"Igrači Vuko Borozan (RK Vardar) i Nebojša Simić (IFK Kristianstad) obavijestili su izbornika, direktora reprezentacije i predsjednika Saveza da više neće nastupati za rukometnu reprezentaciju Crne Gore, jer imaju više ponuda drugih nacionalnih selekcija. Kako je ovo njihova lična odluka, Rukometni savez im želi puno zdravlja i uspjeha u karijeri. Boje Crne Gore branit će oni kojima je Crna Gora u srcu, a RSCG nastavlja sa svojim projektima", piše u zvaničnom priopćenju Saveza.

 

 

 

Zanimljivo, ovo nije prvi put da se nešto slično događa rukometnoj reprezentaciji Crne Gore. Iako navijači možda i najviše vole spomenutu momčad od svih, jer su igrači često igrali srcem i pjevali himnu kada je nije bilo s razglasa, oko nje se uvijek događaju neke teško objašnjive stvari.

 

Ranije su, prije više godina, reprezentaciju napustili desni bek Žarko Marković i vratar Goran Stojanović. Prvi se godinama nije želio odazvati izborniku zbog navodnog sukoba s čelnicima Saveza, dok se drugi povukao iz ekipe "zbog bolova u leđima". Međutim, kasnije su obojica otišla igrati za Katar i s njim stigli do finala Svjetskog prvenstva 2015. godine, te osvojili prvu (srebrnu) medalju u povijesti Katara. A, dio momčadi bio je i treći rukometaš i Crne Gore, pivot Jovo Damjanović iz Nikšića.

 

 

Crna Gora je upravo u rukometu izborila prvo veliko natjecanje od neovisnosti i to 2008. godine u Norveškoj. Nakon toga je znala pobijediti Švedsku, Njemačku, Češku, Bjelorusiju, remizirati sa Srbijom, igrati do kraja s Danskom na posljednjem Europskom prvenstvu u Poljskoj, a njeni igrači pjevati himnu "na suho".

 

 

Međutim, čini se kako će "reprezentacija sastavljena iz dvije ulice s Cetinja", kako je jednom rekao Lino Červar, u budućnost imati velikih problema izboriti neko veliko natjecanje uslijed čestih i sramotnih izdaja vlastite djece.