Foto: Yugopapir

NA DANAŠNJI dan, prije točno 23 godine u prometnoj nesreći kod mjesta Ingolstadta na autocesti Frankfurt - München poginuo je jedan od najvećih europskih košarkaša svih vremena, Dražen Petrović. Index i Yugopapir donose vam prvi intervju koji je jedan od najvećih hrvatskih sportaša dao u karijeri. S njim je 1982. godine razgovarao Miodrag Markuš. Intervju vam prenosimo u cijelosti.

Dražen Petrović, najmlađi jugoslavenski reprezentativac svih vremena: Slavnić je otišao u pravom trenutku. Sa sedamnaest godina Dražen Petrović je postao košarkaška zvezda. Sad je sasvim izvjesno da je samo pitanje dana kada će ta zvijezda zasijati punim sjajem i na svjetskom  košarkaškom nebu.

O ovom simpatičnom dječaku, vrlo dobrom učeniku trećeg razreda srednje škole i, po mišljenju stručnjaka, najtalentiranijem košarkašu sadašnje generacije, već se dosta zna.

Ovo je razgovor u kojem mladi košarkaš Dražen Petrović predstavlja sebe kao ličnost, kao mladića koji se dobro snalazi i van košarkaškog igrališta.

­ Počeo sam igrati košarku zbog brata Ace Petrovića, koji sada igra u Ciboni. Vrlo rano, sa osam ili devet godina godina, počeo sam odlaziti na košarkaško igralište s bratom, sakupljao sam lopte koje su odlazile van igrališta. Tako se rodila ljubav.

A da nije bilo starijeg brata?

Vjerojatno bih se i u tom slučaju opredijelio za košarku jer sam već u tim godinama bio znatno viši od svojih vršnjaka. Prošle godine igrao sam u razmaku od dva sata dvije utakmice, ­ jednu za kadetsku, a drugu za prvu momčad Šibenke.

Sa 17 godina vi ste trenutno najmlađi prvoligaški igrač u Jugoslaviji. Ovo je treća sezona kako se pojavljujete u prvoj postavi Šibenke?

To što sam tri sezone u Prvoj ligi mogu zahvaliti prvenstveno Zoranu Slavniću. On me je uveo u momčad kad sam imao 15 godina: Sada imam svoje mjesto u Šibenki. Inače, ne osjećam se kao najmlađi. Vidim da se mogu ravnopravno nositi sa starijim igračima.

Jeste li ste nešto i naučili od Slavnića?

Puno toga. On mi je na treninzima pokazivao svoje driblinge i "cake". Dosta sam pokupio od njega i sada to koristim.

Znači, Moka nije bio sebičan?

Nije. Da je bio takav, ne bi me sa 15 godina uvrstio u prvu momčad. Da Slavnić nije otišao, bilo bi teže zauzeli standardno mjesto u prvoj momčadi.

Ali, da je ostao, možda biste još nešto naučili od njega?

Mislim da sam dovoljno naučio u dvije godine koliko je on bio u Šibenki. Moka je otišao u pravom trenutku i ostavio mi mogućnost da pokažem koliko sam naučio od njega.

Znali ste igrati utakmicu za juniore Šibenke ujutro i potom popodne navući dres seniorske momčadi?

Bilo je toga. Prošle godine sam, recimo, igrao u finalu kadetskog prvenstva Jugoslavije u Vogošći, a dva sata kasnije za Šibenku protiv Bosne u Sarajevu. Prvu utakmicu sam igrao cijelu, a u drugoj sam ulazio povremeno. Međutim, nije mi to predstavljalo nikakav problem.

Stručnjaci tvrde da ste vi najveći talent koji se pojavio kod nas u košarci?

Ranije sam počeo od svojih vršnjaka, zato valjda odskačem. Još kao osmogodišnjak znao sam trikove koji se uče s primjerice 13, 14 godina. Drago mi je što me uspoređuju s Kićom, Mokom i Prajom, želio bih jednog dana igrati kao Kićanović.

Potrebno je mnogo rada i samoodricanja kako bi napredovao. Jeste li spremni na to?

Došao sam do razine na kojoj bi bilo doista glupo prestati. Kada završim četvrti razred srednje škole potpuno ću se posvetiti košarci, iako to već sad činim. Učinit ću sve da uspijem, postavio sam si najviše ciljeve. Mislim da ću do pravog izražaja doći u sljedećoj natjecateljskoj godini.

Pojavili ste se i u reprezentaciji prije navršene sedamnaeste godine?

Pozvan sam  sa Radunovićem iz Radničkog, ali mislim da još nismo spremni za seniorsku selekciju. Poziv smo dobili više kako bi se navikli na atmosferu. Ali to znači da računaju na nas.

Kopira li Tanjević Miljanića?

Na određeni način. U nogometu je ispalo dobro (primjer Gudelja), zašto ne bi i u košarci.

Kada igrate sa sebi ravnima, mislim na godine, postižete i 60 koševa po utakmici. Za koju godinu tako će biti i na ligaškim i reprezentativnim utakmicama?

Volio bih da se to ostvari, ali za to treba dosta rada i treninga. Da, zabijem toliko na utakmicama juniora. Zato ih i ne igram toliko. To mi ne predstavlja osobito zadovoljstvo.

Za sada, dobar ste učenik. Kako nadoknađujete vrijeme izgubljeno na košarku?

Uz pomoć nastavnika iz škole i njihovog razumijevanja. Naravno, i mojeg zalaganja u školi.

Koliko ste satova nastave propustili zbog košarke?

U prvom semestru ove školske godine negdje oko 150. Toliko će biti i u idućem polugodištu.

Sa sedamnaest godina tri puta ste letjeli preko oceana. O tome vaši vršnjaci mogu samo sanjati.

Prednost sporta je, između ostalog, i u tome. Kako bih inače mogao izdržati onaj tempo kada se vratim sa neke turneje? Tada samo znam za školu i trening. Mnogi bi moji vršnjaci bili spremni žrtvovati se na ovaj način kada bi im se pružila prilika.

U SAD-u su vas zvali da ostanete i igrate za neko sveučilište?

Kada je Digger Phelps, trener iz Notre Damea, pogledao moju juniorsku utakmicu u Šibenki, pozvao me da dođem i rekao mi da ću za dvije godine biti prvi jugoslavenski profesionalac u NBA-u.

Mislite li da biste mogli uspjeti? Mnogi su pokušavali pa ništa od toga.

Volio bih biti prvi jugoslavenski košarkaš koji će probiti led. Naravno, kad dođe vrijeme za to. Nikako sada.

Hoćete li u kolovozu ponovo preko oceana? Svjetsko prvenstvo u košarci održava se ove godine u Kolumbiji...

Nadam se da ću biti pozvan na pripreme. Koliko vidim, sigurna su četiri beka za SP: Kićanović, Delibašić, Vilfan i Popović. Tanjević traži i petog beka. Pokušat ću na pripremama izboriti mjesto u avionu za put preko oceana.

Koliko ste  do sada odigrali službenih utakmica za razne selekcije?

Nastupio sam za kadetsku reprezentaciju oko 50 puta, juniorsku 12, a u A selekciji 14. Za Šibenku sam odigrao oko 150 utakmica. Naravno, za prvu momčad.

Na terenu ste vrlo temperamentni. Kako je u privatnom životu?

Moj brat Aco i ja smo takvi, ponekad "iskočimo" na terenu. Jasno mi je da to nije dobro i pokušat ću to ispraviti. U privatnom životu nervoza mi je potpuno strana.

Recite nešto o svom starijem bratu.

Aco je propustio veliku priliku za mjesto u reprezentaciji. Prije tri godine bio je najbolji mladi igrač Jugoslavije. Međutim, upala zglobova koju je preležao i kasnije rehabilitacija učinile su svoje. Ipak, vratio se i sada sasvim solidno igra. On se još nada da će zaigrati u reprezentaciji.

