CHRISTOPH DAUM bio je sasvim blizu pozicije njemačkog nogometnog izbornika. Trebao je naslijediti Ericha Ribbecka nakon neuspješne epizode na Europskom prvenstvu 2000. godine. Samo 10 godina nakon slavnih dana na Svjetskom prvenstvu u Italiji, tada još kao Zapadna Njemačka, te samo četiri godine nakon osvajanja Eura 1996., Njemačka je pala u vrlo izraženu regresiju. Taj europski naslov dogodio se suprotno njihovim vlastitim očekivanjima, za These Football Times piše Steven Scragg.

Osam godina mandata Bertija Vogtsa donijelo je različite rezultate. Uspjeh na Euru 1996. ublažio je šok zbog poraza od Danske u polufinalu Eura 1992., a u tom razdoblju dogodila su se i dva ispadanja u četvrtfinalima svjetskih smotri, u SAD-u 1994. i Francuskoj 1998. godine. Hrvatska je na tom drugom turniru razbila posljednje ostatke aure nepobjedivosti Njemačke.

Do ispadanja u skupini na Euru 2000. Njemačka se doimala ranjivom. Ribbeckova momčad plasirala se u završnicu iz relativno slabe kvalifikacijske skupine, no ipak se morala znojiti oko toga hoće li se plasirati izravno. Na početku kvalifikacija Turska je u Bursi pobijedila Njemačku, a na kraju su izabranici Mustafe Denizlija na Olimpijskom stadionu u Münchenu novom pobjedom mogli poslati domaćina u doigravanje. No utakmica je završila bez golova.

Ribbeckove muke nisu završile u kvalifikacijama. U reprezentaciji je vladao neuobičajeni nemir, a po ostale izabranike problematična je bila nazočnost ostarjelog, tada već 39-godišnjeg libera Lothara Matthäusa. On je bio jedan od devetorice reprezentativaca starijih od 30 godina, uz samo trojicu mlađu od 25 godina. Na turniru u Belgiji i Nizozemskoj njemačka reprezentacija se mučila. U tri utakmice osvojila je samo jedan bod, postigla samo jedan gol, izgubivši od Engleske i Portugala te remiziravši s Rumunjskom.

Savez ga je prepoznao kao čovjeka koji će Njemačku vratiti na vrh

Ribbeck je reprezentaciju napustio s najlošijim učinkom od svih njemačkih izbornika, sa samo 10 pobjeda u 24 utakmice. Bila je to prekretnica i Njemački nogometni savez (DFB) identificirao je Dauma kao čovjeka koji će Mannschaftu donijeti boljitak, piše Scragg.

Daum je bio proizvod zapadnonjemačkog amaterskog sustava i gotovo cijelo jedno desetljeće proveo je u pričuvama Kölna, kao igrač i trener. Tijekom sezone 1985./1986. promoviran je u pomoćnog trenera seniorske momčadi pod Georgom Kesslerom, koji je došao usred sezone. Iako nisu uspjeli pomaknuti Köln iz sredine ljestvice, Kessler i Daum doveli su svoju momčad u finale Kupa UEFA 1986. godine.

U prvoj finalnoj utakmici na stadionu Bernabeu Klaus Allofs doveo je Köln u vodstvo, ali potom je prevladao napadački potencijal Real Madrida. Golovima Huga Sáncheza, Rafaela Gordilla, Jorgea Valdana i veterana Santillane domaćin je praktički već nakon 90 minuta riješio pitanje osvajača trofeja. Jedino je iznenađenje bilo to što među strijelcima nije bio i Emilio Butragueño.

Nadahnuta pobjeda 2:0 u uzvratnoj utakmici na Olimpijskom stadionu u Berlinu podigla je raspoloženje, ali Kölnov je glavni nedostatak cijele te sezone bila nemogućnost pobjeđivanja u gostima. Kad je na isti način započela i sljedeća sezona, Kessler je morao otići prije kraja rujna. Mjesec dana prije svoga 34. rođendana Daum je dobio jedan od najvažnijih poslova u njemačkom nogometu.

