Foto: Makarsko primorje, Ivo Ravlić/Cropix
 
POSTOJE neki ljudi koje možete slušati bez prestanka. Koji kad uđu u prostoriju, ispune je nekom bestežinskom vedrinom. Koji od svakog sivila mogu stvoriti fascinantne okuse i boje.  On je bio jedan od takvih.

> Pročitajte Ćurkovićev komentar u cijelosti

Jebeno je početi priču sa "bio" jer odmah znate da ga nema više. Ali je vrijedilo to što je bio, više nego nekih besmislenih stotinu kojih još uvijek ima.

Kad je počeo rat nisu htjeli napustiti Sarajevo. Voljeli su ga dušom onih koji su u njemu proveli život, dobili dijete, izgradili dom pun ljubavi. Inat je ubio i magare, rekla je baba stežući ispucale ruke i okrećući se ka prozoru spretno da joj ne vidimo suze. Tih godina bila je na duploj dozi tableta i u vrijeme Dnevnika bi iznenada morala zatvarati kokoši.

Preživio je sve užase sarajevske opsade, da bi jednog popodneva, godinama kasnije, u miru, umro od infarkta.  "Kako ćemo? Lako ćemo!" On je izmislio tu frazu. On je tu frazu živio punim plućima. Mi klinci smo ga obožavali. Bio je naš Bog smijeha i uvijek novih i nepredvidivih zapleta. Davao je sebe za svaku sekundu, uživao u životu kao da će ga evo, baš sad, nestati. Na isti način je trošio i pare. S njim je more bilo zabava do zadnje pare u novčaniku. Makarska će u našim djetinjim sjećanjima tako zauvijek mirisati na sol na pedalinama, na razbijena koljena na toboganima, bicikle kroz vrelih plus četrdeset, sladolede i pizze.

Makarska danas, 2011. godine,  na naslovnici tjednika "Makarsko primorje", u debilnom tekstu donosi grozomoran rasistički naslov "Gosti koji su višak". Ne treba vam Nostradamus, čarobna kugla ili jedna od noćnih vračara s RTL-a, da biste saznali čiji su ručnici na turističko-nacističkoj vagi najbezvrijedniji. Naravno, oni bosanskohercegovački.  Da ne kompliciramo s ovim dugim nazivom te "čudne, a primitivne zemlje", ionako smo pod visoko civiliziranim okom jednog dijela Dalmacije, svi mi podvedeni pod zajednički posprdni nazivnik - Bosanci.

Ovaj ljigavi naslov potpisuje urednik samog makarskog tjednika, izvjesni Ivo Ćurković, a list je vlasništvo Grada Makarske. Urednik tjednika je također, čudnog li čuda, HDZ-ovac. Kad si takvih impozantnih referenci, nije teško napisati ovakve stvari : "Bolji je jedan gost koji će dnevno ostaviti 500 eura nego njih deset koji će ostaviti po 30 eura ili njih nekoliko stotina ili tisuća koji vikendom dolaze iz BiH na jednodnevne izlete. Turizam je na ovaj način u problemima. Radi se o kampanjskim gostima koji smetaju, ali koje se ne može izbjeći i eliminirati."

Godinama ne dolazim u Makarsku. Ponekad mi samo služi kao tranzitno mjesto do Brača. Nevjerojatno! Iz Bosne i Hercegovine sam, a znam što je i gdje se nalazi neki dalmatinski, skuplji od prosjeka, otok. Još veći kaos je to što na trajektu, pa kasnije i u hotelu sretnem još podosta takvih, sasvim čovjekolikih, "Bosanaca". U restoranu se nasmijem kad čujem neki tuzlanski ili čitlučki naglasak kako naručuje grdobinu, a ne vadi paštetu iz stražnjeg džepa, lopovski otuđenu sa švedskog stola na doručku. Ne zato jer mi je čudno kako si i kojim to čarolijama mogu priuštiti ribu rezerviranu samo za "goste prve klase", nego jer odmah zamislim kako se, kao i svi mi zemljopisno netalentirani za morsku ribu, nespretno bore sa kostima iste.

