VIŠE od tjedan dana nakon početka ruske invazije na Ukrajinu rusko ratno zrakoplovstvo još nije započelo velike operacije.

Neaktivnost u prvih nekoliko dana mogla bi se pripisati raznim čimbenicima, ali kontinuirani izostanak opsežnih zračnih operacija sada postavlja ozbiljna pitanja o njenim sposobnostima, piše Royal United Services Institute (RUSI), britanski trust mozgova posvećen sigurnosnim i obrambenim pitanjima osnovan još 1831. godine, što ga čini najstarijom ustanovom takve vrste u svijetu.

Jedno od najvećih iznenađenja početne faze invazije

Jedno od najvećih iznenađenja početne faze ruske invazije na Ukrajinu bila je nesposobnost lovačkih i lovačko-bombarderskih eskadrila ruskog ratnog zrakoplovstva da uspostave nadmoć u zraku ili da angažiraju značajnu borbenu moć u potpori ruskim kopnenim snagama koje su se našle u poteškoćama. Prvog dana invazije, očekivani niz velikih ruskih zračnih operacija nakon početnih napada krstarećim i balističkim projektilima nije se ostvario.

Početna analiza mogućih razloga identificirala je potencijalne ruske poteškoće s koordinacijom između baterija raketa zemlja-zrak, nedostatak precizno navođene municije i ograničen broj pilota s potrebnom stručnošću za izvođenje preciznih napada kao potporu početnim kopnenim operacijama zbog niskih prosječnih sati letenja. Svi ovi čimbenici ostaju relevantni, ali sami po sebi više nisu dovoljni da objasne anemičnu aktivnost ruskog zrakoplovstva, jer je invazija ušla u drugi tjedan.

Ruski brzi zrakoplovi izveli su samo ograničene letove u ukrajinskom zračnom prostoru, pojedinačno ili u paru, uvijek na malim visinama i uglavnom noću kako bi smanjili gubitke od djelovanja ukrajinskih prijenosnih protuzračnih obrambenih sustava i vatre sa zemlje.

Impresivna modernizacija

Posljednjih su godina analitičari bili skloni usredotočiti se na impresivnu modernizaciju borbene zračne opreme koju je Rusija provela od 2010. Rusko ratno zrakoplovstvo nabavilo je oko 350 modernih zrakoplova u jednom desetljeću, uključujući nadmoćne lovce Suhoj Su-35S, višenamjenske lovce Su-30SM i bombardere Su-34.

Provedena je i ambiciozna modernizacija za ponovnim pokretanjem proizvodnje i nadogradnjom oko 110 presretača Mikojan MiG-31BM/BSM i manjeg broja jurišnih zrakoplova Su-25SM(3). Rusija ima oko 300 modernih borbenih zrakoplova koji su inače stacionirani u zapadnim i južnim vojnim oblastima, u dometu Ukrajine, a također je premjestila postrojbe iz drugih dijelova Rusije prije invazije.

Što objašnjava nedostatak ruske zračne aktivnosti?

Očito je postojala namjera da se barem signalizira njihova upotreba, posebno u svjetlu ruske vojne intervencije u Siriji od 2015., koju je obilježila velika upotreba zrakoplova za borbene patrole i udarne misije. Budući da ruska kopnena ofenziva zapinje u sjevernim i istočnim dijelovima Ukrajine, a ukrajinske snage i dalje nanose gubitke teškim vozilima i posadama, nedostatak ruske zračne aktivnosti zahtijeva ozbiljno objašnjenje.

Jedan mogući argument je da se borbene eskadrile ruskog ratnog zrakoplovstva drže u rezervi, kao sredstvo odvraćanja izravne intervencije NATO snaga. Malo je vjerojatno da će se to dogoditi. Ako je ruska avijacija sposobna za velike borbene operacije za brzo uspostavljanje zračne nadmoći nad Ukrajinom, time što to ne čini zapravo slabi svoju sposobnost odvraćanja snaga NATO-a, umjesto da je čuva.

Neuspjeh ruske vojske koja je izazivala strahopoštovanje da brzo nadvlada mnogo manje i loše pozicionirane ukrajinske snage, te veliki gubici u modernim vozilima i ljudstvu, već su ozbiljno narušili međunarodnu percepciju o ruskoj konvencionalnoj vojnoj moći.

Kremlj je imao puno razloga za korištenje zračnih snaga s maksimalnim učinkom

Sa stajališta odvraćanja NATO-a, ruski glavni stožer i Kremlj imaju puno razloga upotrijebiti svoje zračne snage s maksimalnim učinkom kako bi ponovo uspostavili dio izgubljene vjerodostojnosti.

