Guardiola je još jednom izdao sebe i momčad. Opet je ispao kukavica
REAL MADRID, najsretniji klub na svijetu. Točno tako je glasio naslov teksta koji je potpisao autor ovih redaka nakon prve polufinalne utakmice između Manchester Cityja i Real Madrida u kojoj su Englezi slavili s 4:3. Tjedan dana kasnije, takav naslov djeluje proročanski točno jer ono što smo vidjeli na Bernabeu događa se otprilike jednom u 23 godine ako možemo, vrlo proizvoljno, ovaj triler izjednačiti s onim u kojem je Manchester United u nadoknadi finala 1999. šokirao Bayern na Camp Nou.
Treba biti iskren pa reći da ovog teksta ne bi ni bilo da je Grealish pri rezultatu 1:0 zabio iz situacije u kojoj je jedino Mendy branio gol Reala. City bi prošao dalje, a umjesto o Realovoj sreći, pobjedničkom mentalitetu ili trećem apstraktnijem ili opipljivijem fenomenu čitali bismo analize o genijalnom umu Pepa Guardiole koji od dolaska u City radi, koliko god to netko pokušao opovrgnuti, povijesne rezultate.
Fenomen Reala nemoguće je objasniti
Možda je već u uvodu najbolje nedvosmisleno razriješiti jednu stvar. Ovaj dvoboj dominantno je odlučila sreća. Benzema je u prvoj utakmici zabio gol lijevom nogom kroz noge, od stative, a Vinicius je u trenutku inspiracije izmislio gol ni iz čega. Real je zahvaljujući lošoj realizaciji Cityja primio "samo" četiri gola, a finalist je po svemu mogao i trebao biti odlučen već u prvom susretu.
Kada u tu sliku stavimo i detalje da je u 90. i 91. minuti uzvrata golove dao igrač koji je ušao s klupe i koji je u čitavoj sezoni La Lige dao tri gola, dojam da se radi o nevjerojatnoj sreći postaje još jači.
Kada pogledamo i kako je Real prošao Chelsea i PSG, onda se može mirne glave reći kako je ovo možda i najnevjerojatniji prolaz jednog kluba do finala u povijesti nogometa, a Guardiola može sjesti na klupu s Thomasom Tuchelom i Mauricijom Pochettinom i pridružiti im se u razgovoru kako im ove sezone jednostavno nije bilo suđeno.
Nogometni bogovi su, po stoti put u povijesti, odlučili da Real mora igrati finale. I takvo objašnjenje, uz svu silu naprednih statističkih i analitičkih alata koje danas posjedujemo te poznavanja logike igre, ne bi bilo daleko od istine. Ali bi sakrilo i jednu drugu sliku - Pep Guardiola ponovo je ispao kukavica.
Koja je najveća razlika između Cityja i Reala?
Ranije spomenuti tekst, napisan nakon prve utakmice, izdvojio je dvije najveće razlike između ovih klubova. Prva je ona da je City po bilo kojem kriteriju nogometne igre bolja i kompletnija momčad. Druga je ona da Real ne mora igrati izvrsno da bi pobjeđivao velike utakmice.
"Gotovo je nevjerojatno da City, s obzirom na broj stvorenih šansi, nije uzeo puno veći kapital pred uzvrat u Madridu. Momčad koja je pobijedila u najvećoj europskoj utakmici sezone i zabila četiri gola djeluje kao momčad koja je izgubila, ali će to vidjeti i osjetiti tek za tjedan dana.
Idu u goste klubu koji je doktorirao takve utakmice. Real nije pokazao skoro ništa u Manchesteru osim onog faktora X kojim godinama u Ligi prvaka pobjeđuje utakmice koje, po svemu prikazanom, ne bi trebao. Luda sreća spasila ih je teškog poraza, ali i u takvim okolnostima su uspjeli izboriti uzvrat koji igraju u svojoj komfor-zoni.
Način na koji Modrić iznosi loptu kada se čini da Real više ne postoji, Benzemina spremnost da dočeka onu jednu loptu koja može promijeniti tijek susreta i općenito voljnost čitave ekipe da igra na rubu komfor-zone - tamo gdje rival puca, a oni briljiraju, to nema nijedan drugi klub na svijetu", stoji u tom tekstu.
City je kada igra svoju igru najbolja momčad na svijetu uz Liverpool. Onog trenutka kada se okolnosti promijene, oni pucaju. Upravo iz tog razloga u 90. minuti vode 0:1, a u 93. minuti Ederson spašava čisti zicer za 3:1 i prolazak Reala prije produžetaka.
Pepove ekipe pucaju pod pritiskom
Čak i ako u potpunosti zanemarimo psihološki aspekt igre - a s obzirom na to da Pepove ekipe često pucaju u takvim okolnostima, ne bismo trebali - City je imao problem koji se uvijek iznova pojavljuje kod Guardiole u nokaut-fazi Lige prvaka. U ovom dvoboju sreća je bila presudan faktor, ali Guardiola nije napravio sve da svoju momčad stavi u situaciju u kojoj se najbolje osjeća i igra.
Gdje je nestao City iz Manchestera?
U prvoj utakmici City je igrao kao City i sabio je Real Madrid. Igrao je svoj klasični, proaktivni nogomet u kojem je s puno igrača dolazio u završnicu, i ciljano je kreirao višak oko Realovih bekova odakle je lako ulazio u završnicu. Prva dva gola na utakmici zabio je na gotovo identičan način.
U tom susretu stvorio je šest velikih šansi (promašio ih je točno pola). Jedan gol dobio je nakon što mu je najosjetljiviju poziciju (desni bok), protiv najbržeg i u kontri najopasnijeg suparničkog igrača držao teretni zadnji vezni (Fernandinho), a još jedan primio je iz glupo poklonjenog penala.
Uoči uzvrata je malo tko davao Realu šanse i to s punim pravom. City nije imao samo gol prednosti nego se po razini igre vidjelo, ako to već nekome dotad nije bilo jasno, da ove dvije ekipe ne spadaju u istu rečenicu. A onda je Pep još jednom odlučio to sve zanemariti.
Umjesto aktivnog Cityja koji kontrolira utakmicu i tempo, koji traži progresiju kroz međuprostor i koji ima plan u završnici, vidjeli smo momčad koja je igrala pod ručnom kočnicom. Pep čitavu godinu od svoje momčadi traži proaktivnost i agresiju, a onda odluči da u 90 madridskih minuta njegova momčad ima najbolje šanse ako postane ekipa koja bez rješenja u posjedu nastoji umrtviti utakmicu.
Samo za usporedbu, City je imao čak 101 pokušano dodavanje manje (327-226) i sto točnih dodavanja manje (291-191) u prvom poluvremenu utakmice u Madridu u odnosu na prvo poluvrijeme utakmice u Engleskoj. Momčad kojoj je zaštitni znak kontrola posjeda i tempa odlučila je trećinu te kontrole prepustiti u ruke suparniku.
U prvoj utakmici ispucao je samo 45 dugih lopti. U Madridu ih je imao skoro duplo više, čak 82. U trenucima kad se lomio susret, City je zanemario svoj stil i počeo nabijati duge lopte na Jesusa poput neke otočke momčadi otprije 30 godina. Sve je to napravila bez Realovog pritiska u fazi obrane, već isključivo svojom voljom.
Dramatičnost Realovog prolaza leži u golovima u sudačkoj nadoknadi, ali ne smije se zaboraviti da je daleko najbolju šansu na utakmici pri rezultatu 0:0 promašio Vinicius u prvoj akciji drugog dijela. Da je to zabio, City bi igrao preostalih 45 minuta bez prednosti, s momčadi totalno izvan ritma i daleko od uloga na kakve su inače naviknuti.
