FILIP HRGOVIĆ vratio se u Hrvatsku nakon što je u SAD-u ostvario i osmu uzastopnu pobjedu u profesionalnoj karijeri nokautiravši Gregoryja Corbina za nepunu minutu borbe.

U svojoj dvorani u Novom Jelkovcu održao je konferenciju za medije, a nakon toga izdvojio je pola sata za čitatelje Indexa te govorio o povratku na Olimpijske igre, o prilici za svjetsku titulu, o svemu što je morao proživljavati u amaterskoj fazi karijere, uključujući mjesec dana pritvora u Kazahstanu...

Dotaknuo se i svadbe koja ga čeka u subotu i objasnio zašto inzistira baš na Thompsonovoj pjesmi "Geni kameni" prilikom ulaska u ring.

Hrgoviću je kao amateru najveći san bio osvajanje olimpijskog zlata. Prije tri godine u Riju nije uspio, vratio se s broncom, ali kaže da bi volio novu priliku u Tokiju iako je u međuvremenu prešao u profesionalce. 

Želiš na Olimpijske igre u Tokiju, ali nije to tako jednostavno. U čemu je problem?

"Nema problema, bio je problem s Hrvatskim boksačkim savezom. Ja sam trenutno suspendiran, ne znam zbog čega. Ne znam koliko vodstvo Saveza želi tu moju potencijalnu medalju na Olimpijadi, ali vjerujem da ćemo sjesti i dogovoriti se kao ljudi, da je to u interesu cijelog hrvatskog sporta. Ja i dalje imam veliku želju da zastupam Hrvatsku i osvojim zlato jer mislim da imam zaista velike šanse za to."

Koliko si se promijenio kao boksač od Rija, odnosno od prelaska u profesionalce?

"Promijenio sam se dosta, mislim da sam napredovao s trenerom Yousefom Hasanom i Pedrom Diazom. Samim tim što sam tri godine dulje u boksu, prirodno je da napredujem i bit ću sve bolji. Mislim da sam smireniji u ringu, opušteniji, imam bolju obranu i bolji rad nogu. Moram stil prilagođavati profesionalnom načinu boksa, možda sam kao amater bio malo brži jer sam boksao samo tri runde, a amaterski način boksa je dosta brz i dinamičan. U međuvremenu sam i dobio koju kilu, možda se malo usporio na račun snage, normalno, ali sve u svemu mislim da sam bolji borac."

Ponavljaš da si spreman boriti se s bilo kim. Kako misliš da te ostali boksači doživljavaju?

"Nikad nisam čuo borca koji ide izgubiti ili koji nema dobro mišljenje o sebi. Zašto se baviti time ako ne vjeruješ u sebe? Nitko ne spominje ni da imam 30 poluprofesionalnih mečeva, s 19 godina sam boksao na sedam rundi, imao 29 mečeva od pet rundi, puno sam iskusniji borac nego što moj profesionalni skor govori. Svi znaju da sam izazov za svakog borca."

Krajnji cilj je svjetski naslov, ali tek si odradio osam borbi, a obično ih treba odboksati 25 do 30 da bi se dobila takva prilika. Misliš li da ćeš i ti morati toliko čekati?

"Mi smo išli puno bržim putem, već nakon šest mečeva sam bio rangiran među 15 najboljih boraca na svijetu, jedan sam od najbrže rastućih teškaša u povijesti po pitanju napretka na rang-listama. Mislim da neće biti potrebno toliko borbi u mojem slučaju, da će mi trebati manje. Ali ako izgubim, ne daj Bože, svašta se može dogoditi, možda nikad ne dobijem priliku, možda se razbolim... Ovo je težak sport, svaki dan je borba, doslovno. Teoretski, ali i dosta realno je da u idućih 4-5 borbi dođem do poziva za borbu za titulu. Teoretski, jer ne mora se dogoditi, ali i može."

Koliko je profesionalni boks drukčiji od onog što si očekivao od njega kao klinac?

