KRASNI golovi, potezi najboljih igrača na svijetu, krvoločni startovi, poruke mržnje s tribina, politički montirani procesi, svinjske glave i upaljači na glavama golmana. Sve tu to lajtmotivi najpoznatijeg i najatraktivnijeg svjetskog nogometnog derbija. Ovo je pregled događaja koji su na razne načine promijenili povijest Barcelone i Real Madrida, a onda i cijelog španjolskog nogometa, pa donekle i društva. 

 

 

Gotovo 40 godina tijekom Francove diktature Kup Kralja nosio je ime Generalov kup. Čudan je položaj Barcelone bio je u falangističkom režimu jer se katalonski klub ponašao vrlo različito prema režimu, odlazeći iz jedne krajnosti u drugu i tako je u prvoj godini Španjolskog građanskog rata bez sudskog procesa uhićen i likvidiran predsjednik Barcelone, u to vrijeme predsjednik Accio Catalane (Katalonska akcija), ljevičarsko-separatističke političke organizacije koja je stala na čelo oporbe Francu. S druge strane, taj je isti Franco čak je triput za vrijeme vladavine od Barcelone dobio medalju. Jednu je dobio u povodu izgradnje Palau Blaugrana arene koja je velikim dijelom financirana iz državnog proračuna. Jednu medalju Franco je dobio na samom kraju vladavine, a formalni razlog bila je 75. godišnjica Barcelonina osnutka. Kasnije će klub navijača zatražiti da se ta medalja vrati. Ipak, ona prva je vjerojatno najsramotnija u Barceloninoj povijesti – 1951. finale kupa igrali su Barcelona i Real Sociedad u Madridu, na Chamartinu, prethodniku današnjeg stadiona Kraljevskog kluba. Barcelonin predsjednik Agustin Montal Galobart je pred prepunim stadionom nakon pobjede skinuo medalju sa svog vrata i uručio je Francu. Dokaz je to da politika katalonskog kluba nije bila viteška kao što se to danas pokušava nametnuti, nego je tijekom diktature ipak morala biti itekako lukava i kalkulantska kako bi klub uopće opstao. Ipak, jedna utakmica za sva vremena postavila je paradigmu Barcelona "Žrtva" vs Real Madrid "Nasilnik" koja nije pretjerano slavljena ni u Madridu.

 

Godine 1943. igralo se polufinale kupa nazvanog po generalu. Barcelona je na Campu slavila 3:0, a na naslovnicama režimskih novina danima se neprestano pisalo o tome da je utakmica neregularna, da je travnjak bio loš i da je vladalo neprijateljstvo prema Realovim igračima. Osveta je bila brutalna. Navijači Blaugrane, oni koji su se uspjeli probiti do prijestolnice, uhićeni su i deportirani u Kataloniju, klupski bus je već pri ulasku u grad napadnut kanonadom kamenja i boca, a igrači su sustavno bili zastrašivani. Na stadionu je bio kaos – policija je pustila bijesnu hordu domaćih navijača da radi što hoće, pa je tako Barcelonin golman napravio indirekt jer nije vidio od kovanica gdje se točno nalazi linija peterca. Barceloninom fizioterapeutu zabranjen je ulazak u teren kako bi pružio pomoć ozlijeđenom igraču, a policija se pridružila u skandiranju Kataloncima kako su "komunistički psi", a prijetili su i Barceloninim ljudima u loži da će ih uhititi ako se pobune. Za to vrijeme, Real je vodio igru na terenu. Postigli su tri gola u prvih pola sata, a čak osam na poluvremenu. Pobijedili su 11:1, što je najveća pobjeda u povijesti derbija. Pauza na poluvremenu trajala je gotovo pola sata jer su igrači Barcelone odbili izaći na teren. Tek su na dolazak glavnog policijskog zapovjednika u pratnji vojne postrojbe naglo promijenili mišljenje. Iako su i dotad bili mrski neprijatelji, mržnje koja je tada začeta između tih dvaju klubova nadilazi granice sporta.

 

 

Priča o transferu Di Stefana dobro je poznata – prilikom transfera iz kolumbijskog Millonairosa u Europu, Real je po sili birokracije natjerao Argentinca da prekrši već postignuti dogovor s Kataloncima te je uz pomoć FIFA-e ishodio rješenje po kojem bi Di Stefano igrao jednu sezonu za Barcelonu, a drugu za Real. Katalonci su se povukli iz takvog dogovora, predsjednik Carreto je postiđen dao ostavku, a Santiago Bernabeu je u Madrid doveo igrača koji će postati osnovica najdominantnije nogometne ekipe svih vremena. Real Madrid će s njim na čelu osvojiti prvih pet titula Kupa prvaka Europe. Ipak, Madriđani nisu svake godine tijekom tih sezona osvojili naslov u Španjolskoj, nego bi naslov branili zato što su bivši prvaci. Sve se više govorilo o tome da netko tko nije prvak i ne zaslužuje igrati to natjecanje jer je to potpuno suprotno njegovoj ideji, a oporbu je predvodila Barcelona. Posebno je bio glasan njen predsjednik Francesc Miro-Sans koji je rekao kako je "Real jedini klub koji može biti najbolji učenik u školi, iako u razredu ima boljeg učenika od sebe". Prilika da se to dokaže ukazala se u sezoni 1959./1960., kada je ždrijeb spojio Barcelonu i Real Madrid u finalu najvećeg klupskog natjecanja. Poraz u Madridu 3:1 Katalonci su objašnjavali greškom u koracima i iznenađenjem koje neće dozvoliti i na Campu. Ipak, dva gola Puskasa i Genta (uz tek počasni gol Barce u nadoknadi) utišali su Camp Nou i odgovorili na pitanje tko je u tom trenutku bio bolja ekipa. Mađar će kasnije za tu utakmicu reći da mu je najbolja u životu, a golman Ramaleets je rekao kako nikad nije bio na tišem sprovodu u svom životu. Nogometna lekcija koju su gosti iz Madrida očitali domaćinu mučit će Barcelonu još dugi niz godina.

 

Finale Kupa iz 1968. ostat će upamćeno po nekoliko tisuća boca bačenih na teren Bernabeua, a Barcelona je pobijedila 1:0. Madriđani su, ogorčeni suđenjem, napravili pravi rusvaj pred Francom na tribini koji je kiselog osmijeha morao dodijeliti trofej Kataloncima. Sudac utakmice Antonio Rigo kasnije je rekao kako mu je trener Reala u svlačionici obećao da će mu darovati zlatni sat, a to je tada bio uobičajen potez Kraljevskog kluba. Budući da ga nikad nije dobio, rekao je da je tada prvi put shvatio kako se ne radi o daru, nego o razmjeni dobara. Interesantno je to da se navijači obaju klubova pozivaju baš na ovu utakmicu kao povijesni dokaz sudačkog protežiranja suparnika.

 

 

Sezona je 1973./1974, a u Barcelonu je stigao najbolji nogometaš svijeta, Nizozemac Johannes Cruijff, plaćen za to vrijeme rekordnih 2 milijuna dolara. Katalonci su na titulu čekali dugih 14 godina i činilo se da ne postoji osoba u javnom životu koja im može vratiti ponos i titulu perjanice te pružiti otpor svemu onome što su španjolski nogomet i društvo tada postali na čelu s najmržim rivalom. A onda je došao Nizozemac i povijest Barcelone od tada se piše, s pravom, prije i nakon njega. Barcelona je na Bernabeu pregazila Madrid 0:5, a Cruijff je domaćinu bio neuhvatljivi. Barca je osvojila naslov, a Cruijff je osvojio Zlatnu loptu. Kasnije će Nizozemac povezati nizozemske i katalonske nogometne postulate, što će 20 godina nakon njegova umirovljenja postati osnovica funkcioniranja Barcelone te stvoriti jednu od najmoćnijih ekipa u povijesti sporta. 

 

 

 

Luis Figo bio je vjerojatno najslavljeniji Barcelonin stranac u povijesti. Dvije titule prvaka na krilima njegovih driblinga te partnerstvo s Kluivertom i Rivaldom bile su zalog tome da će Barcelona uskoro postati najbolji klub na svijetu. Ipak, 2000. Figo je za 2,5 milijuna dolara "dao ruku" Florentinu Perezu da će, ako ovaj postane predsjednik Real Madrida, prijeći u redove mrskog rivala. Iako je demantirao tu priču, Perez je dobio izbore, a Figo ispunio obećanje i za 60 milijuna prešao u Real. Iako su i prije, a i i poslije toga nogometaš prelazili iz jednog u drugi klub, nikada se navijači nisu osjećali izdanim kao tada. Transparenti, šalovi, majice, tradicionalni Barcelonini "guzonje", navijački rekvizit koji prikazuje slavne osobe u indiskretnim pozama, pjesme s tribine, a i dojučerašnji suigrači, svi su bili složni u jednome – Figo je preko noći od katalonskog predsjednika postao plaćenik, izdajica, "madridski smrad" i Juda. I dok su navijači gotovo pa natjecali u tome tko će biti originalniji u sramoćenju Portugalca (navijača su na gostovanju u Lisabonu stavili lijes s njegovim imenom ispred zgrade u kojoj je živio, ali ga je policija brzo uklonila), svi nogometni transferi-izdaje stanu u jednu fotografiju, najpoznatiju svih vremena. Zbog gomile bačenih upaljača, boca, mobilnih telefona koji su tada bili izrazito skupi te kovanica, prilikom izvođenja jednog kornera Figo se triput morao micati, a sudac smirivati publiku. A onda je pokraj njega  pala – svinjska glava i postala najpoznatiji navijački ornament Camp Noua. Dvoboj je odigran u studenom 2002. godine, a završilo je miroljubivih 0:0.

 

 

 

 

Barcelona je 2. svibnja 2009. bila na prvom mjestu, tri boda prednosti nad Realom, ali 4 kola prije kraja prvenstva morala je igrati sa suparniku koji je imao teret dodatnih utakmica u Kupu Kralja i Ligi prvaka. Pep Guardiola napokon je otkrio tajnu formulu koju je u trening kampu vježbao mjesecima: preselio je Messija u sredinu napada. Maleni Argentinac se s pozicije "lažne devetke" stalno spuštao u vezni red, dajući Barceloni brojčani višak i nadmoć u posjedu lopte, a igrom između linija i suradnjom s osovinom Henry – Eto'o izbezumio je Ramosa i Cannavara koji su ih lovili cijelu utakmicu. Barcelonina pobjeda 6-2, Puyolovo ljubljenje katalonske trake poslije pogotka i odlazak domaćih navijača 10 minuta prije kraja utakmice obilježili su Barceloninu večer iz snova. Kao nikad dotad, igrali su se sa svojim rivalima koji je djelovao kao trećerazredna ekipa. Poniženje Reala bila je konačna potvrda te sezone i te Barcine generacije – najbolja je na svijetu, a najbolje tek dolazi. Nakon ustoličenja Ronaldinhove Barcelone na vrh španjolskog nogometa, došla je još veća nevolja za Real. Tijekom sljedećih 6 sezona Real, veliki svjetski klub, trest će se pred svakim derbijem zbog nogometa koji je Barcelona tada prezentirala.

 

 

 

 

A da sve nije bila slučajnosti, vidjeli smo samo godinu dana nakon ''šestice'' u golu Reala. Mourinho, u to vrijeme najbolji i najglamurozniji svjetski trener, došao je u Kraljevski klub i odlučio je da nema razloga bojati se proćelavog "početnika" i njegove omalene družine. Hrabro izlazi sa svim linijama naprijed, pokušavajući pritisnuti Barcelonu, a za nagradu je dobio 5 komada u svojoj mrežu na Campu. Izuzev prvih 10 minuta utakmice, Real Madrid nije povezao tri pasa niti ugrozio Valdesov gol. Ramosov divljački start na kraju utakmice nije bio samo odraz frustracije i nemoći, nego i dominantna paradigma idućih derbija – Real je tek krajnje grubom igrom i lošim danom Katalonaca imao šanse u Clasicu. Rane od "petice i šestice" zacijelile su tek nakon tri sezone.

 

Da pobrojimo sve važne Clasice, trebala bi nam knjiga, a ne novinski članak. Nisu spomenuti niti pljesak Ronaldinhu niti Laudrupovo teroriziranje dojučerašnjih suigrača. Ovo je pregled onih koji su na ideološkoj ili sportskoj dimenziji odredili razvoj jednog i drugog kluba i utjecali na emocionalne i kulturološke promjene u društvu i na razvoj nogometa. Mogu li dva najmoćnija svjetska kluba u subotu urezati još jedan trag za pamćenje u bogatoj povijesti Clasica?