Drugi užas u Madridu u dva tjedna
To nije nikakva anomalija u Pepovom slučaju, već pravilo u ovim fazama Lige prvaka. Ne treba ići daleko u povijest, dovoljno je sjetiti se četvrtfinalnog ogleda protiv Realovog gradskog rivala Atletica. Nakon rutinirane pobjede na Etihadu protiv sramotno defenzivnog suparnika, City je u nastavku imao puno sreće.
Umjesto da igra svoj nogomet protiv momčadi od koje je puno bolji, Pep je odlučio sjediti ispred Edersona i braniti prednost. Primjerice, u prvom poluvremenu susreta u Engleskoj ušao je u zadnju trećinu terena 28 puta u prvom i 36 puta u drugom dijelu, protiv jedne od najdiscipliniranijih obrana na svijetu.
U uzvratu u Madridu u prvom dijelu City je u zadnju trećinu terena ušao 16 puta, a u drugom skandaloznih pet puta - točno onoliko puta koliko je to u prvom susretu učinio Atletico čija je taktika bila proglašena najvećim bunkerom u povijesti nogometa. 14 Atleticovih udaraca Pep je preživio. Protiv Reala se nadao istom scenariju, ali ovog puta se nije uspio nagoditi sa sudbinom.
Pepov beskonačni dan
Nažalost za sve Pepove fanove, a kojima pripada i autor ovog teksta, to je problem koji se uporno ponavlja. Čovjek koji igra nogomet koji je najbliže perfekciji otkad postoji, u ključnim nokaut-utakmicama djeluje kao netko tko ne vjeruje svojim igračima.
Luta, traži kompromise u igri i ispada bez da je pokazao najbolje lice svojeg nogometa, istog onog koji je od rujna do svibnja nezaustavljiva sila u nogometnom svijetu protiv koje se uspjeti može samo slučajno.
Brojke to potvrđuju. Jedan od najboljih trenera u nogometnoj povijesti odigrao je točno 34 gostujuće nokaut-utakmice na klupi Barcelone, Bayerna i Cityja, tri kluba koja su u svakom trenutku njegovog mandata bila jednim od favorita Lige prvaka (u zbroj je uračunata i utakmica na neutralnom terenu kada se zbog korone igrala samo jedna utakmica).
Pep je ostvario više poraza nego pobjeda. Točnije, njegove momčadi pobijedile su 11 puta, remizirale su 11 puta, a 12 puta su izgubile. Svoju prvu gostujuću pobjedu dočekao je u osmoj utakmici, kada je s Barcelonom minimalno slavio protiv Šahtara.
Još jednom je ispao jer nije vjerovao ni svojoj ideji ni momčadi
Naravno, nokaut-faza Lige prvaka donosi i teške protivnike pa postoji i očekivan pad u odnosu na druge utakmice, ali Pepove momčadi su u gostujućim utakmicama Lige prvaka - goli prosjek. Treba se sjetiti da je ispadao od Monaca, Lyona i Tottenhama vodeći bolju momčad, s Barcelonom se branio u Šahtaru i Stuttgartu, a s Bayernom je izgubio u Portu i jedva izvukao remi u Lisabonu.
U tim utakmicama Pep se pretvori u nekog sasvim drugog trenera, a posljedično i svoju momčad učini neprepoznatljivom. Igrači osjećaju pomak u njegovoj ideji i ne osjećaju se ugodno u sustavu u kojem prvi put zaigraju dva tjedna prije kraja sezone.
Jednog dana kada se bude prisjećao ovog ispadanja i prepričavao ga unucima, s punim pravom će reći da je sudbina tada odlučila da Real mora proći i njega i PSG i Chelsea. Ali ne bi si smio oprostiti to što nije napravio sve da se sreća nasmiješi njemu. Još jednom nije vjerovao ni sebi ni momčadi. Još jednom je ispao kukavica.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati