PRIJE točno 20 godina Hrvatska je (od samostalnosti jer je Đurđica Bjedov u Mexico Cityju 1968. osvojila srebro i zlato) dobila svoju jedinu olimpijsku medalju u plivanju. U Ateni 2004. u utrci na 50 metara slobodnim stilom Duje Draganja je osvojio drugo mjesto uz tada sedmi rezultat svih vremena - 21.94.

Najboljeg hrvatskog plivača svih vremena samo je stotinka taj dan dijelila od olimpijskog zlata, za toliko je brži bio Amerikanac Garry Hall. Draganja je u Ateni plivao u tri finala, na 50 i 100 metara slobodno te na 100 metara leptir. 

U opširnom razgovoru za HRT Draganja se prisjetio te utrke, ali je pričao i o plivanju nekad i danas te je otkrio čime se danas bavi. 

"Tri finala, to nije mala stvar"

"Bio je jako pretrpan raspored. Jako malo sportaša se odlučivalo za takav raspored jer je bilo teško, ali eto, drago mi je što jesam, ne samo radi finalne utrke u kojoj je bila medalja nego i radi ostalih. Tri finala, to nije mala stvar", rekao je Draganja pa je dodao:

''Sjećam se nekih stvari. Sjećam se da je finale 100 delfin bilo 20 minuta prije samoga finala na 50 slobodno i, koliko god mi je bilo teško fizički, toliko mi je psihički bilo dobro što nisam bio u toj čekaonici zajedno s drugima i što sam došao zadnji. Najjači ljudi u plivanju fizički i mentalno su oni na 50 slobodno, a mala, mala greškica, mali pokret ruke te može udaljiti od postolja do zadnjih mjesta i u biti se 80 posto toga dešava u čekaonici. Pomoglo mi je što sam bio u finalu prije toga i što sam došao samo pet minuta prije izlaska u tu sobu.

"Sama trka, to proleti''

I toga se vrlo dobro sjećam, više se sjećam psihičkog čepa koji je vladao u toj sobi nego same trke. A sama trka, to proleti, to je automatizam, toga se i ne sjećaš kasnije. Toliko si pun adrenalina i to jednostavno prođe, to je ono što si već radio milijun puta na treningu, to jednostavno iziđe iz tebe u tom trenu''

Draganja je rekao i da se rijetko sjeti vremena kad se bavio sportom, čak i tog olimpijskog srebra.

"Izašao sam iz svega toga, iz razočaranja u sport do depresije nakon sporta"

''Prošao sam to odavno, izašao sam iz svega toga, iz razočaranja u sport do depresije nakon sporta, kao i svaki profesionalni sportaš. Znači, sve sam to prošao, sve je to daleko iza mene. Iskreno, raskrstio sam s time vrlo efikasno i brzo. Danas puno radim, ali radim za sebe, tako da, dok god mogu raditi za sebe, to je privilegija i užitak.

U pitanju nije sport. Iako s vremena na vrijeme neki projektić, neka klinikica, puno ljudi me to stalno pita... Puno ljudi me pita kad ću se vratiti, no želja za vrhunskim sportom nije u meni, u nekom trenu će možda izići želja da pomognem djeci, to me nekako zanima. Sam vrhunski sport, ta putovanja, treninzi, pritisak, to ne. Nadam se da ću pod stare dane nekome prenijeti svoja znanja.''