NA DANAŠNJI dan 1968. godine rođen je bivši kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Zvonimir Boban. Povodom 54. rođendana Dinamove legende, u suradnji s Yugopapirom, prenosimo njegov intervju s Brankom Stipkovićem za časopis Sprint iz srpnja 1987., nakon što je potpisao ugovor s Dinamom i odbio priliku otići u Hajduk.

AKO BI se tražila jedinica za talent, on bi imao izvanredne šanse. Način na koji kroči ususret svjetlima pozornice prispodobiv je samo dolasku zvijezda; toliko podsjeća na čeznutljivo iščekivanje Mitra Mrkele, Bobana Božovića, Gorana Stevanovića, Dragana Stojkovića... S pravom, jer njegov nogomet piše se - pardon: mogao bi se pisati - s velikim N!

Zvonimir Boban, momak s 18 godina i 9 mjeseci, Dinamov profesionalac od 15. srpnja u 23 sata i 43 minute! "Nije istina da sam ucjenjivao Plave. Ne! Tata i ja došli smo još 1. srpnja, i ranije, onda su oni rekli da sačekamo dok se šef vrati iz Francuske, bez njega se, znate, ništa ne može. Ali, ni 13. ni 14. nisu me zvali, a 15. je bio posljednji dan."

Na trenutak se činilo da će Zvone uskovitlati zvona na uzbunu, da će "zlatna ribica" iz Save otplivati do mora, brzim preko Bosne!

"Nagovarali su me da dođem u Split, ali to nije dolazilo u obzir"

"Nisam namjeravao otići, iako je bilo nešto s Hajdukom. Ništa ozbiljno, niti sam ja želio ići. Dolazili su, doduše, neki ljudi, mislim da se zovu Pero Jozelić i Mladen Boban, nagovarali me na Split, ali to nije dolazilo u obzir. Međutim, isto tako nisam htio ni u Tuheljske Toplice - što ću tamo dok se moj status ne sredi? Rješenje su potakli naši i Ćirini zajednički prijatelji Jure Škegro, Miljenko Šefer, Markica te Božo s Okrugljaka. Otišli su k šefu, on je prihvatio i rekao da dođem u 23 sata."

Došao je, i zbog onih 17 minuta izbjegao da mu ugovor traje pet umjesto četiri godine...

"Jedini uvjet bio je da dobijemo stan. Jedan stan za nas dvojicu, mene i brata Dražena, za 20 godina igranja u Dinamu; po šest u podmlatku plus po četiri u radnom odnosu. Čeka nas trosobni na Maksimirskim livadama."

Dotad će biti kod roditelja, na Črnomercu. Zvone i Dražen u dnevnom boravku, tata, mama i sestra u preostaloj sobi i pol. Dolje u Imotskom je, što se tiče prostora, bilo komfornije: velika kuća u centru, soba za svakog. Što vrijedi, kad se tamošnji klub ne zove Dinamo, nego Mračaj! Tu ste priču već vjerojatno čuli, no što nas košta da je ponovimo:

"Tri godine stariji Dražen otišao je u Maksimir, kamo je - usprkos Hajdukovom zanimanju - tata poslao i mene. Dugo smo živjeli na stadionu, u školi Hitrec-Kacian, hranili se dosta tanko, po menzama. Mama nije mogla izdržati, sve su prodali i došli za nama. Tata je trgovački putnik, radi u Imoti, prodaje vino i rakiju."

As za vas i nas

Med i mlijeko tekli su podalje obitelji Boban, no kreće nabolje, sad zarađuju i preostala dva muška člana. Zvonimiru je sigurno nešto kapnulo ovih dana?

"Ni dinar, ja bih rekao, to me uopće ne dira. Nije važno, kud ćeš više od tog stana. Ipak, očekujem prilično, na ime premija koje mi nisu mogle biti isplaćene s obzirom na to da sam bio amater. Nakupilo se čak oko 400-500 starih milijuna u dvije sezone, za 25 prvenstvenih utakmica."

On je rijetko u krizi, nogometnoj krizi. Dovoljno je vidjeti kako trči, kako prima i obrađuje loptu, kako je daje suigraču u for ili protivničkom golmanu iza leđa pa je sve jasno. Majstor, as za vas i nas. Ne čudi što mnogi odmah dobiju želju da mu ocu i materi pošalju čestitku za krasan "ručni rad".

To što je usput svršio srednju trgovačku i postao brucoš na Višoj ekonomskoj pridonosi uvažavanju. Kao i to da je nezaobilazan član omladinske reprezentacije, s 25 nastupa i glasom jedne od najvećih uzdanica za SP ove jeseni u Čileu.

"Tu su još Jarni, Štimac, Leković, Babunski i moj stari drug, zvezdaš Prosinečki. Pet godina smo igrali rame uz rame, meni je najteže što je otišao..."

Kako je netko (zlu)rado primijetio, Zvonimir Boban dolazi praćen reklamom kakvom se ne može pohvaliti ni Coca-Cola!

"Može mi to doista smetati, i smeta. 'On je ovo, on je ono, on je ovo...' Ljude to iritira, jer što je previše - previše. Nezahvalno je i zato što pomisle da sam, valjda s druge planete, čim me toliko hvale. Ma nisam ja još, u biti, nikakav igrač, nisam se dokazao, nisam napravio zapravo ništa, osim što sam najavio mogućnost. Ako me već pitate, nije to tek tako: ući i proslaviti se. Kad zagrmi s tribina ne znaš gdje ti je glava gdje rep, ne znaš gdje stojiš, premda ja ne sumnjam da mogu zadovoljiti."

Je li moguće da su ga navijači uzeli na zub: ponekad zvižde prije no što dobije loptu?

"Bit će da je to zbog te propagande. Naša je publika teška, no najvažnije je da zna ocijeniti igrača. Uvjeren sam da ću proći kod nje. Nadam se da će uspjeti i Dražen, iako je sada u drugom planu. Ja bih ga, naravno, stavio u prvi."

Bez šefa Ćire - štani

Dovoljno je iskren i pošten da u neki od planova stavi osobne minuse, kojih je (da ga i mi dokraja nahvalimo!) vrlo malo:

"Ponekad sam anemičan, zaspim, a gledatelji to osjete. Treba me potjerati, s dva dobra proigravanja ili golom Dinama odmah dižem glavu i bježim iz apatije. Što mogu, mlad sam, malo se i uplašim... Liga je gruba, na gostovanjima tuku nemilice, u Maksimiru su nešto blaži. Sva sreća da sam brz, izmigoljim!"

Pojasnit će što najradije igra: "Povučenog centarfora. Tako da dvije špice odjure naprijed, a ja izlazim na stranu, da se spuštam na drugu stativu."

Otkad je tu Škoro, "genijalno pojačanje", otkad je Kasalo "spustio rampu pred odličnim Vlakom", Boban jedva čeka punu formu Lulića i Arslanovića pa da Dinamo lakom stvaranju prilika doda i granitnu obranu. Tada će, veli, biti super: "Novi prvak zvat će se Crvena zvezda ili Dinamo!"

Protestira ako se za Miroslava Blaževića kaže da je - dobar: "Dobar? Ni govora, šef nije dobar, nego sjajan! Bez njega štani."

To jest ništa. Štani i bez tate Marinka, koji je vjerovao u Zvonu više i od Zvone samog, koji je i nadalje najkritičniji: "Kad iole podbacim, tata pravi show po kući. Najgore je što ne može jesti!"

Najgore? Mama bi rekla - najbolje. Ta, dva odijela već su mu pretijesna!