Iako je mišljenje slično Ćurkovićevom podosta rasprostranjeno na morskom teritoriju Republike Hrvatske, zbog divnih ljudi koje poznajem u Dalmaciji, kao i onih koje ne znam, ali vjerujem da ne gaje nikakve mrzilačke nagone prema "šlaufima i mišićima" iz BIH, ne želim da mi Ivo Ćurković bude personifikacija čitavog ljudskog akvatorija od Istre do Dubrovnika, kao što je Ivi Ćurkoviću jedna Argeta znak za izopćavanje cijele jedne susjedne države. Iako se, mangup, niti ne pita, kako je u ovoj lošoj ekonomskoj situaciji neka osoba uopće zaradila i za tu paštetu? Iako mu, tom hadezeovom piskaralu i neljudskoj nakupini arogancije, uopće ne pada na pamet da u ovakvoj politički i gospodarski rasturenoj BIH, mnogi uopće niti ne rade, te čak i kada odu na more, brižno kroz godinu sakupljaju novac samo da bi razveselili svoje klince, a njihova djetinjstva i živote učinili ljepšim.

"Rasistički tekst vlasnika slane vode u Makarskoj"

Ćurković, Vitez od Plaže, vlasnik slane vode u Makarskoj, je u svom rasističkom tekstu "slučajno" zaboravio napomenuti da su brojni hoteli i ugostiteljski objekti u tom gradiću podignuti iz pepela upravo zahvaljujući poduzetnicima iz Bosne i Hercegovine, koji danas državi plaćaju gomile poreza i koji su zapravo stvorili makarska mjesta za zabavu i razonodu "gostiju prve klase". Ma što već ta sintagma "prvoklasni gost" značila. To vjerojatno nije sinčić od kakvog bosanskohercegovačkog tajkuna, koji se sa ekipom zabavlja po makarskim klubovima i  koji svako drugi tjedan utjerava svoju jahtu na "tankanje" goriva u makarskoj luci, u rezervoar promjera sobe i wc-a u stanu Ive Ćurkovića?

Kad pomislim na rasističku retoriku Ive Ćurkovića, na dozvolu Makarskog tjednika da takav tekst ide na naslovnicu u središtu turističke sezone, ne mogu, a da se ne sjetim onih preostalih, naivnih hrvatskih zatelebanaca, s ove strane granice, u HDZ RH, kojeg su dosada spremno dovodili na vlast, ne očekujući ništa zauzvrat, dobijajući još i manje. Ne mogu da se ne sjetim svih nas ovdje u BIH koji punimo hrvatski proračun sa oko milijardu eura godišnjeg uvoza raznih roba. Ne mogu da se ne sjetim da RH samo s Buškog jezera izvlači 100 milijuna kuna godišnje čiste dobiti. A mi, turisti trećeg reda, plažni Židovi, na sve to šutimo. Spremimo tiho naše ručnike, ukrademo koje kupanje i proporcionalan broj sunčanih zraka, ne pišamo u more, ne pravimo nerede, ne razbijamo lokale, ne silujemo po plažama, ne padamo pijani sa stijena i ne gubimo se po brdima da GSS-ovci gube živce sa nama. Pa svejedno živciramo Ćurkovića. Iako zna da Makarske ne bi bilo da nema Bosne i Hercegovine. I da svoje elitne goste može objesiti mačku o rep, ako mu Bosanci i Hercegovci kolektivno pošalju odjeb.

"Koliki gad moraš biti da čovjeku koji je djeci otišao po sladoled natjeraš suze u oči?"

Nadam se samo da je njegovo prezime autohtono makarsko, budući da me jako podsjeća na prezime jednog našeg ovdašnjeg, a poznatog kriminalca. Bila bi zaista tragedija da je Ćurković zapravo muška Dijana Čuljak, osoba koja istinski pati od kompleksa svog podrijetla. Iako im je odanost stranci na vlasti i turistički nacizam podjednak. 

Ne znam ima li Ivo Ćurković djecu, ali znam da po Bosni i Hercegovini imate klince koji nikad nisu vidjeli more i koji ga sanjaju svako novo ljeto, nadajući se da će otac baš ove godine uspjeti od plaća koje mjesecima kasne sastaviti neki iznos da im priušti spust ispod Biokova. Te da će golf dvica izdržati truskanje do tog beskrajnog plavetnila. Koliki gad moraš biti da privatiziraš more i jednom takvom čovjeku koji je upravo otišao djeci po sladoled, natjeraš suze u oči sa naslovom "Gosti koji su višak"?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje