Što svjetski povjesničari kažu o Titu?
Foto: Getty
JOSIP Broz Tito, već 37 godina pokojni jugoslavenski i hrvatski državnik, ponovo je tema ostrašćenih prijepora u duboko podijeljenoj javnosti. Povod je, naravno, političkom trgovinom motivirana odluka zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da promijeni ime Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske.
Ideološka prepucavanja i opsesija naslijeđem doživotnog jugoslavenskog predsjednika sigurno se neće okončati uklanjanjem njegova imena s jednog od najvažnijih trgova našeg glavnog grada. Izgleda kako ni ocjene stručnjaka tu, nažalost, nisu od prevelike pomoći jer su i povjesničari u Hrvatskoj čvrsto podijeljeni u lijevi i desni,"pro-Tito" i "anti-Tito" tabor - ili ih barem prati takva reputacija. Ipak, u interesu toliko proklamiranog suočavanju s prošlošću, poslije kojeg bi se možda mogli i okrenuti izazovima 21. stoljeća, donosimo nekoliko evaluacija lika i djela ove kontroverzne ličnosti svjetskih povjesničara i relevantnih autora.
Komunist i diktator koji se suprotstavio Hitleru i Staljinu
Geoffrey Swain, profesor emeritus za Srednjoeuropske i istočnoeuropske studije na Sveučilištu u Glasgowu, autor knjige Tito: A Biography, ističe kako je za određenu generaciju Tito bio heroj Drugog svjetskog rata i Hladnog rata, netko tko se suprotstavio i Hitleru i Staljinu i pobijedio. S druge strane, etničke tenzije u Jugoslaviji koje je Tito uzalud pokušavao razriješiti, ponovo su izronile uslijed sve većih gospodarskih problema i kolapsa Sovjetskog Saveza i drugih komunističkih država istočnog bloka. Dok je Jugoslavija tonula u jezivi rat, njen stari slogan o "bratstvu i jedinstvu" postao je vrijedan gorkog podsmijeha.
Tito je prije svega bio komunist i to je ostao do svoje smrti, ali njegovo iskustvo sa Staljinovim SSSR-om utjecalo je na to da ne bude pretjerano očaran njegovim autoritetom u svjetskom komunističkom pokretu. Slično kao i njegov drug Fidel Castro, u intervjuu s povjesničarkom Phyllis Auty, Tito je zaključio da će povijest biti njegov sudac. Iako je bio manje nasilan i skloniji konzultacijama od drugih komunističkih diktatora, Tito je svejedno bio diktator. Kritičare i suparnike je redovito uklanjao s pozicija moći: 1954. Milovana Đilasa, 1966. Aleksandra Rankovića, 1967. Svetozara Vukmanovića Tempa, 1968. "praxisovce". Jedino je bliskog suradnika Edvarda Kardelja zadržao uza sebe do kraja.
Njegov model socijalizma utemeljena na radničkom samoupravljanju trebao je, u teoriji, osloboditi radnike od navodnog otuđenja kapitalizma i omogućiti im da prepoznaju svoje kolektivne interese i rade na zajedničkim ciljevima; u isto vrijeme, trebao je dokinuti etničke tenzije između Hrvata, Srba i ostalih naroda. No jugoslavenski eksperiment sa samoupravljanjem nestao je s ovom državom bez traga. A upravo Tito snosi glavni dio odgovornosti za propast samoupravljanja i Jugoslavije: u ključnom trenutku 1968. kada su svijet tresli masovni prosvjedi, Tito je poručio radnicima i studentima da će slušati njihove zahtjeve - umjesto toga, zaustavio je razvoj samoupravljanja i prebacio još veću moć u ruke republičkih elita, što je samo raspirilo nacionalističke strasti. Titov neuspjeh potvrda je da se komunizam i diktatura ne mogu kombinirati, zaključuje Swain.
Pomoć Zapada i zatvaranje očiju pred zločinima
Misha Glenny, novinar BBC-a koji se bavi jugoistočnom Europom i ratovima u bivšoj Jugoslaviji devedesetih u svojoj knjizi The Balkans, 1804-2012: Nationalism, War and the Great Powers piše kako je Titova Jugoslavija uvećala svoj međunarodni prestiž osnivanjem pokreta nesvrstanih, saveza zemalja u razvoju koji je nastao iz prosvjeda zbog manipulativne prakse dvaju tadašnjih supersila, SSSR-a i SAD-a. Neočekivana korist koju je Jugoslaviji donio ovaj neobični status omogućila joj je da daleko nadmaši balkanske susjede poput Bugarske i Rumunjske u životnom standardu. Amerika i zapadna Europa odobravale su Jugoslaviji pomoć i kredite, a njeni radnici odlazili su raditi diljem zapadne Europe, poglavito u Zapadnu Njemačku. Režim je bio dovoljno liberalan da spriječi masovno otuđenje kakvo je vladalo u Čehoslovačkoj ili Rumunjskoj, a kad je tajna policija UDBA provodila obračun nad disidentima, Zapad je zatvarao oči pred ovim kršenjem ljudskih prava radi zadržavanja dobrih odnosa s Jugoslavijom.
Titov autoritet proizlazio je i iz njegova heroizma u Drugog svjetskom ratu na čelu partizanskog pokreta, posebno zato što ga nije instalirala sovjetska Crvena armija kao u satelitskim državama istočne Europe. Ali nakon završetka Drugog svjetskog rata, vodstvo nove Jugoslavije provelo je svoju surovu verziju revolucionarne pravde. Nakon što se na Bleiburgu više od sto tisuća odbjeglih ustaša, domobrana, pripadnika drugih poraženih vojski i civila koji su ih pratili predalo britanskoj vojsci, a ona ih izručila Titovim partizanima, nekih 50 tisuća vojnika i 30 tisuća civilnih izbjeglica pogubljeni su pri povratku u Sloveniju.
