markom Perkovićem Thompsonom", podsjeća.

"Što se tiče serije Alo alo, to je dobar primjer odmaka od rata. Takvih sličnih primjera - premda ne ovako humorističkih - bilo je i u Jugoslaviji. Recimo, u Bitci na Neretvi pojavljuje se Talijan koji je pozitivac, premda ne želi pucati na Talijane. U Otpisanima se pojavljuje dobar Nijemac - cijela jedna epizoda je o njemu, zvao se Vili. U Salašu u malom ritu imamo lik Sepa, također u biti pozitivca Nijemca. U Okupaciji u 26 slika je pripadnik građanske klase - gospar Baldo - pozitivac", prisjeća se Jović.

"Francuzi 30 godina nakon Drugog svjetskog rata nisu o Nijemcima govorili kao o agresorima"

"Ima takvih primjera mnogo - i oni pokazuju ipak jedan značajan odmak od crno-bijelog i propagandističkog narativa, kakav je doista postojao u službenom govoru. Uz to, Bitka na Neretvi je snimljena uz direktnu konzultaciju s Titom, što je, dakle, ipak bila i politička poruka", dodaje.

Koliko odnos Hrvatske prema ratu nije normalan pokazuje kada se pogleda tuđa iskustva.

"Kad malo izađemo iz našeg prostora, 30 godina nakon rata se o Nijemcima u Francuskoj nije svakodnevno govorilo kao o agresorima i okupatorima - premda su nedvojbeno Nijemci u Drugom svjetskom ratu bili agresori i okupatori u Francuskoj, uostalom kao i u Prvom. No, tko želi graditi mir mora se spremati za mir, a ne za rat. Mir podrazumijeva stavljanje rata u drugi plan", navodi Jović.

Postoji li bolji način?

Za kraj nas zanima kako bi izgledala politika sjećanja koja bi dolično honorirala ratne žrtve, pa i pobjede, a da nije tako toksična i opterećujuća kao ova trenutna. Postoji li neki bolji način?

"Takva politika bi prije svega trebala biti mirotvorna. Kad se govori o žrtvama, ali i o pobjedama, trebalo bi uvijek isticati tragičnost rata i želju da se on nikad više ne dogodi. Nisu, naravno, svi ratovi isti - neki su obrambeni i stoga pravedni, a drugi su agresivni i stoga zločinački. Ali ratovi ne mogu biti - čak i kad su bili nužni i opravdani - uzor za budućnost. Rat je zlo, a ne najsvjetliji događaj nečije povijesti. Ne bi ih se trebalo slaviti, nego zbog njih žaliti", kaže Jović.

"Ne bismo smjeli društvo oblikovati po modelu ratnika, nego mirotvorca. Da bismo to postigli, sjećati se treba žrtava, kako bismo pokazali tragediju rata. Pravdanje zločina i slavljenje zločinaca kao i slavljenje rata a ne njegovo komemoriranje, potpuno su suprotni ideji mira", zaključuje politolog Dejan Jović.