NETKO mudar je nekada i negdje rekao, a onda su ga manje mudri bjesomučno citirali (u svakoj prilici i neprilici), da u politici nema ljubavi, već samo interesa. Upravo sam im se pridružio. Mislim, ovima manje mudrim. Međutim, moram priznati da, kontemplirajući o zbivanjima na desničarskom političkom festivalu u Rimu iz druge polovice prosinca prošle godine, koji su organizirali talijanska premijerka Giorgia Meloni i njezina ultradesničarska stranka Braća Italije, nisam najbolje razumio, barem ne na prvu loptu, kakav je politički interes u prisustvovanju spomenutom partyju pronašao britanski premijer Rishi Sunak, inače najbogatiji i prvi obojeni britanski premijer do danas.

Jer, bez obzira na široko prepoznatu englesku ili, preciznije rečeno, indijsku galantnost te džentlmenski odnos prema damama, ipak najvišem predstavniku šampiona demokracije kakav je Ujedinjeno Kraljevstvo ne dolikuje da se muva po tamo nekim sumnjivim desničarskim, da ne kažem neofašističkim, zabavama.

Bilo kako bilo, dvoje mladih se sjajno zabavljalo. Ispijali su piće (tko će ga znati, vjerojatno pjenušac), razgovarali o premijerkinoj kćeri (barem po navodima britanskog tiska), a dotakli su se i umjetnosti. Navodno je Sunak veliki obožavatelj serijala Ratovi zvijezda, a Meloni ne može bez knjiga J. R. R. Tolkiena, čije je djelo citirala kada je obećala podršku Ukrajini. Dakle, oboje su zaljubljenici u paralelne svjetove. Između britanskog konzervativca indijskog porijekla i bivše talijanske neofašistkinje, izgleda, postoji kemija koju oni ni ne skrivaju. Tko zna gdje će sve to završiti.

Brisanje granice između konzervativizma i ekstremne desnice

Ipak, dobro je ponekad iz svijeta bajki i mašte spustiti se na zemlju. Upućeni promatrači vjeruju da je povod za gore spomenutu intimizaciju zapravo identično stajalište dvoje vrhunskih europskih dužnosnika u vezi s otklanjanjem problema imigracije, i to političkim agendama koje su se često većinskim dijelom nalazile na rubu nezakonitog djelovanja. Prije svega, riječ je o dogovoru talijanske i albanske vlade o rješavanju pitanja ilegalnih imigranata koji su preplavili talijansku južnu granicu. 

Prema nepodijeljenom mišljenju europskog javnog mnijenja, spomenuti dogovor je većim dijelom inspiriran dugotrajnim pokušajima britanske vlade da deportira tražitelje azila u Ruandu. Prethodno spomenuto samo naglašava negativnu stranu oportunizma u politici, gdje se zbog vlastitih, moguće čak i spornih interesa, zanemaruju principi i načela ispravnog političkog djelovanja. U konkretnom slučaju obostrano koristan odnos između Sunaka i Meloni odražava sve veće zamagljivanje linije između političara europske krajnje desnice i onih tradicionalno-konzervativno-centrističkog svjetonazora.

Kako to rade bivši fašisti

U prvoj polovici studenog prošle godine premijerka Meloni je najavila da je postigla dogovor s albanskim premijerom Edijem Ramom o izgradnji dva centra za prihvat desetaka tisuća ilegalnih migranata koji preko Mediterana krijumčarskim bordovima idu ka Italiji. Centri će biti izgrađeni u luci Shengjin i području Gjader u sjeverozapadnoj Albaniji, tek toliko da se ne miješaju s domicilnim talijanskim stanovništvom. Albanci neće ni osjetiti prisustvo "rođaka" iz Afrike. Zaštitarsko osoblje i policajce osiguravat će Edi Rama.

Naravno, gospođa Meloni je "velikodušno" obznanila da će centri biti izgrađeni o trošku Italije te da bi mogli primiti oko 3000 ljudi svakog mjeseca. Procjena je da je upravo toliko vremena potrebno premijerkinoj birokraciji za brzu obradu spomenutog broja zahtjeva za azil i, ako je potrebno, za repatrijaciju. Dakle, godišnji kapacitet ova dva centra je oko 36.000 ljudi, a plan se odnosi na migrante koje su na moru spasili talijanski brodovi, a ne na one koji stignu do njezinih obala. 

Premijerka se vjerojatno dosjetila da, zbog raznoraznih gnjavatora iz NGO sektora, dosadnih boraca za ljudska prava, pa u konačnici i same EU, kojoj Italija još uvijek pripada, makar i formalno, i njezinih temeljnih vrijednosti mora pokazati malo više empatije, odnosno suosjećanja s ljudima u nevolji.

Zbog toga je, valjda, naglasila da će migranti ostati u centrima dok Italija razmatra njihove zahtjeve za azil, ali se plan neće odnositi na trudnice, djecu i ranjive osobe. Kakva moralna vertikala. Sjajno. Jedino se postavlja pitanje zašto premijerka Meloni centre nije napravila u Italiji, ako već sav teret njihovog financiranja pada na talijanske porezne obveznike. Pogađate odgovor? Rasizam. Ksenofobija. Neofašizam. Što li već ide iza toga...

Reakcije u Europi

Glasnogovornik Europske komisije je povodom plana Meloni-Rama priopćio javnosti da je "Komisija upoznata s operativnim dogovorom talijanskih i albanskih vlasti" te da "svaki takav dogovor mora biti u potpunosti u skladu s pravom Europske unije i međunarodnim pravom". Ipak, EU birokracija, uz neizostavnu i rekao bih sramotnu, prikrivenu suglasnost glavnih političkih igrača iz zemalja članica (predsjednika i premijera), prešutno ga je odobrila. Drugi su akteri uključeni u problem reagirali mnogo humanije i moralnije, uspoređujući spomenute centre s koncentracijskim logorima iz Drugog svjetskog rata ili nekakvom grotesknom vrstom talijanskog Guantanama. 

Organizacije za zaštitu ljudskih prava žustro su protestirale, naglasivši da je "riječ  o nezakonitom i sramotnom sporazumu talijanske premijerke". "Italija ne može slati ljude spašene na moru u zemlje izvan Europske unije kao da su paketi ili tržna roba." Tijekom niza sastanaka u talijanskom parlamentu između imigracijskih stručnjaka i parlamentaraca neki su znanstvenici ustvrdili kako je praktički nemoguće osigurati primjenu istih standarda prava na azil kada se zahtjev podnosi u zemlji koja nije odredišna zemlja tražitelja međunarodne zaštite. Za prominentnu međunarodnu organizaciju Liječnici bez granica sporazum je korak unazad od svega što je do danas urađeno u toj problematici: "Cilj više nije samo obeshrabriti odlaske već aktivno spriječiti ljude da pobjegnu, a one spašene na moru da dobiju siguran i brz pristup europskom teritoriju."

Prašina oko sporazuma se u konačnici digla i u Albaniji. Ustavni sud blokirao je u prosincu prošle godine ratifikaciju sporazuma u albanskom parlamentu, a glavna sutkinja Olta Zacaj najavila je saslušanje za četvrtak, 18. siječnja ove godine, kako bi se utvrdilo krši li dogovor Meloni-Rama albanski ustav. Nadležni sud je započeo raspravu i prema procesnim pretpostavkama ostavljen mu je rok do 6. ožujka da donese odluku. Ipak, donošenje presude očekuje se i ranije zbog njenog značaja za daljnje postupanje albanske vlade.

Politika UK-a kao uzor europskoj ekstremnoj desnici 

Talijansko-albanska inicijativa koja će, po svemu sudeći, završiti kao neostvarena želja njenih kreatora imala je, međutim, pomalo degutantnu uvertiru koja još nije dobila političko-sudski epilog. Riječ je, naravno, o šampionima demokracije Britancima. Naime, konzervativna vlada Ujedinjenog Kraljevstva se u duhu najvećih dostignuća civilizacije, kojima i ona valjda pripada, dosjetila da tražitelje međunarodne zaštite deportira ni više ni manje nego na drugi kontinent. U afričku državu Ruandu. 