Drugi argument je da su zbog relativno malog udjela ruske flote koja može učinkovito koristiti precizno navođeno streljivo izbjegavani udari velikih razmjera nevođenim bombama i raketama zbog želje da se izbjegne oštećenje kritične infrastrukture koju se Rusija nada osvojiti i koristiti ili iz želje da se minimiziraju ukrajinske civilne žrtve.

To je bila potencijalno valjana pretpostavka u prvim danima invazije, kada je rusko vodstvo planiralo brzu vojnu pobjedu. Međutim, kako je ta mogućnost izblijedjela i ruske snage prešle na obrazac bombardiranja teškim topništvom i krstarećim projektilima po više opkoljenih gradova - ponajprije Harkivu i Mariupolju - ova teorija više ne objašnjava nedostatak velikih napada ruskog ratnog zrakoplovstva.

Kremlj ionako riskira sve pa čuvanje zračnih snaga nema smisla

Druga teorija kaže da ruski zapovjednici nisu spremni riskirati velike gubitke svojih skupih i prestižnih mlažnjaka pa zbog niske tolerancije rizika izbjegavaju koristiti zrakoplovstvo. Ovo također nema smisla. Ruske kopnene snage u tjedan dana izgubile su stotine modernih tenkova, oklopnih transportera, sustava protuzračne obrane kratkog i srednjeg dometa i tisuće vojnika, uključujući nerazmjeran broj elitnih padobranaca i specijalnih snaga.

Rusko gospodarstvo guši se zbog sankcija, a rusko vodstvo spalilo je svoje pažljivo razvijane mreže utjecaja i saveze diljem Europe i svijeta. Ukratko, Kremlj ionako riskira sve pa čuvanje zračnih snaga kako bi se izbjegli gubici u ovom kontekstu nema smisla.

Dok se početni neuspjeh ruske avijacije da uspostavi nadmoć u zraku mogao objasniti nedostatkom pripreme, kapaciteta koordinacije i vremena za planiranje, kontinuirani obrazac aktivnosti sugerira ovaj zaključak - ruskom ratnom zrakoplovstvu nedostaje institucionalni kapacitet za planiranje i izvođenje kompleksnih zračnih operacija u velikim razmjerima. Postoje značajni posredni dokazi koji potkrepljuju ovo, doduše neprovjereno, objašnjenje.

Iskustvo iz Sirije

Prvo, dok je rusko zrakoplovstvo stjecalo značajno borbeno iskustvo u složenim zračnim okruženjima iznad Sirije nakon 2015. godine, tijekom tih operacija upravljalo se zrakoplovima samo u malim sastavima. Pojedinačni zrakoplovi, parovi ili povremeno četiri aviona, bili su norma. Kada su različiti tipovi zrakoplova viđeni kako djeluju zajedno, bila su to općenito najviše dva para.

Osim prestižnih događanja kao što su letovi na paradi za Dan pobjede, zrakoplovstvo je također veliku većinu svojih trenažnih letova izvodilo u samcima ili parovima. To znači da njegovi operativni zapovjednici imaju vrlo malo praktičnog iskustva o tome kako planirati, izložiti i koordinirati složene zračne operacije koje uključuju desetke ili stotine letjelica u zračnom okruženju visoke opasnosti.

To je čimbenik koji mnogi zapadni zračni stručnjaci i praktičari često zanemaruju zbog sveprisutnosti složenih zračnih akcija u zapadnim vojnim operacijama iznad Iraka, Balkana, Libije, Afganistana i Sirije tijekom posljednjih 20 godina.

Ruski piloti imaju puno manje iskustva nego piloti članica NATO-a

Drugo, većina ruskih pilota ima oko 100 sati (u mnogim slučajevima i manje) letenja godišnje, što je oko polovine naleta većine NATO-ovih zračnih snaga. Također im nedostaju usporedivi moderni simulatori za obuku i vježbanje naprednih taktika u složenim okruženjima.

Sati letenja koje ruski borbeni piloti dobivaju također su znatno manje vrijedni u pripremi pilota za složene zračne operacije od onih kojima su izložene NATO-ove snage. U zapadnim zračnim snagama, kao što su britanski RAF i US Air Force, piloti su pomno obučeni za složene letove po lošem vremenu, na niskoj visini i protiv živih i simuliranih prijetnji na zemlji i iz zraka.

Da bi prošli naprednu obuku za brzi mlažnjak, oni moraju biti u stanju to samouvjereno učiniti i još uvijek pogađati mete unutar pet do deset sekundi od planiranog vremena.

