Manijakalni pohod ratnika Linića: Vodi osobni rat kojeg se zarekao dobiti bez obzira na cijenu!
Fotomontaža: Index
MINISTAR Slavko Linić odlučio je ići u rat s onima koji ne plaćaju dovoljno poreza. Bio bi to potez za bezrezervnu podršku da je Hrvatska država bez ozbiljnih financijskih problema, da je ne ubija potpuni nedostatak proizvodnje, jedva podnošljiva nezaposlenost i nepodnošljivo mala zaposlenost. No, krenuvši đonom, bez taktike, strategije i plana, ministar Linić je u samome startu izgubio kompas (ili ga možda nikada nije ni imao) i poveo osobni rat, rat u kome želi pod svaku cijenu pokazati svoju čvrstu ruku kojom će zločesto dijete primiti za gušu zbog počinjenih nepodopština pa makar se dijete i ugušilo. U svom manijakalnom pohodu ministar Linić je postao ratnik Linić, ratnik koji iz svih oružja tuče po neprijatelju, ne obazirući se na kolateralne žrtve i zaboravivši svoju ulogu i razlog zbog kojih je u rat krenuo. U ratničkom žargonu to bi se moglo dijagnosticirati kao PTSP.
Da podsjetimo, ministar je lani najavio kako će uvesti fiskalne kase za sve koji barataju gotovinom. Prvi koji su ih trebali uvesti, bili su ugostitelji za koje je Linić rekao da potkradaju proračun jer prijavljuju promet od par stotina kuna dnevno, a da je to stvarno tako ne bi mogli opstati. U toj svojoj rečenici ministar nije prepoznao srž problema. A srž je da se u Hrvatskoj, ovakvoj kakva je, ne može preživjeti na potpuno legalan način u privatnom ugostiteljskom poslu (niti u mnogim drugima), posebno u situaciji znatno smanjene osobne potrošnje uslijed dugogodišnje recesije. Razlozi tome su mnogi, od nerealno visokih fiskalnih i parafiskalnih nameta koje ugostitelji (i ostali poduzetnici) imaju, loših i nedorečenih zakonskih rješenja, pretjerano strogih, skupih i dugih procedura za otvaranje djelatnosti, pa do činjenice da mnogi koji se time bave nisu školovani za to, nego su u privatizacijskom paklu ostali na cesti i da, unatoč ponekad i znatno višem obrazovanju, rade taj posao, ali ne zato što žele, nego zato što moraju.
Kako narodu objasniti da su sve prognoze ispale toliko amaterske i hazarderske?
Ozbiljna država treba brinuti o tome da ljudi plaćaju porez, ali ozbiljna država ne može zanemariti činjenicu da su mnogi poduzetnici bili prisiljeni to postati nakon privatizacije i da su joj time velikim dijelom pomogli, skinuvši se sa socijale, uplaćujući doprinose i ustvari odradivši njen posao, jer posao države bio je da ne dozvoli uništenje privrede kroz privatizacijski kriminal, a ako se kriminal i desio da ga procesuira i time pomogne onima koji su oštećeni. Država, znamo to vrlo dobro, nije poduzela baš ništa po tom pitanju i ljudi se se snalazili sami kao su znali i umjeli Prisjetimo se da je Linić prvotno najavio kako će fiskalizacijom ugostitelja ubrati dodatnih milijardu kuna u proračun, kasnije je svoju prognozu revidirao na 600 milijuna kuna, vrlo brzo prognoza je splasnula na 400 milijuna, da bi s obračunima prvih mjeseci 2013. prognoze nestale. Naravno, nije dobro reći narodu da je para u kasi manje nego prije fiskalizacije.
Posebno ako tom istom narodu iz džepa izvučeš novac za reklamu u kojoj mu tepaš kako mora biti dobar i cinkati poreznoj upravi svog lokalnog frizera ili konobara "za sve uočene nepravilnosti" jer inače neće biti za penzije, školstvo, zdravstvo...
Kako narodu objasniti da je deficit državnog proračuna od 14,7 mlrd kuna već na polovini godine obilno premašio cjelogodišnji plan deficita od 10,2 mlrd kuna.
