NOVA studija o gubitku koštane mase kod 17 astronauta koji su letjeli na Međunarodnu svemirsku postaju pruža potpunije razumijevanje učinaka svemirskih putovanja na ljudsko tijelo i korake koji ih mogu ublažiti, što je ključno znanje za potencijalne ambiciozne misije.

Istraživanje je prikupilo nove podatke o gubitku koštane mase astronauta koje je uzrokovano mikrogravitacijom te razine do koje se mineralna gustoća kostiju može obnoviti na Zemlji.

U istraživanju je sudjelovalo 14 astronauta i tri astronautkinje prosječne dobi od 47 godina, čije su misije trajale četiri do sedam mjeseci u svemiru, prosječno oko pet i pol mjeseci.

1.3 posto manja čvrstoća kostiju

Godinu dana od povratka na Zemlju astronauti su u prosjeku imali 2.1 posto smanjenu mineralnu gustoću goljenice, jedne od kostiju potkoljenice, te za 1.3 posto manju čvrstoću kostiju.

Njih devetero nije obnovilo mineralnu gustoću kostiju nakon leta u svemir, doživjeli su trajni gubitak.

"Znamo da astronauti gube koštanu masu na dugotrajnom svemirskom letu. Ono što je novo u ovoj studiji je to da smo pratili astronaute godinu dana nakon njihovog svemirskog putovanja kako bismo vidjeli hoće li se i kako kost oporaviti", rekao je profesor Leigh Gabel sa Sveučilišta u Calgaryju i glavni autor istraživanja koje je objavljeno ovaj tjedan u časopisu Scientific Reports.

Značajan gubitak koštane mase

"Astronauti su doživjeli značajan gubitak koštane mase tijekom šestomjesečnih svemirskih letova - gubitak koji bismo očekivali kod starijih osoba tijekom dva desetljeća na Zemlji, a povratili su samo otprilike polovinu tog gubitka godinu dana od povratka na Zemlju", rekao je Gabel.

Svemirske agencije morat će poboljšati režime vježbanja i prehranu kako bi spriječile gubitak koštane mase, upozorio je Gabel.

"Tijekom svemirskog leta koštane strukture se stanjuju i na kraju se neke od koštanih šipki odvajaju jedna od druge. Jednom kada se astronaut vrati na Zemlju, preostale koštane veze mogu zadebljati i ojačati, ali one koje su se odvojile u svemiru ne mogu se ponovno obnoviti tako da se cjelokupna struktura kostiju astronauta trajno mijenja", rekao je Gabel.

Astronauti koji su sudjelovali u istraživanju putovali su na svemirsku postaju u proteklih sedam godina. U studiji nije navedena njihova nacionalnost, ali poznato je da su bili iz američke svemirske agencije NASA-e, Kanadske svemirske agencije, Europske svemirske agencije i Japanske agencije za istraživanje svemira.

Mikrogravitacija jako utječe

Putovanje u svemir predstavlja razne izazove za ljudsko tijelo, što je ključna briga svemirskih agencija dok planiraju nova istraživanja. NASA, primjerice, namjerava poslati astronaute natrag na Mjesec, a misija se planira za 2025. godinu. To bi mogla biti uvertira u buduće astronautske misije na Mars ili dugoročnu prisutnost na površini Mjeseca.

"Mikrogravitacija utječe na mnoge tjelesne sustave, uključujući mišiće i kosti među njima", rekao je Gabel.

"I kardiovaskularni sustav doživljava mnoge promjene. Bez gravitacije koja 'vuče krv' prema našim stopalima, astronauti doživljavaju promjenu tekućine koja uzrokuje nakupljanje više krvi u gornjem dijelu tijela. To može utjecati na kardiovaskularni sustav i vid", dodao je. 

"Zračenje je isto tako veliki zdravstveni problem za astronaute jer što dalje putuju od Zemlje, to je veća izloženost zračenju i povećan rizik od raka", upozorio je Gabel.

Studija je pokazala da su dulje svemirske misije rezultirale i većim gubitkom koštane mase i manjom vjerojatnošću oporavka kostiju nakon toga. Vježbe tijekom leta, poput treninga otpora na svemirskoj postaji, pokazale su se važnima za sprječavanje gubitka mišića i koštane mase. 

Vjerojatnije je da će se nakon misije prije oporaviti oni astronauti koji su izvodili više mrtvih dizanja u svemiru nego na Zemlji. 

"Ima puno toga što još uvijek ne znamo o utjecaju mikrogravitacije na ljudsko zdravlje, posebice kad se radi o svemirskim misijama duljim od šest mjeseci", rekao je Gabel.