LJUDEVIT Gaj, jedan od očeva nacije i preporoditelj kojega se u udžbenicima povijesti potpuno nekritički hvali, bio je i prevarant.

Štoviše, priča je bolno hrvatska. Da zamijenite ime, lako biste pomislili da je riječ o aferi nekog aktualnog HDZ-ovog župana ili SDP-ovog gradonačelnika, a ne o priči iz druge polovice 19. stoljeća.

U isto vrijeme dok je vikao "Još Hrvatska ni propala" i kleo se o domoljubna prsa, Gaj, kao vlasnik tiskare, nije plaćao dobavljače i ostao je dužan silan novac ljudima koji su vjerojatno propadali zbog toga. Vidite kako ovo zvuči poznato. Tip je ostao dužan cijelo bogatstvo, a na razne je načine, predstečajnim nagodbama onoga doba, to pokušavao sanirati. Na kraju balade je kažnjen novinar koji je veliku aferu otkrio. Da je Gaj živ danas, ne bi silazio s naslovnice Indexa.

>> Novinar je otkrio malverzacije Ljudevita Gaja 1864. Osudili su ga na zatvor

Zašto ljudi vjeruju u gluposti?

Ta crtica iz života Ljudevita Gaja otkrivena je relativno nedavno. No o tome se ne zna puno. Po Gaju se i dalje zovu brojne škole, ulice i trgovi, o njemu se potpuno nekritički uči u knjigama. Ukratko, Ljudevit Gaj je ušao u kolektivnu svijest naroda kao jedan od očeva osnivača nacije. Kao takvoga, njega se ne propitkuje.

Istovremeno fascinira i užasava potreba ljudi da imaju svoje heroje, ljude iz prošlosti čija su djela bila isključivo pozitivna i čije se priče kritički ne preispituju. Da se odmah razumijemo, nije tu riječ samo o Hrvatima. Zapravo, valjda svi narodi na svijetu imaju potrebu da ljude iz povijesti koje smatraju dijelom svog identiteta prikažu u nekritičkom svjetlu. Srbi su možda i najbolji i najzgodniji primjer naroda čija je povijest više-manje kompletno izmišljena i koji svoju sadašnjost i budućnost temelje na suludoj i na trenutke bizarnoj mitomaniji - izmišljenim pričama iz prošlosti za koje su sami sebe uvjerili da su istinite.

Hrvatska povijest puna je gluposti

No ni Hrvati nisu puno bolji.

Od takozvanih narodnih vladara o kojima je više-manje sve izmišljeno, preko Zrinskih i Frankopana, pa do Stepinca i Tita, hrvatska je povijest puna najobičnijih izmišljotina i mitova u koje smo kao narod sami sebe uvjerili, a kojima želimo valjda preko nekakve zajedničke slavne povijesti naglasiti da smo bolji i veći od drugih.

Većina tih laži nastala je s nekom svrhom, ne nužno zlom. Primjerice, sredinom 19. stoljeća, u doba baš kad je Gaj bježao na drugu stranu ulice od dobavljača kojima je dužan i istovremeno širio narodni preporod, formiraju se europske nacije u današnjem smislu te riječi. Tada je bilo bitno, a posebno na mjestima gdje se narodi jezično preklapaju kao što je slučaj na Balkanu, stvoriti dojam o zajedničkoj slavnoj prošlosti. Tako nastaju priče o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju koja je najobičnija hrpa gluposti, crtaju se karte sa srednjovjekovnom Hrvatskom do Drine koje nemaju apsolutno nikakvog uporišta i slične stvari.

Zašto ti mitovi i danas žive?

No ako su mitovi u određenom trenutku povijesti bili nekakva potreba, užasavajuće je da ih je većina preživjela do danas. Štoviše, u međuvremenu su stvarani neki novi. Zapravo, svaka je država, a bilo ih je ovdje koliko god želite, stvarala nekakve svoje mitove sklone svojim potrebama. Neki su mitovi umirali s državama, a neki su se prilagođavali i nadopunjavali. Tako je, primjerice, kralj Tomislav bio jedna od rijetkih povijesnih osoba koja je odgovarala svakoj državi - voljeli su ga u obje Jugoslavije, a preživio je do danas. Samo se priča o njemu malo mijenjala, kako je kome odgovaralo.

Mitovi o Titu i Stepincu

I današnja Hrvatska je puna mitova i heroja, imaju ih i ljevica i desnica. Evo, baš jučer obilježeno je 39 godina otkad je umro Tito. Opet smo tako po Fejsu mogli čitati gluposti o tome kako se s radničkom plaćom mogao otplatiti stan (ako ga već nisi dobio besplatno) i kako je to bilo nekakvo zlatno doba nečega. Iako je milijun puta argumentirano da je Jugoslavija bila ekonomska katastrofa koja je, na kraju krajeva, i propala u ogromnoj ekonomskoj krizi. I sam Tito postao je predmet mita. Baš su mitovi koji se pletu oko Tita s ljevice, kao i oko Stepinca s desnice, možda dva najbolja moguća primjera koliko smo zapeli u fantaziranju vlastite nacionalne povijesti. Tito je tako neosporno bio antifašistički vođa i slojevita osoba o kojemu se jako puno može pričati. S jedne strane pokrenuo je ustanak protiv fašista, na čemu mu (Dalmatinci posebno) vječno možemo biti zahvalni, i Hrvatsku uveo na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu.

S druge strane bio je notorni komunist, beskrupulozni diktator, zločinac bez ikakvih rukavica. Tito se rješavao i svojih još u Drugom svjetskom ratu (lijeva skretanja), a nastavio je i u Jugoslaviji kojom je upravljao čvrstom rukom (Goli otok). Baš će se ovih dana obilježiti i obljetnica Križnog puta, neshvatljivog i ogromnog zločina zbog kojeg nitko s imalo pameti i srama ne može Tita gledati isključivo kao ratnog pobjednika nego i kao beskrupuloznog ratnog osvetnika.

Ljevičari obožavaju Tita, desničari Stepinca

Kako ljevičari imaju Tita, desničari imaju Stepinca kojeg su tobože komunisti progonili (iako je umro u kućnom pritvoru u zrelim godinama). Oko Stepinca se tako isplela priča kao o nekakvom apsolutnom dobru, protivniku ustaša kojeg su zli komunisti otrovali jer su mrzili sve hrvatsko i crkvu. Istina jest, u jednom trenutku se on usprotivio Paveliću kojeg je praktički do kraja rata podržavao. Spasio je nešto nedužnih života, ali je isto tako godinama promovirao fašizam i nacionalnu netrpeljivost. Usput, Stepinac je imao naprosto odvratno mišljenje o ženama koje je otvoreno nazivao Sotoninim oružjem. Samo je to dovoljno da ga nitko ne gleda kao ikakvog heroja.

I Tito i Stepinac su povijesne ličnosti, ljudi svog vremena s vrlinama i manama. Najobičniji smrtnici, nikakvi heroji, ljudi koji su bili produkt jednog drugog vremena i kao takve ih treba i gledati. Ako su učinili dobro, to reći. Ali reći i ako su učinili zlo. Sagledati ih realno, a ne o njima izmišljati jednostrane priče. Odnosno, evo šoka, jedna osoba može napraviti nešto dobro, a onda i nešto loše. Netko u istom životnom vijeku na trenutke može biti i pozitivac i negativac. Što je tu tako teško za shvatiti?

Ako želite prave heroje, gledajte Gospodara prstenova

Postoji fraza u engleskom jeziku "Kill your heroes", a koja označava baš to - ubij ono što misliš o određenim ljudima, heroji ne postoje. Postoje ljudi.

Ljudi nisu heroji. Ljudi su smrtnici. Drugi ljudi od njih rade heroje i to je glupo.

Ako netko već treba heroje, tu je Game of Thrones. Ako netko pati od epskih govora pred bitku, borbe dobra i zla, tu su tri nastavka Gospodara prstenova. Sve je to izmišljeno, ali ništa manje izmišljeno od priče o sjajnoj državi i dobrom vladaru koji je dijelio besplatne stanove.

Evo, tu su i Avengersi.

Iron Man je ionako veća faca od Ljudevita Gaja. Tko treba heroja koji se zove Ljudevit, jebote.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala