DOK CIBONA ponovno proživljava teške dane, otpušta trenere i članove radne zajednice, a glasine govore i o mogućnosti stečaja, kalendar se odvrtio do 3. travnja, datuma na koji je prije točno 35 godina slavni zagrebački klub prvi put postao prvak Europe.

Tog 3. travnja 1985. Cibona je u Pireju pobijedila Real Madrid 87:78, predvođena Draženom Petrovićem koji je zabio 36 poena.

Danas Cibonina dvorana nosi njegovo ime, dres s brojem 10 visi pod njenim svodom, a društvo mu prave četvorka Mihovila Nakića i jedanaestica Andre Knege, koji su mu pomogli da Vukove odvede do najvećeg trofeja.

Punih 35 godina kasnije Nakiću, Knegi, klubu i ljudima koji ga vole ostaju samo sjećanja na prekrasnu prošlost jer sadašnjost izaziva sasvim drukčije emocije.

"Osim same pobjede, najradije se sjetim oduševljenja publike koja nas je pratila, ljudi koji su došli iz Zagreba, iz autobusa direktno u dvoranu, a nakon utakmice odmah natrag. To je isto bila žrtva koja pokazuje koliko su ljudi voljeli Cibonu i bili sretni zbog naših uspjeha. Treba cijeniti trud tih ljudi i našu uzajamnu ljubav, bili su nam velika podrška, a mi smo im zauzvrat donosili trofeje", prisjetio se Nakić.

"Iskreno, nisam se ni sjetio da je danas obljetnica dok me jutros nije nazvao Dražen Anzulović i podsjetio me. Njegov otac tada je bio tehniko u klubu. Jasno je da je čovjeku drago prisjetiti se, ali od uspomena se ne živi", dodao je Nik.

Slično rezonira i Andro Knego, koji je odmah na početku rekao da mu je žao što o tome razgovaramo u ovoj situaciji koja vlada u svijetu, a posljedično i u Ciboni, kojoj je Grad Zagreb morao uskratiti sredstva, koja su preusmjerena u važnije svrhe, borbu protiv koronavirusa i sanaciju štete nastale nedavnim potresom.

"Dođe mi da plačem kad se sjetim tih divnih trenutaka, tih dana. življenja za svaku utakmicu, pogotovo kad smo se dobrim igrama približavali snu svake momčadi da igra jedno veliko finale. Puno se toga događalo, pamtim samo lijepe stvari, ni ne sjećam se da je bilo ružnih. Sjećam se euforije na svakom koraku, veselja među ljudima, svaki trening nam je bio doživljaj", rekao je Knego, koji u sjećanjima ne razdvaja tu prvu titulu od ostatka te najslavnije ere u Ciboninoj povijesti.

"I godine prije i poslije bile su pune krasnih sjećanja, a uvijek se nasmijem kad se sjetim kako smo u slavlju nakon osvajanja Kupa pobjednika kupova razbili poklopac pehara, ali nitko se nije ljutio ni tugovao zbog toga, bilo je previše radosti i zezanja."

Tada se za osvajanje Kupa prvaka nisu dijelile medalje igračima, tek je klub dobio prijelazni pehar, a zatim i repliku u trajno vlasništvo, pa ni Nakiću ni Knegi nije ostala neka čvrsta uspomena na taj dan, samo sjećanja na dane puno ljepše od ovih koje Cibona živi danas.

Knego se udaljio od kluba i ne zna što se događa izvan ovoga što pročita u medijima. "Velika žalost, teško mi je to shvatiti", rekao je Dubrovčanin koji je već tri godine u mirovini.

Nakić pak i dalje radi, upravlja Ciboninom dvoranom i tužan je zbog svega što se događa u klubu, financijske situacije, otpuštanja radne zajednice i glasina o odlasku u stečaj.

"Ne znam, tužno mi je to sve skupa. Ako je to manevar da se kasnije nešto uštedi, onda razumijem."

Ipak, na posao ne ide, 64 su mu godine, jedna više nego Knegi, te zbog dobi i bolesti spada u rizičnu skupinu tijekom pandemije koronavirusa.

"Radim od kuće, u kontaktu sam putem telefona i mailova, ali u dvorani se sad ionako ništa ne događa. Stan mi je nešto stradao u potresu, statičari kažu da je zgrada u redu, ali nema prostorije bez pukotina, izgrađena je 1898.", kaže Nik.

Ni Knegina kuća u Šestinama nije prošla bez posljedica.

"Imali smo problema u potkrovlju, vjerojatno će se morati rušiti, ali u ostatku kuće može se živjeti. Žao mi je svih onih ljudi koji su više stradali. Ja živim sa suprugom, kćeri su mi blizu, svakog dana čujemo se više puta, ponekad i vidimo, ali to je to. U dućan idem s maskom i rukavicama, a dane provodim doma i u vrtu u kojem zaboravim na sve ove ružne trenutke", rekao je Knego.

Ružnih trenutaka u svijetu je i previše posljednjih mjeseci od početka pandemije koronavirusa, čije su posljedice po ekonomiju sustigle Kneginu i Nakićevu Cibonu. Prije točno 35 godina taj je klub proslavio najveći trenutak u svojoj povijesti, a danas sjećanje na tu obljetnicu ljudima koji je vole može poslužiti kao bijeg od stvarnosti, odnosno ružne sadašnjosti. Čak i ako nemaju vrt.