Embed from Getty Images

Početak nije mogao biti bolji! Köln je pod Daumovim vodstvom imao seriju od sedam utakmica bez poraza, među kojima su bile i dvije pobjede u gostima. Međutim, do zime je Köln izgubio dah, ali početkom proljetnog dijela sezone stvari su ponovno krenule nabolje. Povratak Tonya Woodcocka u klub pokazao se ključnim i Köln je bio na putu da osigura plasman u europske kupove. Ipak, u posljednjih šest utakmica Köln nije ostvario nijednu pobjedu i na kraju je završio na 10. mjestu.

Sezona 1987./1988. donijela je neočekivanu borbu za naslov u Bundesligi protiv Bayerna i kasnijeg prvaka Werdera iz Bremena. Köln je bio neporažen sve do 15. kola i poraza u Bremenu. No nagomilalo se previše remija i postiglo premalo golova. Köln je završio na trećem mjestu i izborio Kup UEFA, a Daum je osnažio svoju reputaciju.

I u sljedeće dvije sezone Köln se borio za naslov u Bundesligi i oba puta završio drugi iza Bayerna. U sezoni 1988./1989. Köln je pet utakmica prije kraja bio jedan bod iza bavarskog kluba. U tih pet utakmica postigao je samo jednu pobjedu, a u utakmici na svom stadionu protiv Bayerna izgubio je 3:1.

U sezoni 1989./1990. Köln je bio jedini konkurent Bayernu, koji je od samog početka namjeravao jurnuti prema tituli. Daumova je momčad uspjela održavati utrku za naslovom živom sve do prvog vikenda u svibnju. A u Kupu UEFA Köln je stigao do polufinala. U prvoj utakmici protiv Juventusa u Torinu gubio je 3:0 pa je potom s dva gola ublažio poraz. Talijanska je momčad u uzvratu morala prikazati vrhunsku igru u obrani da bi izvukla remi bez golova i probila se u finale.

Potpuno neočekivani potez od kojeg se Köln nikad nije oporavio

A onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Uoči još jedne potencijalno uspješne sezone, a samo četiri dana nakon što je Zapadna Njemačka pobijedila Nizozemsku na San Siru u osmini finala Svjetskog prvenstva 1990. godine, Daumu je predsjednik Dietmar Artzinger-Bolten uručio otkaz bez javnog obrazloženja. Bio je to potpuno neočekivani potez, od kojeg se Köln nikad nije sasvim opravio.

Daum je početak sezone 1990./1991. pratio iz svog dnevnog boravka. No krajem studenoga ponovno je bio u pogonu. Stuttgart je loše započeo sezonu i angažirao je Dauma. Klub je bio na 15. mjestu i samo ga je gol-razlika dijelila od pozicije koja vodi u drugu ligu. Daumova prva utakmica na klupi Stuttgarta, samo četiri dana nakon imenovanja, nije mogla biti dramatičnija. Na Neckarstadion dolazio je njegov Köln.

Tog popodneva na tribinama je bilo 11.000 gledatelja više nego u posljednjoj Stuttgartovoj domaćoj utakmici, a Daumova nova momčad vodila je protiv stare 2:0 nakon pet minuta igre u drugom poluvremenu. Köln je izjednačio u samo šest minuta, ali je Stuttgart na kraju ipak pobijedio 3:2. Ovaj rezultat dao je ton antagonističkom suparništvu koje je potrajalo do kraja sezone, a Stuttgart se počeo penjao na bundesligaškoj ljestvici.

Embed from Getty Images

Daum je još dvaput vodio Stuttgart protiv svog bivšeg kluba na stadionu Müngersdorfer. Ubilježio je poraz u četvrtfinalu Kupa Njemačke, a u utakmici Bundeslige pobijedio je 6:1 te osvojio bodove koji će se pokazati ključnima. Daum i Stuttgart naposljetku će ugrabiti posljednje mjesto u Kupu UEFA i to za samo jedan bod ispred Kölna, opisuje Scragg.

Sljedeća sezona, 1991./1992., bila je nevjerojatna. Bayernu je sve krenulo krivo i na kraju je bio tek deseti, a bez bavarske momčadi odvijala se jedna od najvećih utrka za titulom u Bundesligi. Bila je to prva bundesligaška sezona nakon ujedinjenja Njemačke i u posljednjem kolu za naslov su se borili vodeći Eintracht Frankfurt, Borussia Dortmund i Daumov Stuttgart.

Sve tri momčadi imale su 50 bodova, a Eintracht je imao najbolju gol-razliku. Eintracht se borio za svoj prvi njemački naslov nakon 1959. godine i simpatije nacije su bile na njegovoj strani. Daumov klub bio je drugi, dok se za Borussiju smatralo da ima najmanje izgleda, zbog daleko slabije razlike pogodaka. Dortmundskoj momčadi trebali su posrtaji i Eintrachta i Stuttgarta.

Odluka je pala četiri minute prije kraja, a Daum je konačno učinio taj posljednji korak

Činilo se da će upravo tako i biti. Kad je Stephane Chapuisat rano doveo Borussiju u vodstvo u Duisburgu, titula je privremeno bila u njenim rukama. Daumu je uspjeh ponovno klizio iz ruku jer Stuttgart je primio gol u utakmici s Bayerom u Leverkusenu. Ni Eintrachtu nije išlo dobro u gostima kod Hanse Rostock i drama se približavala vrhuncu. Malo prije poluvremena Daum se vratio u igru jer je Stuttgart nakon kontroverznog kaznenog udarca izjednačio u Leverkusenu.

Eintracht je potom primio gol u Rostocku, ali je ubrzo izjednačio. Titula je i dalje bila u rukama Borussije, ali ako frankfurtska momčad ili Stuttgart, koji je u međuvremenu ostao s 10 igrača, postignu pogodak, sve se mijenja. Eintrachtu nije dosuđen vjerojatno čisti kazneni udarac, a potom se dogodio trenutak odluke. Guido Buchwald je hladnokrvno glavom zatresao mrežu Bayera. Stuttgart je poveo četiri minute prije kraja utakmice.

Borussia je ostala bez trofeja, iako ga je od devete minute držala jednom rukom. U jednom od najdramatičnijih klimaksa u povijesti Bundeslige Daum i Stuttgart dosegnuli su slavu, a Eintracht i Borussia očaj. Nakon tijesnih neuspjeha s Kölnom Daum je napokon uspio učiniti i taj posljednji korak i osvojiti Bundesligu. Bila je to nevjerojatna prekretnica u odnosu na ono što je zatekao u Stuttgartu 17 mjeseci ranije.

Međutim, samo 19 mjeseci kasnije napustio je klub u sličnom položaju u kakvom ga je i zatekao. Daum je podnio ostavku kad je Stuttgart pao na 14. mjesto, sa samo četiri boda više od klubova u zoni ispadanja. Bilo je to teško razdoblje za njega, a najveći udarac dobio je u rujnu 1992. godine, kad je njegova momčad u prvom kolu novoustrojene Lige prvaka izvukla engleskog prvaka Leeds. Stuttgart je u prvoj utakmici pobijedio 3:0.

Uslijedila je dramatična uzvratna utakmica u Yorkshireu. Leeds je poveo, ali su gosti ubrzo izjednačili. No Leeds nije odustajao i netom prije poluvremena ponovno je bio u vodstvu pogotkom Garyja McAllistera. Uslijedilo je intrigantno drugo poluvrijeme. Leeds je golovima Erica Cantone i Leeja Chapmana poveo 4:1, a do kraja je ostalo još 10 minuta. Daum je prilagodio taktiku i u igru uveo srpskog braniča Jovu Simanića, kojem je to bio debitantski nastup.

Daum je napravio previd. Uskoro je napustio Njemačku

Stuttgart je izdržao do kraja i činilo se da je prošao u nastavak natjecanja. Međutim, uskoro se pokazalo da su se Simanićevim ulaskom na Elland Roadu u momčadi Stuttgarta našla četiri stranca, a tadašnji su propisi dopuštali samo tri strana igrača. Trener Leedsa Howard Wilkinson i klupski predsjednik uložili su žalbu, tražeći da se Stuttgart izbaci iz natjecanja. Uefa je 24 sata razmišljala što učiniti i potom uvelike suprotno vlastitim pravilima odredila majstoricu na neutralnom terenu. Igralo se na gotovo praznom Nou Campu, Leeds je pobijedio 2:1 i Stuttgart je ispao iz Lige prvaka.

Daum se nikad nije oporavio od tog šoka. Simanić nikad više nije zaigrao za Stuttgart, u čijem je dresu na terenu proveo samo sedam minuta. Bundesligašku je titulu Daumova momčad prepustila bez prave borbe, ostavši na sedmom mjestu. Slabi rezultati u prvom dijelu sezone 1993./1994. priveli su kraju Daumov mandat u Stuttgartu. Potražio je nove izazove, ovaj put daleko od Njemačke. U roku od četiri tjedna postao je trener Bešiktaša.