Ovo je ključna vještina za misije na prvoj liniji kako bi se omogućilo višestrukim elementima složenog napada da sigurno i učinkovito slijede svoje manevre i akcije, čak i kada su pod vatrom i pri slaboj vidljivosti. Također je potrebno puno vremena za treniranje i redovito letenje uživo i vrijeme na simulatoru.

Sterilna okruženja i jednostavni zadaci

Nasuprot tome, većina ruskih borbenih letova na bojišnici uključuje razmjerno sterilna okruženja i jednostavne zadatke kao što su navigacijski letovi, nenavođeno djelovanje na otvorenim prostorima i simulacija ciljanog letenja u suradnji sa zemaljskim sustavom protuzračne obrane.

Rusiji nedostaje pristup arhitekturi obuke i vježbi koja bi bila konkurentna onoj dostupnoj zračnim snagama NATO-a, koje rutinski zajedno treniraju na dobro instrumentiranim poligonima na Mediteranu, Sjevernom moru, Kanadi i SAD-u.

Rusija također nema ekvivalent složenim zračnim vježbama velikih razmjera s realističnom simulacijom prijetnje koje članice NATO-a održavaju svake godine, od kojih je najpoznatija Red Flag. Stoga ne bi bilo iznenađujuće da većina ruskih pilota nema dovoljno znanja za učinkovito djelovanje kad su dio velikih, mješovitih formacija koje izvršavaju složene i dinamične misije pod vatrom.

Kad bi bili sposobni za složene operacije, relativno lako bi postigli zračnu nadmoć

Treće, kad bi rusko ratno zrakoplovstvo bilo sposobno provoditi složene zračne operacije, trebalo bi mu biti relativno jednostavno postići zračnu nadmoć nad Ukrajinom. Mali broj preostalih ukrajinskih lovaca, koji ulažu herojske obrambene napore nad vlastitim gradovima, prisiljen je djelovati na malim visinama zbog dalekometnih ruskih sustava SAM i posljedično imaju razmjerno ograničenu situacijsku budnost i izdržljivost.

Očekivalo bi se da će ih ruska avijacija relativno lako svladati svojim daleko brojnijim, bolje naoružanim i naprednijim zrakoplovima raspoređenim oko ukrajinskih granica. Ukrajinski mobilni sustavi SAM srednjeg i kratkog dometa kao što su SA-11 i SA-15 imali su uspjeha protiv ruskih helikoptera i brzih mlažnjaka.

Međutim, velike formacije ruskih jurišnih zrakoplova koji lete na srednjim ili velikim visinama s lovcima u pratnji mogli bi brzo pronaći i pogoditi sve ukrajinske SAM-ove koji bi demaskirali svoju poziciju pucajući na njih. Pritom bi ruska avijacija izgubila zrakoplove, ali bi mogla napasti preostale SAM-ove i brzo uspostaviti nadmoć u zraku.

Premoć na papiru je jedno, u praksi nešto drugo

Rusija ima razloga za uspostavljanje zračne nadmoći, a na papiru bi to trebala biti više nego sposobna provesti ako se posveti borbenim operacijama u velikim, mješovitim formacijama za lov na ukrajinske lovce i sustave SAM. Umjesto toga, rusko zrakoplovstvo nastavlja djelovati samo u vrlo malom broju i na niskoj visini kako bi se smanjila prijetnja od ukrajinskih SAM-ova.

Kad lete nisko, njihova svijest o situaciji i borbena učinkovitost su ograničeni, a oni sami su u dometu ručnih oružja kao što su Igla i Stinger koje ukrajinske snage već posjeduju. Broj tih oružja također raste jer ih brojne zapadne zemlje šalju ukrajinskim snagama.

Kako bi se izbjegli dodatni gubici zbog djelovanja takvih oružja, letovi se i dalje prvenstveno obavljaju noću, što dodatno ograničava učinkovitost njihovog uglavnom nevođenog naoružanja zrak-zemlja.

Sve se još može promijeniti

Ovo se objašnjenje još uvijek može pokazati pogrešnim. Rusko zrakoplovstvo moglo bi iznenada početi provoditi složene zračne operacije velikih razmjera usporedive s onima koje rutinski provode države NATO-a i druge moderne zračne snage poput izraelskih.

Međutim, ako to ne učini, to će imati duboke implikacije na njegovu potencijalnu borbenu moć protiv ukrajinskih snaga u nadolazećim tjednima te njegovu vrijednost kao konvencionalnog alata za odvraćanje eventualnog napada zapadnih zemalja, zaključuje se u analizi.