Suprotstavljanje najmoćnijoj komunističkoj sili nije učinilo Tita demokratom. Nikad nije dopustio provjeru svoje popularnosti na slobodnim izborima, iako bi na njima vjerojatno pobijedio. Čitava jugoslavenska politička struktura počivala je na Titovu uvjerenju u vlastitu nepogrešivost. Kako je primijetio Đilas, Tito je raskrstio sa Staljinom, ali ne i sa staljinizmom. S druge strane, prvi put u svojoj povijesti, većina naroda Jugoslavije uživala je ekonomski prosperitet pod njegovom vladavinom, zaključuje Glenny.
Raspad SSSR-a ima korijen u raskolu s Jugoslavijom 1948.
Bernard Cook, profesor emeritus povijesti na Sveučilištu u New Orleansu, navodi kako je Tito uveo centralno planiranje sovjetskog stila, nacionalizaciju industrije i bankarskog sustava i kolektivizaciju poljoprivrede. Štoviše, jugoslavenski ustav iz 1946. preuzet je gotovo riječ po riječ od staljinističkog sovjetskog ustava iz 1936. Jugoslavenska tajna policija bila je također ustrojena po uzoru na sovjetsku, a političke žrtve njene represije broje se u stotinama tisuća: ne samo nacističkih simpatizera i suradnika, već i intelektualaca iz srednje klase, liberala i demokrata.
No do kraja 1947. odnosi Staljina i Tita počeli su se pogoršavati zbog sve veće TItove neovisnosti unutar istočnog bloka koju Staljin nije namjeravao tolerirati. Komunistički informbiro 1948. je javno proglasio Tita "buržujskim nacionalistom" i izbacio Jugoslaviju. Nakon izolacije istočnog komunističkog bloka, tijekom koje je zamalo došlo i do invazije, Tito je proveo čistku staljinista, od kojih je veliki broj završio na Golom otoku, dok se u isto vrijeme približio zapadnim zemljama predvođenim SAD-om. Staljin tako nije uspio slomiti Tita, već je stvorio suparničku komunističku zemlju u Europi. U biti, konačni raspad SSSR-a krajem osamdesetih ima svoj korijen u Titovom alternativnom socijalističkom putu 1948., zaključuje Cook.
Kombinacija tiranije i liberalizacije
U knjizi 20th Century A-Z: Dictionary of World Biography koji je uredio Frank Magill, osnivač izdavačke kuće Salem Press, Tito je predstavljen kao jedan od velikih političkih vođa dvadesetih stoljeća, pri čemu se također ističe njegov sukob s Hitlerom i Staljinom te njegov talent da vodi kako revoluciju (narodnooslobodilački pokret u Drugom svjetskom ratu), tako i državu. Tito je, navodi se, bio sposoban manevrirati kroz ekstremno kompleksnu i višeslojnu mrežu sila, boreći se i protiv vanjskih neprijatelja (nacističke Njemačke i fašističke Italije), kao i domaćih (ustaša, četnika i ostalih).
Bio je prvi komunistički lider koji je nakon Drugog svjetskog rata postao diplomatski saveznik Zapada kao i predvodnik Trećeg svijeta koji je kroz kombinaciju tiranije i liberalizacije uspostavio Jugoslaviju kao silu koju se nije moglo zanemariti u europskoj i svjetskoj politici. No u mnogim aspektima provodio je samovolju i uzgajao kult ličnosti kao i njegov protivnik Staljin. Njegova netolerancija prema kritikama, čak i od ideološki srodnih suradnika poput Đilasa, okaljala je njegovu tvrdnju da je zagovornik egalitarne demokracije. Njegova ekonomska politika dovela je sedamdesetih do gospodarske stagnacije, nezaposlenosti i inflacije. Nije uspio razriješiti probleme Jugoslavije, a njegove neosporne zasluge mogu se uvelike pripisati okolnostima vremena i mjesta.
Umro prekasno za konstruktivne promjene, a prerano da zaustavi kaos
Na kraju, u ovaj pregled može se uvrstiti i analiza Ive Banca, budući da je ovaj hrvatski povjesničar doktorirao na Sveučilištu Stanford i predavao na Sveučilištu Yale do 2009. Banac u članku za čuvenu Encyclopedia Britannica o Titu zaključuje kako je ironija njegovog izvanrednog života to što je kreirao uvjete za konačno uništenje njegova životnog pothvata. Umjesto da dopusti demokratizaciju, stalno je ometao napore reformista, dok u isto vrijeme nije uspio zadovoljiti njihove protivnike. Stvorio je federalnu državu, ali u isto vrijeme stalno je izražavao strah od posljedica decentralizacije. Znao je da se Hrvati, Srbi, Slovenci i ostali ne mogu integrirati u neku nad-naciju, ali njegov je "jugoslavizam" nalikovao na unitarizam. Promicao je samoupravljanje, ali nikad nije prepustio monopol moći Komunističke partije. Dopustio je slobodu znanosti, umjetnosti i kulture nečuvenu u sovjetskom bloku, ali svejedno je osuđivao Zapad. Propovijedao je miroljubivu koegzistenciju, ali je izgradio Jugoslavensku narodnu armiju koja je 1991. dokrajčila umiruću Jugoslaviju. Nakon smrti je ostavio državnu riznicu praznom, a političke oportuniste izvan kontrole. Umro je prekasno za konstruktivne promjene, a prerano da spriječi kaos, zaključuje Banac.