Do svibnja 1994. godine Daum je Bešiktaš doveo do naslova u turskom kupu, pobjedom protiv Galatasaraya u finalu, te u turskom superkupu. Sljedeće sezone Bešiktaš je postao prvak Turske, ali nakon što je Fenerbahče osvojio ligaški naslov 1995./1996. Daum je spremno prihvatio ponudu Bayera iz Leverkusena i vratio se u Bundesligu.

Bayer se prethodne sezone tek u posljednjem kolu spasio od ispadanja, a u novu sezonu krenuo je u sasvim drugom svjetlu. Pod Daumovim vodstvom borio se za naslov, no pokleknuo je u pretposljednjem kolu. Ovaj put Bayern je bio bolji i Daum je ponovno prošao istu sudbinu kao i s Kölnom. Najveća je ironija bila u tome da su Bayerove nade u osvajanje naslova nestale baš nakon poraza u Kölnu.

Unatoč povijesnom kiksu Savez ga je i dalje želio za izbornika

Dobre igre u Bundesligi nisu slijedili i dobri rezultati u europskim natjecanjima pa se četvrtfinale Lige prvaka 1998. godine pokazalo kao vrhunac. U domaćoj konkurenciji, međutim, bilo je drukčije. Bayer pod Daumovim vodstvom nijednom nije završio sezonu ispod trećeg mjesta, a 1999./2000. bio je sasvim blizu prvog naslova prvaka. U posljednje kolo Bayer je ušao s tri boda više od Bayerna i trebao je samo izbjeći poraz na gostovanju kod bitno slabije plasiranog Unterhachinga.

U sličnim okolnostima kao Eintracht osam godina ranije Bayer je već pripremao slavlje, kad je sve krenulo nizbrdo. U Unterhachingu se dogodio poraz 2:0, a Bayern je kod kuće svladao Werder i zgrabio bundesligašku titulu. Unatoč ovoj kapitulaciji Daum je bio prvi kandidat Njemačkog nogometnog saveza za Ribbeckovog nasljednika nakon Eura 2000.

DFB je bio toliko siguran u svoju odluku da je bio spreman pričekati 12 mjeseci dok istekne Daumov ugovor s Bayerom pa je privremeno vođenje reprezentacije preuzeo Rudi Völler. Međutim, pojavile su se zabrinjavajuće glasine da Daum redovito uživa kokain, da se druži s prostitutkama, pa čak i da ima posla s iznudama. Daum je negirao te navode, koje je najglasnije širio njegov dugogodišnji neprijatelj Uli Hoeness. Njihovo suparništvo kuhalo se godinama, još od jedne eksplozivne televizijske rasprave, koja je istodobno šokirala i zabavila javnost.

Hoeness je inzistirao na tome da je Daum pogrešan čovjek za mjesto izbornika, a medije je krajem rujna sve više zanimalo zašto je toliko uporan u svojim tvrdnjama. Priča je stigla na naslovnice pa je Daum izjavio da se spreman podvrgnuti testu krvi, urina i uzorka kose. Nakon što je Hoeness povukao svoje optužbe o Daumovim navodnim iznudama i druženju s prostitutkama kritika javnosti skrenula se s Dauma na Hoenessa. Čak ni gazda njemačkog nogometa Franz Beckenbauer isprva nije znao koga treba podržati.

Embed from Getty Images

Iako je Beckenbauer javno branio Hoenessa, nije podržao i njegove tvrdnje, nego je rekao kako se radi o starim glasinama koje datiraju još od Daumovog mandata u Kölnu deset godina ranije. Rekao je i kako bi negativni nalazi na testovima odagnali svaku sumnju i naznačili da Daum može preuzeti svoju dužnost u DFB-u.

Situaciju je komentirala još jedna ugledna figura, slavni njemački reprezentativac Paul Breitner, koji je izjavio kako će u cijeloj aferi netko izgubiti ugled i vjerodostojnost. Ili Daum ili Hoeness. I dok je nacija uglavnom iščekivala negativne rezultate testova, Hoeness je ostao uporan i ustvrdio je da će mu se uskoro mnogi ljudi morati ispričati.