Kako objasniti narodu koji te, prema anketama režimu sklonih medija, podržava sa 80 posto, da je i prognoza rasta BDP-a od 1,8% data u proračunu za 2013. prije samo pola godine, već preokrenuta u pad od 1 posto s tendencijom da do kraja godine bude i znatno veći, kako na kraju tom narodu objasniti da je od ustanovljenog poreznog duga od 1,3 milijarde kuna, uz svu kaubojštinu ministra i njegovih izaslanika, utjerano tek 13 milijuna kuna? Nevjerojatnih 1 posto. Kako tom narodu objasniti da su sve prognoze ispale toliko amaterske i hazarderske?
Bahati ministar ne posustaje
Pitanje fiskalizacije je ustvari vrlo jednostavno pitanje. Prvo treba definirati njen cilj. Cilj nije, da ne bude zabune, da svi plaćaju porez, jer Ministarstvo financija nije odgojna ustanova, već je cilj da se prikupi što više novca za normalno funkcioniranje države. Ako znamo cilj onda je lako odrediti je li fiskalizacija, ovdje i sada, dobra ili nije. Izračunaju se svi plusevi i minusi i na kraju rezultat pokazuje opravdanost.
U slučaju ugostiteljstva taj račun pokazuje apsolutno protiv fiskalizacije. Koji god realan ishod predvidjeli, matematika pokazuje da će se u državnu kasu sliti manje novca. Da je PDV ostao 25 posto, barem trećina objekata bila bi zatvorena jer ne bi mogla opstati zbog premalih prometa, tisuće ljudi završile bi na burzi i višak novca prikupljen zahvaljujući fiskalizaciji bio bi višestruko manji od troškova nastalih kao posljedica fiskalizacije. Kada je to stanje dijagnosticirano, bahati ministar je već dovoljno puta ponovio kako neće odustati i povratka više nije bilo. Taj trenutak iskoristili su njegovi koalicijski partneri iz IDS-a da konačno ishode smanjenje PDV-a za ugostiteljstvo na 10 posto, no time je fiskalizacija opet dovedena do apsurda. Do tada glasni, prosvjedi ugostitelja utihnuli su preko noći.
Zašto?
S tom stopom, ugostitelji, osim onih malobrojnih sa vrlo visokim cijenama, uopće ne plaćaju PDV, jer im se nabava temelji i dalje na višoj stopi, pa je, uz uobičajene hrvatske marže, taj iznos dovoljan za prebijanje sa naplaćenim porezom, a uz PDV plaćen za režije, najam, servise ili ikakva ulaganja, ugostitelj može biti i u preplati poreza koju će u nekom momentu moći zatražiti natrag. Drugim riječima, ugostitelji su dovedeni u poziciju da su im po novim pravilima obaveze prema državi manje.
Pitanje koje se logično postavlja je zašto se onda toliko inzistiralo na fiskalizaciji?
Odgovor na to pitanje pouzdano se ne zna, ali se može pretpostaviti u nekoliko smjerova: prvi je da su u Ministarstvu financija ljudi koji o financijskoj i poreznoj politici, kao i o matematici, pojma nemaju.
Drugi je da netko ostvaruje prozaičan interes kroz prodaju desetina tisuća kasa i programa za te kase, te njihovo održavanje i treći koji neminovno pada na pamet je da nekome odgovaraju rezultati pritiska na gospodarstvo koje će fiskalizacija polučiti, a to je propadanje velikog broja malih poduzetnika. Kome bi to moglo odgovarati, osim što državi nikako ne odgovara?
Ne treba zaboraviti činjenicu da nas godinama obmanjuju pri otvaranju velikih tržnih centara kako je otvorenje tog i tog centra donijelo npr. dvjesto novih radnih mjesta, ali se nigdje ne spominje kako je otvorenje tog centra u sljedećih godinu dana ugasilo 500 ili 700 radnih mjesta u malim dućanima. Osim što podaci s burze to pokazuju. U tom smjeru svakako treba gledati kada se razmatraju razlozi odlučne fiskalizacije.
Krupni kapital svakako neće plakati zbog posljedica fiskalizacije.