Sve zavisi od njega, koliko će trenirati i biti uporan.

Proglašeni ste za sportaša godine u Šibeniku. Nije li to malo prerano? Ipak, malo ste igrali za takvo priznanje?

Kad malo bolje pogledate, u Šibeniku nisam imao ozbiljnijih protukandidata. Šibenka dobro stoji na sva tri fronta, pa je priznanje moralo pripasti nekom od košarkaša. Izabrali su mene.

Da li za jednog sedamnaestogodišnjaka u jednom relativno, malom gradu popularnost predstavlja teret?

Teret jest; ali teret u kojem uživam.

Jeste li, u stvari, svjesni tog tereta i opasnosti?

Svjestan sam svega i zato pokušavam da ostane sve kako je bilo. Da se ne mijenjam. Zasad u tome uspijevam.

Ima li Dražen Petrović popust u odnosu na svoje vršnjake iz škole?

Jedino kada su u pitanju izostanci.

Koliko se odnos školskih kolega prema vama promijenio?

Sa kim sam bio prijatelj, ostao sam i dalje prijatelj. To me osobito veseli. Naravno, sada imam manje vremena ali i to malo provodim sa njima. Najčešće smo u novom disko­klubu Šibenika.

A, djevojke?

Jedna, i to u Šibeniku. Za nju se uvijek nađe vremena.

Kakvog Dražena Petrovića vidite u perspektivi?

Bolje izdanje u svakom smislu. Igračkom, ljudskom... Želim uz košarku završiti fakultet,  igrati za reprezentaciju Jugoslavije...

Svi vas sada traže, kuda ćete?

Sigurno je da sljedeće godine ostajem u Šibeniku. Nakon toga odlazim na odsluženje vojnog roka, a to znači dvije godine od odlaska nema ništa.

Tko vam nudi najbolje uvjete?

Nisu to neki uvjeti. Samo stan i stipendija. A to svi nude.

Kome? Vama ili roditeljima?

Meni. Bilo je pritisaka i telefonskih poziva i za roditelje, ali uglavnom ja razgovaram sa tim ljudima. U obitelji sve zajednički odlučujemo, pa, prema tome, kada dođe vrijeme i o ovome ćemo se dogovoriti.

Navijači Partizana i Zvezde žele vas vidjeti u svojim momčadima. Koga biste izabrali?

Kako sada stvari stoje, radije bih obukao Partizanov dres. Čini mi se da je u tom klubu bolja atmosfera. Zatim, odlaze Slavnić i Dalipagić, a Kića se vraća u Partizan. To mi je prilika za igranje u paru sa Kićanovićem, a to je pravi put do pune afirmacije. Naravno, to nije konačna odluka. To su, za sada, samo moja razmišljanja.

Ne razmišljate o ostajanju u Šibenki?

Ako bi se ostvarili zamišljeni planovi o dovođenju mog brata u Šibenku i osvajanju titule prvaka, onda se stvari iz temelja mijenjaju.

A Cibona kao moguća varijanta?

Cibona ne dolazi u obzir.

Zašto?

Bekovski par Cibone su Petrović i Pavličević. Jednoga bih morao izbaciti. Ne bih želio izbaciti vlastitog brata.

Tko su, pored vas, nade jugoslovenske košarke?

Ima dosta dobrih mladih igrača. Odskaču Radunović iz Radničkog i Perasović i Sobin iz Jugoplastike.

Generacija ispred vas je, sa pravom, nazvana zlatnom generacijom jugoslovenske košarke. Teško ćete ih dostići...

Mislim da ćemo ih i prestići, mada je teže zadržati sve te osvojene medalje i prvenstva, nego ih osvojiti. Naša je prednost što smo ranije počeli s košarkom, a imamo i bolje učitelje.