Dan prije gostovanja u Dortmundu, tri dana nakon poraza 5:3 od Real Madrida na Bernabeuu u skupini Lige prvaka i samo tri tjedna nakon što je ova priča izašla u javnost, pojavila se šokantna vijest - Daum je bio pozitivan na testu. U uzorku njegove kose pronađeni su tragovi kokaina. Bayer nije imao izbora nego istog trenutka otpustiti Dauma, dijelom i zbog čvrstih klupskih veza s istoimenim farmaceutskim gigantom.

Priznao je da voli kokain, ali ne i da je ovisnik

DFB je odmah povukao izbornički ugovor s Daumom, a on je žurno napustio zemlju i utočište pronašao u Floridi. Hoeness je postigao šuplju pobjedu, kojoj se ni sam nije mogao radovati zbog posljedica po DFB i njemački nogomet općenito. Daum je i dalje tvrdio da je nevin, a iz druge runde testiranja nije se mogao izvući nikakav konkretan zaključak. U siječnju 2001. godine Daum se vratio u Njemačku, priznajući da povremeno uživa kokain, ali ne i da je ovisnik.

U ožujku je Daum ponovno preuzeo Bešiktaš, gledajući kako povratiti reputaciju i podvrgnuti se odvikavanju. Iako je u ljeto 2002. ponovno napustio Istanbul, nakon što je klub vratio u europsku konkurenciju, Turska je ostala destinacija u kojoj je stalno pronalazio utočište. Nakon sezone u kojoj je osvojio ligaški naslov s bečkom Austrijom, 2003. godine preuzeo je Fenerbahče. S njim je osvojio naslove 2004. i 2005., dok mu je titula 2006. pobjegla tek u posljednjem kolu.

U ljeto 2006. godine Daum je napustio Fenerbahče i uzeo predah od nogometa. Vratio se tek u studenome i to na posve neočekivanom mjestu. Prihvatio je poziv Kölna. Dvadeset godina nakon što je prvi put vodio klub i 16 godina nakon što je tajanstveno otišao, vratio se na klupu posrnulog velikana. Köln je u tom trenutku bio u sredini ljestvice druge Bundeslige, ali ga je Daum u roku od 18 mjeseci vratio u prvu ligu, pomogavši mu da se konsolidira.

Međutim, nomadska priroda Daumove trenerske karijere se nastavila. Napustio je Köln godinu dana prije isteka ugovora te se ponovno vratio u Fenerbahče. S istanbulskim je klubom tijesno izgubio utrku za turskim ligaškim naslovom te pretrpio poraz u finalu turskog kupa. Potom je kratko i neuspješno u sezoni 2010./2011. pokušao spasiti frankfurtski Eintracht od ispadanja iz Bundeslige.

Na reprezentativnu karijeru je zakasnio, ali ju je ipak isprobao

Nastavile su se selidbe s promjenjivim rezultatima pa je Daum sjeo na klubu Club Bruggea i turskog Bursaspora. U Bruggeu je uspio zakrpati rupe u obrani i dovesti klub do drugog mjesta u belgijskom prvenstvu, dok u Bursasporu nije uspio ispuniti visoka očekivanja.

Nakon istodobno uspješne i kontroverzne trenerske karijere ostala je velika mrlja zbog nemogućnosti da u listopadu 2000. godine preuzme vođenje njemačke reprezentacije. Imao je opsežne planove reorganizacije posrnulog Mannschafta, od kojih su neki kasnije i implementirani, ali činilo se da ga je reprezentativni nogomet zaobišao.

A onda se u ljeto 2016. godine neočekivano pojavila nova prilika. Nakon dvogodišnjeg izbivanja iz nogometa Daum je imenovan izbornikom Rumunjske. Zadržao se godinu dana. Ovaj zakašnjeli izlet na reprezentativnu scenu potpuno je zaokružio njegovu karijeru. Iako je on sam izazvao svoj vlastiti pad, ipak ima nešto pozitivno u tome da je dobio priliku okušati se kao izbornik. No u tom su trenutku njegove dionice već umnogome potonule i on će se vjerojatno zauvijek pitati što je mogao postići s Njemačkom na vrhuncu svojih moći, zaključio je Scragg u svom tekstu za These Football Times.