Nedodjela nagrade Luka Ritz - jesmo li postali hladno i nehumano društvo?
Foto: FAH, Index
SLOŽIT ćemo se – politička kriza jest i to poprilična, ovakav politički kupus nismo imali još od devedesetih godina. Složit ćemo se da je i ekonomska kriza, čitamo svi o tome koliko imamo blokiranih, koliko Slavonaca odlazi za Njemačku i koliko se firmi gasi. Ali to ničim ne opravdava ljudsku, moralnu krizu – možda i najgoru od svih tih kriza. Problem s novcima se riješi, problemi oko politike također, ali ako nacija izgubi ono ljudsko, ono humano, ono što predstavlja dobrotu – to je veći gubitak od svega materijalnoga.
Nagrada Luka Ritz, prvi puta od kada je osnovana, nije dodijeljena. Nakon sedam godina, jučer, 12. lipnja, na dan tragične smrti srednjoškolca Luke Ritza, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije dodijelilo nagradu za promicanje tolerancije koja nosi njegovo ime.
U društvu u kojem tolerancija, posebno među mladima toliko treba, taj jedan simboličan korak, taj jedan simboličan povik i poziv na toleranciju – nagrada Luka Ritz, nije dodijeljena. To je, nema drugih riječi, sramota ovog društva.
Prvi su povici išli na ministra – no čini se da osim lošeg kriznog menadžmenta (trebao je problem javno reći već prošli tjedan!), ministar Šustar ovoga puta nije kriv. Na stranicama MZOS-a se navodi: „Razlog zbog kojeg nagrada nije dodijeljena na današnji dan je u tome što se, nažalost, na javni poziv javila samo jedna škola zbog čega nije bio moguće izvršiti odabir učenika kojima bi se nagrada dodijelila. Stoga je donesena odluka da se početkom tjedna održi sastanak s Lukinom obitelji na kojem će se predložiti i razmotriti dodatne aktivnosti vezane uz ovogodišnju dodjelu nagrade.“
Mogli su navedeno reći i unaprijed, produljiti i rokove za prijavu kandidata za ovu nagradu, pa cijele ružne situacije ne bi ni bilo. No, priopćenje samo, koliko god bilo tipičan primjer suhog birokratskog govora, iznosi jednu činjenicu oko koje se moramo itekako zabrinuti. Na poziv za dodjelu nagrade se javila jedna jedina škola.
Sigurno je bilo djela koja zaslužuju nagradu
Luka Ritz je izgubio život samo zato jer je bio na neki način različit – drugačije frizure, pa i stila odijevanja. To je bilo dovoljno da bude napadnut i da umre od posljedice tog napada. Nagrada Luka Ritz je važna. Iznimno važna. Prvi razlog zašto je važna je to što je bila prepoznata među školarcima – oko dodjele nagrade svake godine se otvarala priča o razumijevanju i toleranciji, otvarala se priča o tim iznimno važnim temama.
Pitanje tolerancije u hrvatskom društvu je važno – dovoljno je otvoriti Facebook za vidjeti stotine postova mržnje, netolerancije i prijetnji. Lako je naravno dok stvari ostaju na verbalnom – ali sukobi se znaju pretvoriti i u fizičke. Mladi su i po istraživanjima u velikoj mjeri netolerantni. Nije to ništa novoga – i knjige i filmovi su pisali kako je „biti drugačiji“ kao adolescent veoma teško, no u krizi društva, a takvu krizu imamo, i netolerancija zna biti sve šira i okrutnija. Stoga je samo postojanje nagrade, koja je uspješno prihvaćena i koju školarci nisu smatrali kao formu, već su cijelu priču oko dodjele shvaćali kao poziv na aktivnost – nešto bitno i važno. Sve ove godine, nagrada Luka Ritz je bila nešto posebno – nešto što se ne dobiva „reda radi“, već zaista nagrada koja budi ponos.
Sigurno je i ove godine bilo učeničkih akcija i djelovanja koja su zaslužila da budu nagrađena upravo ovom nagradom. Sigurno je u našim školama bilo i ove godine mladih koji su promicali u praksi načela kojima se vodi dodjela nagrade Luka Ritz. Sigurno je netko trebao dobiti nagradu, trebalo je o njegovom/njezinom radu pričati na TV-u i na portalima. Evo, lako se progugla – prošle je godine dvoje učenika nagrađeno Godišnjom nagradom Luka Ritz za promicanje tolerancije i škole bez nasilja za školsku godinu 2014./2015., a zbog velikog broja kvalitetnih kandidata Povjerenstvo (na čijem je čelu Lukina majka Suzana Ritz) je još dvoje učenika nagradilo posebnim priznanjem.
Ove godine je učiteljima i nastavnicima bilo teško poslati prijavu na natječaj. Što se dogodilo?
Jesmo li postali društvo radilica?
Učitelj, nastavnik, sveučilišni profesor je puno više poziv nego zanimanje. Ukoliko ga shvatite kao zanimanje u smislu – odraditi posao i otići, nikada od vas dobrog učitelja, nastavnika ili profesora. Stoga tim prije čudi ovo što je Ministarstvo objavilo – ove godine se za nagradu Luka Ritz prijavila samo jedna škola.
Samo su u jednoj jedinoj školi, među stotinama i stotinama škola koje postoje u Hrvatskoj osjetili potrebu sjesti za računalo, opisati plemenite aktivnosti svojih učenika i prijaviti se na natječaj. Što se dogodilo i što se događa?
Taj posao, prijave na natječaj, učiteljima i nastavnicima svakako nije dodatno plaćen. Treba sjesti, treba opisati, treba nazvati tajnika škole da dodijeli broj spisa i poslati prijedlog – i to je napravila jedna jedina škola. Pročitati tako nešto – u najmanju ruku je tužno. Zar je hrvatska javna služba spala na to da se odrađuje samo ono što je plaćeno (u ovom slučaju nastavne aktivnosti), a za drugo učitelje i nastavnike nije briga? Ako je tako – onda smo kao društvo propali i više nego što smo mislili.
Onda smo postali društvo sebičnih i jadnih pojedinaca koji gledaju na sat kako bi zaradili svoje novce i ne zanima ih ništa osim toga. Onda smo postali – užasno društvo.
Ukoliko učitelji i nastavnici nisu spremni sjesti i napisati obrazloženje vrsnom učeniku, onome koji svojim primjerom zaslužuje biti kandidiran za nagradu – što možemo očekivati od društva? Možemo očekivati usko, sebično, hladno društvo gdje se svatko bori samo za sebe. Gdje pojam „općeg dobra“ ne postoji, a za sve i poštenje i humanost i plemenitost postoji izražena cijena. I gdje će onda isti ti učitelji i nastavnici biti negdje pri dnu društvene ljestvice, jer u prosvjeti se nikada ne zarađuje puno, a u takvom hladnom društvu samo su novci važni.
Želio bih vjerovati da to nije tako. Da je jednostavno došlo do neke zabune, da natječaj nije kako treba oglašen, da su neki blesavo pomislili da ako je prošla Vlada dijelila nagradu, da ova možda neće.
Želio bih zaista da je činjenica kako se prijavila samo jedna škola posljedica neke zabune, nekog glupog zaključka ili možda odluka politički imenovanog ravnatelja škole da u burnim vremenima ostane ispod radara.
No, ministre, bilo bi dobro da se raspitate i sami – zašto je došla samo jedna prijava. Ovo je važno i prevažno pitanje. Nismo i ne smijemo biti društvo radilica. Nismo i ne smijemo biti društvo gdje ljudi ne osjećaju potrebu nekog minimalnog dodatnog angažiranja kako bi prijavili svoju školu. Naprotiv, moramo biti upravo društvo gdje će se ljudi ponositi ako učenici njihove škole ponesu ovu nagradu.
Civilizacijsko pitanje
Možda će nekima djelovati patetično – ali pitanje nagrade Luka Ritz ulazi u neka temeljna pitanja ove naše civilizacije. Naime, dobivanje nagrade Luka Ritz nije nimalo manje važno od dobivanja nagrade na kakvom matematičkom, prirodoslovnom ili jezičnom takmičenju. Povijest nas je učila i uči – mnogi izumi i dostignuća naše civilizacije mogu se koristiti na dva načina: za boljitak čovječanstva, ali i za uništavanje i ubijanje.
Svega par desetaka kilometara od Zagreba nalazi se NE Krško, elektrana pogonjena radioaktivnim elementima. Neovisno o vremenu, vjetru, kiši – NE Krško proizvodi električnu energiju i omogućava stabilno napajanje dobrog dijela Slovenije i Hrvatske. Omogućava sve – od rada električnih automobila do punjača mobitela koji će nekome izgubljenom u šumi spasiti život. Slična tehnologija omogućava i atomsku bombu. Ili na jednostavnijoj razini – automobil nam omogućava da upoznamo brojne skrivene ljepote ove zemlje, ali taj isti automobil može biti iskorišten i za divljanje na gradskim ulicama.
Razvoj čovjeka kao osobe, kao humanog bića, kao nekoga tko premišlja i okoliš i brigu za druge, pa i toleranciju za što dodjeljuje nagrada Luka Ritz, jednako je bitan kao i razvoj čovjeka u području matematike, književnosti ili neke druge znanstvene grane.
Ministre, pokrenite se!
Ministre Šustar, dodjela nagrade Luka Ritz mora biti iznad svakodnevnih političkih gluposti – dakle bila Vlada u ostavci, vodile se sjednice samo telefonski ili nešto treće – ovaj posao treba odraditi. Ako se javila samo jedna škola – neće nitko imati ništa protiv da produžite rok, neka se jave škole, neka pošalju imena i primjere djela učenika koji ovo priznanje zaslužuju. Tamo negdje do kolektivnih godišnjih u školskom sustavu ima još mjesec – dovoljno da se cijeli posao obavi.
Drugačije ne smije biti, upravo u ovakvim, burnim i kriznim vremenima, pitanje ideala koje promiče nagrada Luka Ritz važnije je nego ikada. Ne želimo vjerovati da smo postali nehumano društvo.