Također, fiskalizacijom pojedinih djelatnosti, one su gotovo ugašene. Najprimjetnije je to kod organizacije koncerata. Manje koncertne agencije koje nemaju ekonomsku opravdanost fiskalizirati svoj posao odustale su od posla, mnogi tradicionalni festivali, poput Dirty Old festivala, neće se održati jer im nije isplativa fiskalizacija koju će koristiti dva ili tri dana godišnje. Placeve neću ni spominjati, nigdje u svijetu na tržnicama se prodavači jaja ili luka ne zamaraju takvim stvarima.
Linić obmanjuje lakovjerne građane
Konačan rezultat fiskalizacije pouzdano će biti negativan, poreznici to znaju, ali ministar Linić za sada to rješava tako da obmanjuje lakovjerne građane podacima o povećanju prijavljenog prometa, kao da će prijavljenim prometom isplaćivati penzije, školovati mlade i liječiti bolesne. Naravno, do podataka o tome koliko je poreza više (manje) naplaćeno zahvaljujući fiskalizaciji nemoguće je doći. Također, troškovi uvođenja i provođenja fiskalizacije nigdje se ne mogu pronaći, ali je činjenica da je javna potrošnja povećana umjesto smanjena, da je broj ljudi u javnom sektoru povećan umjesto smanjen, logično je da se netko treba baviti fiskalizacijom. Jedino je količina prikupljenog poreza manja. Linićev emisar iz porezne uprave, stanoviti Lozančić, neki dan je u jednoj tv emisiji priznao da je ubrano manje novca zbog manje stope PDV-a u ugostiteljstvu, ali da će zato ugostitelji dobro zaraditi i platiti porez na dobit, pa će se država kroz to namiriti. Time je nevješto pokušao prebaciti loptu na sljedeće ljeto, odgoditi priznanje neuspjeha, ali i ta lopta će se pokazati ispuhanom. Jedino je pitanje da li će ova garnitura dočekati sljedeće ljeto.
Zvuče li Linićeve izjave kao reket i prijetnja?
Križarski rat ministra Linića u jučerašnjem je Dnevniku doživio svoj crescendo izjavom da se neće stati unatoč prijetnjama koje poreznicima i njihovim obiteljima upućuju pojedini poduzetnici. Nastranu koliko su poreznici kršili pravila službe u haračenju Jadranom i koliko su ozbiljne prijetnje koje su im upućene, no znakovita je Linićeva izjava da će onima koji se bune provjeravati prošlost i porijeklo imovine. Zvuči kao reket i kao prijetnja, iako se naravno moramo složiti s time da porijeklo imovine svatko mora znati obrazložiti. No, kada u sljedećoj rečenici Linić kaže da se one koji će plaćati neće pitati za prošlost i neće ih se provjeravati, onda ta prijetnja postaje samovolja neutemeljena na zakonu, jasna poruka da se neke neće dirati i da se za njihov prvi milijun ne treba pitati. No, valja podsjetiti da je ta priča je van ingerencija kauboja Linića i van domašaja njegovih pištolja.
Ministar Linić je do sada uspješan koliko i Dinamo u Ligi prvaka
Lutajući Hrvatskom i tražeći utajivače poreza, Linić je zaboravio tko je i što je, koji mu je posao i koji se rezultat od njega očekuje. Kasa je praznija no ikada, troškovi njegove borbe sve veći, rezultati mizerni, perspektiva sve crnja, zaposlenost sve manja... Poveo je osobni rat koji se zarekao dobiti bez obzira na cijenu. A posao ministra financija nije tjerati mak na konac, nije prepucavati se i prijetiti slastičaru iz Dubrovnika i frizerki iz Tkona, nije čak niti ubrati svaku kunu poreza ako će ubiranje te kune koštati pet kuna. Njegov posao je naći način da se državna kasa napuni najviše koliko se može. A u tom poslu ministar Linić je do sada uspješan koliko i Dinamo u Ligi prvaka.
Ne znam zašto, sjetih se sad onog filma o poludjelom policajcu koji lovi pljačkaša banke, pucaju obojica, usput stradaju desetine nedužnih prolaznika, razruše pola mjesta, u bijegu i potjeri automobilom izginuše mnogi nedužni pješaci i vozači koji im se nađoše na putu, benzinska pumpa eksplodira i zapali cijeli kvart, gradić ostane bez struje... ali na kraju ga policajac stigne i upuca. Prije no što i sam rikne. Ne znam stvarno odakle mi sad to, ali nema ni veze. Glup film.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati