IZBORI za Sabor 2000. godine obilovali su mnogim zanimljivim detaljima kojih se mnogi od njihovih sudionika danas pretjerano ne vole sjećati. Jedan od najspektakularnijih primjera bio je televizijski spot za tadašnju koaliciju SDP-a i HSLS-a koji pokazuje lutkarsku predstavu u kojoj dvije lutke - jedna obučena u ustašku, druga u partizansku uniformu - jedna drugu bjesomučno mlate u najboljoj tradiciji francuskog "Grand guignol" teatra.

Kamera potom pokazuje djevojčicu u publici koja se mršti, zatim nevidljivog lutkara koji lutke baca u smeće i tako dovodi smiješak na lice malog anđelčića. Narator potom eksplicitno iznosi stav metaforički iznešen u reklami - samo će se Račanova i Budišina koalicija nadići nad mračne ideologije 20. stoljeća i Hrvatskoj donijeti novu, sretniju i "narančastu" budućnost u kojoj su takve ideološke podjele trajno ostavljene u prošlosti.

Račan i Budiša su, nedugo nakon dolaska na vlast, demantirali sebe tako što su, svaki na svoj način, počeli imitirati lutke iz reklame. No, stvarni razlog zbog kojeg je ta reklama otišla u ropotarnicu povijesti jest mnogo prozaičniji - publika kojoj je namijenjena nije pokazala preveliko razumijevanje za njenu poruku.

To se najbolje može ustvrditi na temelju činjenica da energetska kriza, demografsko izumiranje, terorizam, ulazak Hrvatske u EU, porast kriminala na ulicama ili bilo kakva druga tema ne izaziva takve intelektualne napore poput pokušaja da se nametne nekakav krajnji sud o tome kakav je bio karatkter neke od suprotstavljenih političkih opcija u Hrvatskoj za vrijeme drugog svjetskog rata. Takve rasprave se nastavljaju bez obzira na sve slabašnije vapaje onih koji žele da se na to poglavlje hrvatske povijesti konačno stavi točka.

Jednu od takvih rasprava je predstavljala i sinoćnja emisija "Latinice" na temu odnosa suvremene Hrvatske prema svojoj partizanskoj prošlosti. Kao i u mnogim drugim "Latinicama", ni ova nije donijela ništa osobito novo, a to se, s obzirom na temu i sastav sudionika, teško moglo i očekivati.

No, zato bi jedan detalj pri kraju mogao dati objašnjenje zašto će se ustaško-partizanske rasprave nastaviti čak i onda kada onih koji su te dvije opcije upoznali iz prve ruke više ne bude među nama. Denis Latin je, naime, u emisiji postavio tezu - prilično nategnutu - kako na hrvatskim velikim i malim ekranima nema partizanskih filmova, te je gledatelje pozvao da se izjasne jesu li za ili protiv toga da se oni pokazuju na Hrvatskoj televiziji.

Iz pozitivnog odgovora, kojeg je dalo 73 % ispitanika, bi bilo pogrešno izvlačiti zaključak o tome da hrvatska javnost dijeli političke stavove koji se vezuju uz partizanski pokret. Vjerojatnije objašnjenje, isto kao i u slučaju turbofolka - još jednog fenomena od kojih se dežurnim dušobrižnicima diže kosa na glavi - jest da su hrvatski gledatelji u partizanskim filmovima, bez obzira na svoja osobna ideološka opredjeljenja, pronašli mitologiju s kojom se mogu identificirati, a koju im današnji Hollywood ne može pružiti.

Tvrdnja da uživanje u partizanskim filmovima znači podršku komunizmu i Jugoslaviji je jednako apsurdna kao tvrdnja da se uživanjem u vesternima opravdava genocid Indijanaca ili gledanjem samurajskih filmova opravdava pokolj u Nankingu.

Popularnost partizanskih filmova zapravo ukazuje na pravi razlog zašto u Hrvatskoj drugi svjetski rat, kako to mnogi vole reći, nikada nije završio. Mnogi u Hrvatskoj, umorni i deprimirani od konfuzne današnjice i pitanja na koja suvremeni bezlični političari nisu u stanju dati nikakve suvisle odgovore, vječno ustaško-partizansko prepucavanje vole gledati kao jednu mnogo jednostavniju i zabavniju lutkarsku predstavu. A ta predstava publici, za razliku od djevojčice u "narančastom" spotu, gledateljima donosi smiješak na lice.

Dragan Antulov