"YUTA, imao si dobar skok u garbage timeu u današnjoj utakmici", rekao mi je jednom reporter na konferenciji za novinare. Odmah sam mu odgovorio: "Mislim da garbage time ne postoji". U prostoriji je bio tajac. Siguran sam da novinar nije mislio ništa loše. Pobjeđivali smo komotnom razlikom, a preostalo je još samo minuta ili dvije igre. Vjerojatno je o meni htio napisati pozitivan članak, ali jednostavno se nisam mogao pomiriti s riječima koje je on odlučio upotrijebiti, piše Yuta Watanabe, japanski košarkaš NBA momčadi Toronto Raptors.

"Garbage time".

Kad to prevedete na japanski, to znači otprilike "gubitak vremena".

To je vrijeme na kraju utakmice kad je rezultatska razlika tako velika da je očito koji će biti ishod. To je izraz koji se često koristi u NBA-u, ali nikad se nisam naviknuo na njega.

Jedan na milijun

Samo 450 igrača ima priliku igrati u najboljoj košarkaškoj ligi svijeta. Čuo sam da u svijetu ima ukupno otprilike 450 milijuna košarkaša, tako da su šanse da će netko završiti u NBA ligi doslovno jedan na milijun. Nakon godina napornog rada i stalnog žrtvovanja napokon sam uspio. Dakle, sve dok sam na NBA terenu, nema garbage timea, nema veze je li to minuta ili čak sekunda. Nema jamstva da ću moći zaigrati u sljedećoj utakmici, tako da je svaki trenutak prilika da se istaknem. To je razlog zašto u mom rječniku nema garbage timea.

Snaga riječi. U to vjerujem. Pozitivno ili negativno. Riječi oblikuju um, a um diktira budućnost. Volio bih razgovarati o riječima i frazama koje poštujem. Riječima koje su me oblikovale kao osobu i kao igrača.

"'Shoshin' i 'kenkyo'. To su dvije riječi koje nikada ne smijete zaboraviti."

To me naučio sensei Shikama, moj srednjoškolski trener i mentor.

To znači "početnički um" i "poniznost".

Iako sada igram u NBA, nisam uvijek igrao na elitnoj razini. Iskusio sam mnogo boli u srednjoj školi i borio sam se da budem primljen u srednju školu s jakom košarkaškom momčadi. Odbijali su me redom. U takvim okolnostima priliku mi je pružio sensei Shikama iz Jinsei Gakuena. U to vrijeme Jinsei Gakuen nije bila srednja škola nacionalno poznata po svom košarkaškom programu, ali Shikama je bio na glasu kao dobar trener. Pod njegovim nadzorom, iz dana u dan, vrijedno sam trenirao. A onda, na drugoj godini, ušao sam u japansku reprezentaciju kao najmlađi košarkaš ikad.

Nikad neću zaboraviti riječi koje je izrekao sensei Shikama: "Budi ponizan. Ne bude nadmen zato što si ušao u reprezentaciju."

Objasnio mi je da status reprezentativca znači da će se povećati broj ljudi koji me podržavaju. Ali istodobno će se povećati i broj mrzitelja. Da, i u Japanu imamo hejtere.

"Kao srednjoškolac moraš više nego stariji igrači paziti na etikete i manire, posebno izvan košarkaškog terena", dodao je sensei Shikama.

Ljudi vole "kenkyo"

Od tada živim prema riječi "kenkyo" (poniznost).

Kao rezultat toga, u nebrojenim su mi prilikama pomagali ljudi oko mene.

Nakon završene srednje škole u Japanu stigao sam u Ameriku, a nisam govorio engleski. Prije nego što sam napustio Japan, suočio sam se s mnogim komentarima kritičara: jezična barijera bit će previsoka, prestar sam da bih počeo igrati u Americi i slično. Ali sve na što sam obratio pažnju bila je fraza senseija Shikame, "shoshin" (um početnika). Nikada nisam zaboravio svoj dječački san o igranju u NBA ligi.

Prošlo je osam godina, gotovo trećina mog života, otkako sam se preselio u Ameriku. Zahvaljujem svim ljudima koji su me podržavali tijekom mog putovanja, od mojih suigrača iz škole St. Thomas More, koji su mi pomogli s engleskim jezikom, do momaka sa Sveučilišta George Washington, koji su mi pomagali na studiju. Kroz sve to vrijeme trudio sam se ostati što skromniji. Takav sam čak i sad u NBA-u.

U Americi i Japanu poniznost je ponešto drukčija. Da bih to ilustrirao, ispričat ću priču koja se dogodila između mene i mojih roditelja.

Još se uvijek jasno sjećam toga. Bilo je to tijekom posljednje godine na fakultetu. Sezona je upravo završila i počeo sam razmišljati o svojim izgledima da zaigram u NBA ligi. Da budem iskren, nisam mislio da ima puno nade da ću biti izabran, pa sam smatrao da moram dobro odigrati Ljetnu ligu. Jako sam blizak s roditeljima, koji žive u Kagawi u Japanu. Neprestano smo u kontaktu. Jednog dana primio sam poruku od njih.

"Hej, Yuta, naletjeli smo na XY neki dan. Pitao nas je hoćeš li uspjeti u NBA-u. Napola u šali rekli smo mu da te čeka još jako dug put."

Kad sam pročitao tu poruku, bio sam zaista šokiran.

Iako nisam vjerovao da ću biti draftiran, trenirao sam jače od svih ostalih. U to vrijeme nisam imao samopouzdanja. Osjećao sam se usamljeno i davao sam sve od sebe da se motiviram i razmišljam pozitivno. Nesvjesno sam očajnički tražio riječi podrške. U tako teškim okolnostima dobio sam tu poruku od roditelja.

Američki roditelji stalno hvale svoju djecu

Iz perspektive mojih roditelja, oni su samo bili skromni u pogledu mojih izgleda. Shvaćao sam odakle to dolazi. Ali kad sam čuo roditelje kako govore: "Oh, Yuta ima jako dug put", čuo sam samo negativnost. Nisam to mogao podnijeti.

Otkad sam počeo živjeti u Americi, bio sam svjestan da američki roditelji uvijek hvale svoju djecu. Nije bilo neobično čuti roditelje mojih suigrača da samouvjereno govore: "Oh, nije li moj sin nevjerojatan?" Da budem iskren, osjećao bih se ljubomorno kad bih čuo da roditelji tako jako hvale svoju djecu u javnosti.

Dvoumio sam se hoću li se suprotstaviti roditeljima ili ne. Obratio sam se svom srednjoškolskom suigraču Ryusuiju Kusumotu. Ryusui trenutačno trenira košarkašku momčad u Nobeoka Gakuenu. Jedan je od mojih najboljih prijatelja i poštujem njegova razmišljanja o taktici i njegov mentalni pristup igri.

Rekao sam mu: "Ono što su rekli moji roditelji zaista mi je zasmetalo. Znam da me i mama i tata podržavaju u potpunosti, tako da vjerojatno nema potrebe to verbalizirati, ali to me izjeda."

Ryusuijev odgovor bio je jednostavan: "Ako razmišljaš o tome, bolje razgovaraj s njima. Razumjet će zašto ti je to važno."
Tim sam riječima roditeljima dao do znanja što osjećam.

Poslao sam im SMS: "U prijelomnom sam trenutku svoje košarkaške karijere i ne trebaju mi negativne riječi koje mi prigušuju odlučnost. Oboje me razumijete više od bilo koga drugog, a otkad sam počeo igrati košarku, vi ste moja najveća podrška. Zato mi treba vaša podrška dok ne dođem do NBA lige."

"Oprosti, sine". To je snaga riječi

Roditelji su me odmah nazvali. Poznati glasovi iz moje domovine. Prve njihove riječi bile su: "Oprosti, sine."

Sjećam se da me je steglo u prsima kad sam to čuo.

To je snaga riječi. Da nisam davao 110 posto na treningu ili da nemam talent, ne bi mi bilo problem čuti: "Pred našim sinom je još dug put." Ali moji su roditelji znali koliko se trudim. Osjećao sam da imam priliku igrati u NBA-u, pa sam želio upiti pozitivne, a ne negativne misli. Želio sam čuti pozitivnost svojih roditelja.

To me zapravo podsjeća na još jednu priču iz studentskih dana. U prvoj godini igrao sam dobro. Međutim, na drugoj godini odjednom sam se našao u krizi.

Nije tako kako bi trebalo biti? Zašto se ovo događa?

Trudio sam se pronaći odgovor. Bio sam zarobljen u tunelu bez izlaza.

Potom je u savršeno vrijeme iz Japana iz vedra neba stigla poruka senseija Shikame.

"Igraj s osmijehom."

To je bilo sve što je napisao. Te su mi riječi otvorile oči. Sjetio sam se zašto toliko volim košarku. To su bile riječi koje nam je Shikama govorio u srednjoj školi. Već u sljedećoj utakmici imao sam učinak karijere. To je snaga nekoliko jednostavnih riječi.

Kako se uklopiti u NBA momčad?

Godine 2018. napokon sam napravio opipljiv korak prema NBA ligi, o kojoj sam toliko sanjao. U prvoj sezoni u Memphis Grizzliesima bio sam impresioniran time kako se radi u NBA-u, ali nisam imao puno prilike za igranje. I druge sezone bilo je slično. Većinu vremena proveo sam u Razvojnoj ligi. Čak i kad bi me pozvali, bilo je to samo kad bi se neki igrač ozlijedio i ja sam mu trebao pomoći u rehabilitaciji tijekom treninga. Bilo je to teško vrijeme za mene.

Treće sezone prešao sam u Toronto Raptorse. Čim sam se pridružio momčadi i čim je počeo trening-kamp, vidio sam kakva su momčad Raptorsi, što su radili ostali igrači i razmišljao sam o tome čime bih mogao pridonijeti. Toronto je momčad koja koristi obranu za izgradnju napada. Dobar sam obrambeni igrač, tako da mogu dati svoj doprinos i učiniti da se moja nazočnost osjeti kroz skokove. Uvijek pokušavam analitički razmišljati i shvatiti kako moje sposobnosti mogu biti najkorisnije za momčad.

"Budi igrač koji može povesti svoju momčad do pobjede."

Ovo je još jedna lekcija koju je sensei Shikama znao ponavljati. To je jedna od najvažnijih lekcija koje mi je usadio. Otkad sam počeo igrati u NBA-u, to je postalo još značajnije.

U tom svijetu postoje zvijezde s egom. Znam da nisam takav igrač. Momčadi nije potrebno da dugo držim loptu i puno šutiram. Osjećam da mogu pridonijeti momčadi radeći prljav posao, koji se ne vidi nužno u statistici.

Minuta, sekunda... Ništa nije garbage time

Nekidan sam razgovarao s poznanikom koji mi je rekao: "Znaš, Yuta, možda je tvoj 'kenkyo' zapravo mješavina poniznosti i zahvalnosti."

To je prilično dobar izraz.

Zbog mog košarkaškog putovanja svaka sekunda na NBA terenu za mene je vrlo značajna. Prije nekoliko tjedana potpisao sam ugovor s Raptorsima. Zaista sam sretan, ali to ne mijenja ono što trebam raditi na terenu. Želim unaprijediti svoju igru i uvijek težim poboljšanju.

U mom rječniku nema garbage timea.

Minuta, sekunda... nema izgubljenog vremena.

Kad sam na terenu, igram u granicama svojih mogućnosti.

Jednostavno.