"Puno je drukčiji od amaterskog boksa jer to više nije samo sport nego i biznis. Profesionalni boksači moraju biti biznismeni, možda i više nego sportaši. Prisutna je ta doza šoubiza, puno više se zarađuje nego u amaterskom boksu, moraš imati tim ljudi oko sebe, svoju firmu, knjigovođe, puno je drukčije. Kad si amater, imaš repku, trenera, nemaš nikakvih obveza osim trenirati i natjecati se. Kao profesionalac moraš puno više voditi računa o drugim stvarima. Za svakog amatera je taj prelazak u jednu ruku šokantan i svakom treba vrijeme da se navikne na to kako sve funkcionira."

Krenuo si s košarkom. Kako si prešao na boks?

"Slučajno, trenirao sam košarku, ali sam prestao zbog ozljeda. Otišao sam na boks samo da probam i već nakon nekoliko mjeseci postao mlađekadetski prvak Hrvatske. Nikakva spektakularna priča. Svidjelo mi se, nakon tri i pol godine sam postao svjetski juniorski prvak, to mi je obilježilo život i tad sam se posvetio boksu na način na koji danas živim."

Počeci su bili dosta teški, od umora si spavao na satovima u školi. Kakve zdravstvene probleme si imao?

"Imao sam zdravstvenih problema, glavobolje, mislio sam i prestati boksati, liječnici su mi to savjetovali, ali hvala Bogu, sve je dobro završilo. Sve što smo napravili u amaterskom boksu, napravili smo bez sparing partnera, fizioterapeuta, nutricionista, liječnika... Stvarno s minimalnim uvjetima smo napravili velike rezultate. Bio sam europski prvak, svjetski juniorski prvak, brončana medalja na Olimpijskim igrama, napravili smo čuda s obzirom na naše uvjete i uvjete konkurencije. Imao sam samo jednog čovjeka u timu. Zato mislim da imam još puno prostora, da najbolje tek dolazi i da će Filip Hrgović biti sve bolji i bolji."

Iz teških trenutaka iz rane faze karijere ističe se ružna dogodovština u Kazahstanu. Što se ondje dogodilo?

"Tamo sam završio u zatvoru. Prvi novac koji sam zaradio nosio sam u torbici doma, nisam znao da moram prijaviti iznose veće od 10.000 dolara i tamo su me zaustavili na granici. Bio sam u pritvoru mjesec dana, ali reagirali su čelnici tamošnjeg kluba i sve se dobro završilo, ali nije bilo ugodno. Zamisli klinju od 19-20 godina, zaustave te na granici, uzmu ti putovnicu i sav novac i kažu ti da ne možeš u svoju državu. Trener te ostavi i ode, ja ostao s nekim ne baš dobrim engleskim. Trebao sam ići u pritvor, ali budući da je predsjednik kluba bio utjecajan političar, a to je malo korumpirana država i sve se može, on je urgirao te sam tih mjesec dana zapravo proveo u kampu kluba. To mi je bilo najgore razdoblje, mlad, neiskusan, ostavljen, bez putovnice i novca, ružno iskustvo."

Je li to potaknulo razlaz s trenerom Leonardom Pijetrajem?

"Bio je to ružan i nekorektan potez, ali skupljalo se godinama, odnos se pogoršavao, kulminiralo je na Olimpijadi, gdje sam ja na polufinale išao jednim busom, on drugim, praktički nismo ni pričali. Zadnjih par godina su se skupljale greške u tom odnosu. Kad ga jednom pokvariš, teško ga je vratiti. Nisam više mogao tako funkcionirati i promijenio sam trenera."

On je za hrvatske prilike velik trener, ali radio si i s drugima. Tko ti je u karijeri davao najbolje savjete?

"On je bio moj prvi trener i sigurno sam kod njega najviše naučio jer sam došao kao početnik. Sve što naučiš je plus, a imaš puno za naučiti. Ali svatko ima svoje granice. U boksu postoje razine, određeni trener je za određenu razinu. Ne mogu reći da je bio loš trener, puno me naučio, ali mislim da je dosta limitiran i da sam napravio dobar potez ako želim doći do svjetskog vrha."

Tvoj mlađi brat Matija se također bavio boksom. Što se s njim dogodilo?

"Trenirao je, bio je nakon šest mjeseci treninga treći u Europi kao kadet, bio je jako dobar, neviđen talent. Da je on nastavio boksati, sad bi on tu stajao, ne ja. Ne bi se o meni ni pričalo. Ali imao je zdravstvenih problema i doktori su mu zabranili da boksa. Sa 16 godina je imao 95 kila, nije dizao utege, nije pio proteine, zaista je genetsko čudo kakve je predispozicije imao za boks, ali takva je sudbina. Ja još sanjam da će se vratiti boksu. Mislim da postoji mogućnost, da je zdravstveno sad dobro i mogao bi se vratiti, samo što već godinama nije u treningu pa će biti jako teško, ali u meni tinja nada."

Dosta je buke podignula tvoja odluka da se za mečeve u Americi pripremaš tamo iako si tu dobio ovu lijepu dvoranu. Čak je i ispalo da napuštaš Hrvatsku. Objasni nam o čemu se radi.

"Moja želja je da se sve premjesti tu i da se iz Hrvatske pripremam za sve kasnije mečeve u karijeri, koja će, nadam se, potrajati još desetak godina. Ali sad u ovoj fazi bio sam prisiljen otići u Miami kod Pedra Diaza u kamp radi svog napretka i logično je kad se borim u Americi, da tamo provedem neko vrijeme i aklimatiziram se. Vijest da napuštam Hrvatsku krivo je odjeknula u medijima, ja to nikad nisam rekao, izvučeno je iz konteksta, samo sam rekao da ću sljedećih par mečeva malo više tamo boraviti. Ne želim se seliti, baš suprotno, želim da se sve premjesti u ovu dvoranu koja je fenomenalna i imam uvjete za pripremu za najbolje protivnike."

U subotu te čeka početak sasvim drukčije borbe - vjenčanje. Hoće li i supruga s tobom u SAD?

"Naravno, kad se vjenčamo, vezani smo jedno za drugo, gdje ja idem, ide i ona, to je najnormalnije. Neće biti ništa posebno, najnormalnija svadba, nisam tip koji će izmišljati neke procedure. Čak, da se mene pita, ne bi ni bilo svadbe, ali eto, tko mene što pita? Znaš kako je."

Kao idući protivnik spominje se Joseph Joyce. Kolika je vjerojatnost da će do te borbe doći?

"Vjerojatnost je mala jer smo obojica na početku, nema smisla da se sad borimo, možda u kasnijim mečevima. Ja bih se htio boriti, ali kao što sam rekao, biznis... Ne znam tko bi drugi mogao biti, sad će krenuti pregovori, trebalo bi se iskristalizirati da u kamp idem s konkretnim imenom, da mogu dogovoriti i sparing partnere."

U ring si želio izaći uz Thompsonove "Gene kamene" i bio si prilično ljutit jer je nisu pustili. Zašto ti je ta pjesma toliko posebna i smeta li ti činjenica da je njen izvođač vrlo kontroverzan tip?

"Zato što je domoljubna pjesma, dinamična, ima električne gitare, žestoka je i zašto ne? Ima dobre riječi, mislim da je to dobra pjesma za ulazak. Ne bih ulazio u Thompsonove kontroverze i politička opredjeljenja, nemam ništa s tim, ja sam sportaš i samo želim predstavljati Hrvatsku na najbolji mogući način i želim izlaziti na domoljubnu pjesmu. To je bila moja namjera, ništa drugo. Samo mi se pjesma sviđa."

A kad smo kod politike, otac ti je nakon Rija savjetovao da se kloniš političara i da se ne fotografiraš s njima. Misliš li da možeš kroz karijeru bez njih?

"Jedina logistika mi je bila obitelj, sve smo iz svog džepa financirali, otac je to rekao poslije Olimpijade iz ogorčenosti jer zna što smo sve prošli. Ali ako ću ostvarivati ciljeve, teško ću proći da se ne slikam s političarima."