Prema petogodišnjem sporazumu dvije vlade, svi tražitelji azila koji su nakon 1. siječnja 2022. godine ilegalno ušli u UK bili bi poslani u Ruandu kako bi se tamo obradili njihovi zahtjevi za međunarodnu zaštitu. Ako bi uspjeli uvjeriti vlasti Ruande da im je život ugrožen povratkom u domovinu, mogli bi dobiti status izbjeglice i bilo bi im dozvoljeno da ostanu. Ako ne bi uspjeli, imali bi pravo podnijeti zahtjev za nastanjenje u Ruandi po nekoj drugoj pravnoj osnovi ili zatražiti azil u "sigurnoj trećoj zemlji".

Karta u jednom smjeru

Međutim, nijedan tražitelj azila više se ne bi mogao vratiti u UK. Dakle, dobili bi od britanske vlade avionske karte u jednom smjeru. Do sada još nitko nije deportiran, mada je postojala ozbiljna namjera vlasti. Prvi let  trebao je krenuti u lipnju 2022. godine, ali je otkazan nakon pokretanja složenih pravnih postupaka.

Inače, britanska vlada do sada je Ruandi isplatila 240 milijuna funti na temelju odredbi sporazuma. Daljnja isplata od 50 milijuna funti očekuje se u financijskoj 2024. - 2025. godini. Oporba tvrdi da će iznos biti znatno veći i premašiti 400 milijuna funti. Ono što je u svemu najintrigantnije su procjene stručnjaka na osnovu dostupnih službenih brojki, koje ukazuju na činjenicu da premještanje svake osobe koja je zatražila azil u UK-u u neku treću zemlju, poput Ruande, britanske porezne obveznike košta 63.000 funti više od troškova zadržavanja tih osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu. Naravno, premijer Sunak se ne slaže s računicom eksperata, a predsjednik Ruande Paul Kagame, koji ne razumije gdje je pogriješio, već je ponudio vratiti novac ako mu ne pošalju tražitelje azila.

Što na sve ima reći sud?

Vrhovni sud UK-a je u studenom 2023. godine jednoglasnom odlukom sudaca presudio da je vladin plan za Ruandu nezakonit. Ni manje ni više od toga. Obrazloženje je bilo da bi tražitelji azila koji su zaista to za što se predstavljaju, a ne ekonomski imigranti, deportacijom u Ruandu bili dovedeni u opasnost vraćanja u matične zemlje, gdje bi im život bio ugrožen. Time se na najdirektniji način krši Europska konvencija o ljudskim pravima (ECHR), koja zabranjuje mučenje i nečovječno postupanje. Suci su u svojoj presudi podsjetili gospodina Sunaka da je UK potpisnik ECHR-a te je dužan poštivati njegove odredbe.  

U presudi britanskog Vrhovnog suda se, također, navodi zabrinutost zbog lošeg stanja ljudskih prava u Ruandi i dosadašnjeg postupanja prema izbjeglicama te podsjeća britansku vladu da je 2021. godine i sama kritizirala Ruandu zbog njezinih "izvansudskih ubojstava, smrti u pritvoru, prisilnih nestanaka i mučenja". Kakva hipokrizija britanskih konzervativaca koji su i tada vodili vladu. Nevjerojatno. Međutim, i pored svega, premijer Sunak i njegovi konzervativci (mada ne svi) uporno ne odustaju. Nakon presude Vrhovnog suda predložili su novi zakon u kojem se tvrdi da je Ruanda sigurna zemlja. Taman onoliko koliko su Giorgia Meloni ili Viktor Orban opredijeljeni poštivati fundamentalne vrijednosti na kojima počiva Europska unija.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala