VLADI Andreja Plenkovića trebalo je čak šest dana da odluči proglasiti katastrofu zbog razornog potresa koji je pogodio središnju Hrvatsku, najteže Sisačko-moslavačku županiju. To je možda i najbolja ilustracija tromog i nesposobnog odgovora vlasti na katastrofalnu situaciju u kojoj su se našli brojni hrvatski građani, od kojih su mnogi u potresu izgubili sve što su imali u životu.

>> VIDEO Sutra dan žalosti. Plenković: Ruše se kuće obnovljene nakon rata, istražit ćemo

Nažalost, kaosu i nesposobnosti tu nije kraj. Očito je da na terenu nedostaje koordinacije, kao i da je ravnatelj civilne zaštite Damir Trut u najmanju ruku nedovoljno učinkovit i organizacijski potkovan za funkciju koju obavlja. U međuvremenu je jedan volonter poginuo u raščišćavanju ruševina, mnogi koji su ostali bez krova nad glavom i dalje nemaju zamjenski smještaj i spavaju u svojim automobilima, dostava kamp-kućica i kontejnera se pretvorila u logističku noćnu moru te sve funkcionira stihijski umjesto da je šest dana nakon potresa ipak uspostavljen kakav-takav funkcionalan sustav.

>> Trut o kritikama zbog kaosa: Primjećujemo napad po društvenim mrežama

>> Civilna zaštita: Zahtjev za kontejnerom možete predati samo mailom i mobitelom

>> Maja Grba Bujević: Puno ljudi dolazi u Petrinju, to otežava rad Hitne pomoći

>> U Petrinji poginuo volonter, pao je s krova

>> Trut rekao da su neki ljudi divljali i tukli se. Policija: Nije nam ništa prijavljeno

>> Šef HGSS-a: Obitelj nije imala hranu i vodu, a iza kuće Crveni križ kuha obroke

Vlasti su očito zakazale, krizno komuniciranje je kaotično, jasnog plana nema, a sve to samo još dodatno produbljuje traume ljudi nastradalih u potresu, kojima je prijeko potrebna svaka moguća pomoć. Obični su građani nedvojbeno pokazali svoje veliko srce, ali stvari na terenu ne mogu ovisiti samo o tome.

Da bismo utvrdili kako bi se stvari mogle bolje posložiti te što je ključno za uspješnu organizaciju humanitarne pomoći u kriznoj situaciji, obratili smo se Paulu Bradburyju, osnivaču Total Croatia Newsa, najvećeg hrvatskog portala s vijestima na engleskom jeziku, te bivšem ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću, koji ima iskustvo relativno uspješnog upravljanja krizom izazvanom poplavom u Gunji, kao i izbjegličkom krizom 2015. godine.

Paul Bradbury ima dugogodišnje iskustvo humanitarnog rada u kriznim područjima

Bradbury je bio humanitarni radnik u nekim od najtrusnijih područja svijeta, tako da zna kako bi trebale funkcionirati stvari u ovakvim situacijama te što je potrebno učiniti da poslana pomoć dođe u prave ruke. Prije preseljenja u Hrvatsku 2003. godine Bradbury je radio kao pomoćnik CARE Internationala u hitnim reakcijama na planinama Urala, u Gruziji, Armeniji, Azerbajdžanu i Tadžikistanu nakon raspada Sovjetskog Saveza 1992. godine, Ruandi nakon genocida 1994. i Somaliji u 2002. godini.

On je i posjetio područja uništena potresom proteklih dana, o čemu je i pisao za TCN, tako da je i osobno svjedočio stanju na terenu. Zato ga na početku pitamo kakvi su njegovi opći dojmovi i jesu li stvari doista tako loše kao što izgledaju.

"Mislim da su mjesta pogođena potresom uvijek gora nego što izgledaju, jer mnoge zgrade možda još uvijek stoje i izgledaju izvana relativno neoštećene, ali zapravo su nenastanjive", kaže nam Bradbury.

"Nikad prije nisam kao novinar izvještavao o potresu i nisam bio siguran odakle početi. Odlučili smo krenuti vrlo rano, u 5 sati ujutro, kako ne bismo stvarali zastoje u prometu. Odlučili smo započeti u Majskim Poljanama, za koje smo čuli da su najviše pogođeno mjesto. Bilo je užasno, sa svim pogođenim zgradama, mnoge su potpuno uništene. Uvijek se na terenu dobije samo dio priče. Tek kasnije sam saznao da je uništena kuća s 10 zbunjenih konja koja je bila naša prva stanica, dom u kojem su tragično stradale četiri osobe", nastavlja Bradbury.

"Organizacija mora biti iznad emocija"

Prisjeća se da je najveće mjesto koje je pogodio potres i koje je posjetio kao humanitarni radnik bio Gyumri u Armeniji. Bio je to potres jačine 7.0 po Richterovoj skali, koji je 1988. usmrtio 25.000 ljudi. 

"Gorbačov je obećao da će sve obnoviti, ali uskoro Sovjetskog Saveza više nije bilo, a mi smo dostavljali humanitarnu pomoć ljudima koji su živjeli u kontejnerima 5 godina kasnije. Iako ne očekujem istu situaciju u Petrinji, Glini i Sisku, bilo bi odlično znati da ta regija neće biti zaboravljena kad se povuče sva početna pažnja medija i hitno reagiranje, da se opet ne ponovi sve kao 1995. godine", ističe Bradbury.

Kao bivši humanitarni radnik, možete li iz svog iskustva reći što je najvažnije ako želite pomoći ljudima koji su pogođeni nekom vrstom katastrofe?

"Organizacija mora biti iznad emocija", odmah odgovara Bradbury. Dodaje da Hrvati kao narod inače izvrsno i angažirano reagiraju na hitne situacije, ali da to ipak nije dovoljno. 

"Pitanje organizacije je ključno. Neodoljiv poriv je sjesti u automobil i donijeti hranu i potrepštine za pomoć. Bez koordinacije to može brzo zagušiti sustav, kao i zanemariti manje poznata područja. Hrvatska ima stručnjake za hitne slučajeve. Razgovarali smo sa šefom HGSS-a Josipom Granićem dok smo bili u Petrinji i pitali koji savjet ima za one koji žele volontirati. Njegov je odgovor bio da kontaktiraju lokalni stožer civilne zaštite, što je dobar savjet", govori Bradbury.

Nije svaka vrsta pomoći dobrodošla

Ističe i da je ponekad važno obratiti pažnju na vrstu pomoći koja se šalje. 

"Iako su novčane donacije vrlo dobrodošle, nasumično slanje materijala nije uvijek korisno. Ne samo da im može zauzeti prostor za pohranu i dragocjeno vrijeme dok ih se dokumentira i pohranjuje već možda neće biti ni od kakve koristi. Možda najekstremniji primjer koji mogu dati iz svog osobnog iskustva bio je nakon genocida u Ruandi 1994. godine, gdje je moj projekt dobio 20 tona sjemena povrća od američke sjemenske tvrtke. To je bilo dovoljno za pokrivanje velikih dijelova Afrike, a pokazalo se da je to otpis poreza od tvrtke", prisjeća se Bradbury.

"Ali to je stvarno usporilo stvari, jer 1.5 milijuna vrećica sjemena u spremniku nije imalo opisa. Kao odgovorna agencija morao sam zaposliti 20 lokalnih radnika na tri tjedna da dokumentiram poklon. Posebno me razočaralo otkriće da smo dobili puno beskorisnih stvari poput 8000 vrećica sjemenki mačje metvice", kaže.

Dodaje kako bi trebalo, primjerice, složiti svima pakete za preživljavanje, vrijedne između 200 i 400 kuna, a onda i napraviti popis bitnih potrepština kako bi se uopće znalo što su stvari koje ljudima konkretno trebaju.

Dostavu pomoći treba centralizirati

Treba li centralizirati dostavu humanitarne pomoći, pitamo ga. "Da, apsolutno", kaže Bradbury.

"U Ruandi, zemlji veličine Walesa, imali smo 143 nevladine organizacije koje su se vozale po cijeloj zemlji u svojim bijelim džipovima, neki samo s Biblijom u ruci, neke s hranom koju su željeli distribuirati, mnoge sa svojim specifičnim dnevnim redom", prisjeća se Bradbury svojeg iskustva s lošom humanitarnom praksom.

"Hrvatska treba biti drugačija, ali ovdje uvijek postoji podzaplet pod nazivom politika. Još jednom imam osjećaj potonuća nakon što sam svjedočio tako veličanstvenom ranom odgovoru. Sad se pokreću optužbe i nepovjerenje", kaže on i dodaje da sve to ukazuje da Hrvati jednostavno nemaju povjerenja u državu i državne institucije.

Bradbury ističe da je sada ključno da se pokuša poboljšati povjerenje građana u vlasti, jer iako hrvatska ima divne volontere, oni nisu dovoljni da se svima odgovarajuće pomogne i da se potresom pogođena područja odgovarajuće pokrije.

Ranko Ostojić za Index: Mora se znati tko je šef u krizi

Bivši ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić (SDP) pak ističe da je situacija s potresom u Sisačko-moslavačkoj županiji slična u organizacijskom smislu izazovima koje je sa sobom svojedobno donijela poplava u Gunji.

"Prvo i osnovno je upravljanje. Mora se znati tko je šef u toj krizi te ta osoba treba dobiti zakonske ovlasti i odriješene ruke za upravljanje krizom. No jedna osoba ne može sve sama, ne može sve rješavati, pa je potrebno da šef krize izabere sposobne suradnike s autoritetom kojima može onda delegirati zadatke", kaže Ostojić za Index.

On smatra da je bila pogreška civilnu zaštitu pretvoriti u samo još jedan odjel u MUP-u, jer je tako ona postala "zadnja rupa na svirali". Trebalo je zadržati odvojen Državni ured za zaštitu i spašavanje, no HDZ je tu promijenio zakon, podsjeća Ostojić.

"Trut je nesposoban organizirati evakuaciju i jednog jedinog sela"

"Vi ne možete biti pripremljeni za katastrofu, ne možete danima unaprijed znati da slijedi razorni potres, ali možete biti pripremljeni na to kako ćete odgovoriti kada se ovakva katastrofa dogodi", naglašava Ostojić, koji nema lijepih riječi za trenutnog ravnatelja civilne zaštite Damira Truta.

"Trut je nesposoban organizirati i evakuaciju jednog jedinog sela, a kamoli nešto više. Pa on svojedobno nije znao izvući ljude iz sela pored Vrgorca koje je bilo poplavljeno. Nabavio je čamce, a nije se sjetio nabaviti motore. Sjećam se da se Trutu moralo objašnjavati osnovne stvari. Tu mu doktorat iz Mostara neće pomoći", oštar je Ostojić i napominje da je HDZ smijenio sve ljude koji su se dokazali kao sposobni organizatori kada je bila riječ o poplavi u Gunji ili izbjegličkoj krizi.

Nekoliko konkretnih prijedloga kako poboljšati stanje na terenu

Što bi onda konkretno trebalo učiti sada, u ovoj situaciji, da se organizacija poboljša, pitamo Ostojića, koji ima nekoliko ideja.

"Prvo, u tom području u Baniji živi oko 11 tisuća ljudi. Razumijem da mnogi od njih ne žele otići, da spašavaju zadnje što imaju. Ali ipak mislim da se njih sve trebalo brzo evakuirati, tako bi se moglo lakše raditi na terenu. Drugo, ako se već ne želi ići u evakuaciju, tamo postoji pruga. Moglo se vlakom dopremiti vagone u kojima bi ljudi boravili, blizu svojih imanja, pa bi i obnova išla brže. A sada se nateže oko kućica i kontejnera, to još nije riješeno. Treće, ogromna je pogreška dozvoliti slobodno kretanje u tom području. Prvi zadatak države je osigurati sigurnost ljudi i imovine. Jedan pljačkaš lako poništi sve dobro što je učinilo deset vrijednih volontera. Četvrto, treba što prije uspostaviti koordinaciju s nevladinim udrugama i volonterima, tako da se zna tko što radi. Peto, mi smo i dalje u pandemiji koronavirusa. Da je policija osigurala to područje, moglo se, primjerice, svakoga tko ulazi testirati onim jeftinim testom za koronu od 50 kuna i tako smanjiti širenje virusa. Šesto, kontejnere, hotele, kućice i ostalo se može zakonski mobilizirati i platiti za korištenje vlasnicima. Država mora preuzeti odgovornost, a ne moljakati, to jednostavno predugo traje. Svjedočimo velikom gubljenju vremena. Sedmo, vidim da se spominje da tamo ima područja koja ne pokriva signal za mobilni telefon i da to otežava komunikaciju. Pa zato imamo motorole, njih treba što prije podijeliti na terenu", nabraja Ostojić.

Bivši ministar unutarnjih poslova smatra da država treba pustiti one koji dobro rade da tako i nastave, a tamo gdje ima problema treba se intervenirati s vrha.

"Medved ima iskustva sa šatorima i plinskim bocama, možda se snađe"

Kaže i da ga čudi ponavljanje da se neke ljude ne može naći jer žive u zabačenim zaseocima.

"Treba pitati poštare! Oni znaju gdje svatko živi i sigurno će pomoći. Ne znam zašto su u vladi tako smotani", predlaže Ostojić.

On smatra da trenutno imamo situaciju u kojoj službe rade bez ikakve jasne koordinacije.

Za kraj pitamo Ostojića zašto je Plenkovićeva vlada čekala šest dana da proglasi stanje katastrofe i najavi osnivanje posebnog stožera koji će voditi ministar branitelja i potpredsjednik vlade Tomo Medved. 

"Vjerojatno su procjenjivali isplati im li se preuzeti odgovornost. Zato šest dana imamo kaos. A što se tiče Medveda, on ima iskustva sa šatorima i plinskim bocama, pa se možda snađe", smatra Ranko Ostojić.