TRANSPARENTIMA koji su se mogli vidjeti na prosvjedu prosvjetara u ponedjeljak u Zagrebu, u govorima s pozornice, porukama preko društvenih mreža, preko medija i svim drugim mogućim kanalima, nastavnici, predstavnici sindikata i svi drugi koji su podržali njihove zahtjeve za povećanjem koeficijenata za plaće uputili su vlastima brojne ozbiljne poruke.

U njima su se prosvjednici najčešće pozivali na dostojanstvo, ponos, važnost obrazovanja, njegovu kvalitetu i sl.

Spominjali su se i pomoćnici u nastavi i nenastavno osoblje – računovođe, čistačice, domari i kuhari. Isticalo se da to više i nije štrajk za povećanje koeficijenta za 6,11%, već pokret za Lijepu našu, za bolju budućnost naše djece i domovine itd.

No, s druge strane, ti isti sindikalni predstavnici nastavnika jasno su dali do znanja da će prekinuti štrajk čim se postigne dogovor s vladom o podizanju koeficijenata za plaće za 6,11%. Zanimljivo je napomenuti i da su učitelji toliko odlučni u svom zahtjevu za povećanjem koeficijenta da će, po svemu sudeći, odbiti jučerašnji prijedlog Andreja Plenkovića kojim im se nudi paket povećanja plaća od ukupno 10,4 posto.

>> Sad je gotovo sigurno: Učitelji će reći NE Plenkoviću, štrajk se nastavlja

Nameće se pitanje: Što je onda prava poruka? Jesu li svrha prosvjeda veći koeficijenti za plaće ili bolji obrazovni sustav i budućnost djece ili pak ono prvo podrazumijeva drugo pa vrijedi i jedno i drugo?

Što su sindikati mogli (i trebali?) reći?

Naime, da su nastavnici u svojim zahtjevima bili jasni pa da su, primjerice, rekli:

Štrajk se nastavlja ne samo do ispunjenja zahtjeva za 6,11 već sve dok nam ne obećate da će biti provedena kvalitetnija kurikularna reforma koja će se u budućnosti kontinuirano provoditi prema potrebama sve dok ne prihvatimo priključak sa svijetom i naša djeca ne budu više ispodprosječna na međunarodnim testovima.

Štrajk se nastavlja sve dok obrazovanje ne postane stvar struke, dok ne postane izuzeto od miješanja politike i Crkve, sve dok ne uredite da bude u funkciji obrazovanja, a ne nacionalističke i vjerske indoktrinacije, isključivosti i netolerancije.

Nastavlja se sve dok sustav ne bude uređen tako da se omogući da se zapošljavaju najbolji, a onemogući zapošljavanje po stranačkim i obiteljskim vezama, nerijetko namještenim natječajima ili čak mimo njih.

Ne staje sve dok nam ne osigurate da će se najbolji nagrađivati, a najlošiji kažnjavati manjim plaćama ili otkazima, dok ne osigurate mehanizme i stimulacije koji će osigurati da ponajbolji studenti žele biti nastavnici, osobito u deficitarnim zanimanjima.

Štrajkat ćemo sve dok ne uredite da naša djeca dobivaju jednaku količinu i kvalitetu obrazovanja kakvu imaju druga u EU, s podjednakim brojem nastavnih sati godišnje i jednakim brojem godina obrazovanja, a ne s najmanjim.

Štrajk neće prestati sve dok ne uredite da će se rad s djecom kojoj je potrebna dodatna pomoć u nastavi vrednovati i posebno nagrađivati tako da učenicima neće biti potrebno vječno plaćanje instrukcija i priprema za maturu.

Neće prestati ni dok se vjeronauk ne vrati u Crkve, a u škole ne uvedu znanstveno utemeljeni građanski i zdravstveni odgoj kakve imaju brojne razvijene europske države.

Štrajkom također tražimo da se uvedu mehanizmi kojima bi se mogao vrednovati rad nastavnika kako bi se vidjelo tko pola svojeg radnog vremena kod kuće provodi u vlastitom usavršavanju i pripremama, a tko u kafiću, u kartanju ili pred televizorom.

Nećemo stati sve dok visoko obrazovanje ne bude u službi boljeg života naše djece, a ne u službi bogaćenja mediokriteta koji su kroz negativnu selekciju uspjeli osigurati svoje faraonske pozicije i degradirati sveučilišta.

Nastavit ćemo ga sve dok ne osigurate da će se diplome i napredovanja u sustavu temeljiti na stvarnom znanju, a ne na prepisivanju, lažiranju uvjeta za napredovanje, na vezama itd.

Ovaj niz mogao bi se i nastaviti.

Hoće li povećanje koeficijenata riješiti sve ostale probleme u školama?

Da su tako postavili uvjete, čak i neznalicama bilo bi jasno da učitelji ne misle samo na svoje plaće, već prije i iznad svega na ozbiljno poboljšanje obrazovnog sustava i na budućnost djece.

Ovako, iz prosvjednih poruka kako su ih sami artikulirali, moglo bi se zaključiti da će svi problemi koji opterećuju naš obrazovni sustav i čine ga ispodprosječnim i neefikasnim biti riješeni čim se povećaju koeficijenti za plaće. Ako je tome stvarno tako, onda se postavlja pitanje čemu uopće svi oni raniji prosvjedi zbog kurikularne reforme, zbog zdravstvenog i građanskog odgoja, zbog Vatikanskih ugovora, zbog pokušaja uzurpacije Filozofskog fakulteta itd. Trebalo je odmah krenuti s ovim jednim zahtjevom, izgurati ga do kraja i već bismo imali bolju budućnost djece.

Nema sumnje da su koeficijenti nastavnika preniski, naročito u odnosu na beskorisne uhljebe

Da ne bude nesporazuma, danas se većina građana i stručnjaka uglavnom slaže da nastavnicima treba podići koeficijente jer su premali u odnosu na one njihovih kolega iste stručne spreme u drugim dijelovima javnog i državnog sektora, čak i nekih koji rade mnogo manje (ili ništa). O tome smo već pisali na Indexu.

>> Uhljebi koji ne moraju raditi baš ništa su plaćeni puno bolje od učitelja

Također je razumljivo da je dobro da nastavnici budu zadovoljniji. Nema dvojbe ni oko toga da zadovoljni nastavnici načelno bolje rade svoj posao od nezadovoljnih, među ostalim i zato što se uz redovan posao ne moraju snalaziti na neke druge načine, primjerice, davanjem instrukcija. Mogli bismo, osim toga, reći i da bi povećanje koeficijenata nastavnicima moglo pomoći da osjećaju veće dostojanstvo i ponos, da osjećaju da se njihova struka više cijeni.

Podizanje plaća nastavnicima samo po sebi ne znači bolji rad nastavnika

Njima je očito baš zbog toga važno povećanje koeficijenata, a ne plaća, odnosno osnovica i dodataka - jer osjećaju da su u nepravednom položaju u odnosu na druge; rast osnovica svima jednako podrazumijeva zadržavanje iste nepravde izražene u koeficijentima. Konačno, nedavno uvedena kurikularna reforma, čak i ovakva na koju se mnogi žale da je okljaštrena, podrazumijeva da će nastavnici morati iznijeti nešto veći teret jer uvodi novine za koje će se morati dodatno pripremati.

No, ako se, vođeni sindikalnom retorikom, zapitamo hoće li podizanje koeficijenata za 6,11 posto samo po sebi biti ključan korak prema boljoj budućnosti hrvatske djece, s popriličnom sigurnošću možemo reći da neće. Podizanje plaća nastavnicima samo po sebi ne unapređuje nužno učinkovitost nastavnika u nekoj značajnijoj mjeri, a rezultati raznih politika ne daju jednostavnu, jednoznačnu sliku. Naime, neka istraživanja provedena kroz duža razdoblja pokazuju da postoji korelacija između većih plaća i ishoda - da 10 posto veće plaće podrazumijevaju između 5 i 10 posto bolje ishode. Neka druga, provedena u Velikoj Britaniji, također pokazuju da promjena plaća ima učinak, ali manji. Kao što grafikon dolje ilustrira, visina plaća ne podrazumijeva jednako povećanje plaća posvuda, a prema autorima studije jedan od ključnih čimbenika u efektu je privlačenje kvalitetnijeg kadra. To s druge strane znači da u sustavu u kojem se učestalo zapošljava preko veze, a ne prema kvalifikacijama, kao što je kod nas slučaj, povećanje plaća kao faktor slabi ili ne vrijedi ništa.

Osim toga, kako grafikon pokazuje, postoje sustavi u kojima su ishodi obrazovanja znatno bolji od naših uz manje plaće u odnosu na BDP (prema nekim studijama hrvatski je sustav jedan od neefikasnijih među tranzicijskim zemljama, o čemu smo također pisali), kao i oni koji nisu puno bolji unatoč mnogo većim plaćama.

Nadalje, višegodišnja iskustva sustava zemalja koje su išle u značajna povećanja ulaganja u plaće nastavnika od oko 25 posto, bez ikakvih uvjetovanja, poput Indonezije, Urugvaja, Zambije i Gambije, pokazala su da promjene dugoročno nisu imale gotovo nikakve učinke na ishode učenika.

Konačno, sindikalna teza upitna je i zato što povećanje koje se traži nije naročito veliko - nije neki, kako bi se reklo na engleskom, game changer. Zašto?

Za većinu nastavnika bi ispunjenje zahtjeva značilo veću plaću od parsto kuna

Prije svega, ponovimo još jednom: povećanje koeficijenata za 6,11 posto znači njihov porast sa sadašnjih 1,325 na 1,406, što se množi s osnovicom od 5.584,19 kuna bruto. To pak za veliku većinu nastavnika znači porast plaća za nekoliko stotina kuna.

Naime, računica resornog ministarstva govori sljedeće:

Nastavniku s 15 godina staža, s jednim djetetom u Zagrebu, ako mu se poveća koeficijent složenosti poslova za 6,11 posto, kako traže sindikati, uz osobni osnovni odbitak od 3800,00 i trenutno važeću osnovicu, plaća će se povećati za 323,00 kn neto.

Nastavniku s 15 godina staža, s jednim djetetom u Zagrebu, ako dođe do povećanja koeficijenata složenosti poslova za 6,11 posto, kako traže sindikati, a usto i povećanja osnovice za plaću kao što predlaže vlada, za 6,12 posto i osnovnog osobnog odbitka s 3.800,00 na 4.000,00 kn, plaća će se povećati za 724,00 kn neto.

Kako će povećanje koeficijenata nenastavnog osoblja (koje se također spominjalo u prosvjedima), primjerice čistačica, povećati njihovo dostojanstvo, još je teže vidjeti. Pokušajte pomnožiti upola manji koeficijent čistačica od 0,601, sa 6,11 posto i postaje jasno da se radi o mizernom povećanju.

Dakle, povećanje neto plaća nastavnika s povećanjem koeficijenata kretalo bi se negdje u navedenom rasponu, a to znači da bi bilo značajno manje od 10 posto. To, naravno, nije za baciti, možda se tijekom godine nakupi za neko putovanje. No, je li to dovoljno za rast dostojanstva struke, a osobito njegove percepcije u društvu, bez svih drugih promjena koje smo naveli (i onih koje smo propustili navesti), veliko je pitanje.

Ako se, pak, pitamo je li to dovoljno da se sustav ozbiljno reformira i unaprijedi, odgovor je mnogo izvjesniji.

U kontekstu ranije predstavljenog grafikona korelacije plaća i ishoda učenika, povećanje od nekih 6 posto nije bog zna što, a bez drugih reformi ionako ne vrijedi.

Jedinstvo nastavnika ne bi nas trebalo čuditi, ipak se radi o plaćama

Da zaokružimo ovu priču, ali i zbog toga što to u ovom kontekstu nije nimalo nevažno, adresirajmo činjenicu da su se prosvjednici masovno oduševljavali i hvalili rijetko viđenim jedinstvom - kao da je to nešto što ne bi trebalo očekivati. Ako se ijedna struka oko nečega može složiti i ujediniti, onda je to zasigurno povećanje plaća. Onih koji će reći da im ne treba veća plaća ili da je nisu zaslužili, ni u jednom sustavu ne bi trebalo biti više od prstiju na rukama.

Štoviše, ne treba nas čuditi ni da ciljeve nastavnika podržavaju i svi zaposleni u javnom i državnom sektoru, pa čak i svi ostali jer imaju pravo na korekcije koeficijenata, a Hrvati su već duže gladni neke sloge oko nečega kao i nekog osjećaja moći, osjećaja da imaju nekog utjecaja na promjene u politici i ponašanju političara.

Bi li takvo jedinstvo vladalo i da se bore za bolje školstvo, bez nepotizma i indoktrinacije?

No, da su se zahtjevi za unapređenjem struke i cijelog sustava postavili onako kako smo to naveli, jedinstva bi zasigurno bilo manje. Svi oni koji su posao dobili preko neke veze ili žele zaposliti svoje na isti način, ne bi bili pretjerano zainteresirani da se talasa. To se dijelom pokazalo u podršci koju su dali nastavnicima za koje je razotkriveno da su se zaposlili preko veze. Da se tražilo izmještanje vjeronauka iz škola ili pak uvođenje građanskog odgoja, suvremenog zdravstvenog odgoja i neke slične reforme, podrška također ne bi bila jedinstvena, bila bi uvjetovana svjetonazorom i političkom pripadnošću. Za uvođenje mehanizama vrednovanja nastavnika, njihovo trajno unapređivanje i ozbiljno licenciranje, potpora također ne bi bila jednako zdušna. Za povećanje broja nastavnih sati u godini i povećanje broja godina školovanja, slično.

Poanta je jednostavna: ozbiljne reforme sustava zasigurno nemaju i ne mogu imati istu jednoglasnu podršku kakvu će uvijek imati uzak cilj povećanja plaća.  

Što vi mislite? Recite nam u anketi!

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.