Ruga se trenerima iz predgrađa, a bez Mamića ne bi mrdnuo iz Sesveta i Zaprešića
"VJERUJTE mi, danas sam prvi put otvorio novine, pitao sam što se sve pisalo. Na televiziji sam vidio dva eminentna novinara, Edu Pezzija sam čuo kako je stao u obranu mene i Dinama. Ne razumijem ljude koji toliko prate nogomet, da mogu tako razmišljati, preko noći pod veliki upitnik staviti igrače koji su napravili dosadašnji rezultat, pa i mene koji sam toliko dugo na trenerskoj klupi.
I onda mi pričaju ljudi koji to nikada nisu napravili, pa i stariji kolege koji su trenirali gradska predgrađa, oni mi drže lekcije. Ako želite doći na najveće škole, morate prijeći neki prag, a mi smo to napravili. Neki to ne mogu ni očima napraviti, a mi se danas školujemo na najvišem nivou. Za Chelsea smo dobili peticu, za Milan vani dvojku ili trojku, za Salzburg doma jedinicu.
Mi smo imali toliko puno igrača koji prvi put igraju Ligu prvaka, to je sve dio školovanja. I mi to plaćamo. Mi smo osigurali do sada klubu 27-28 milijuna eura, zaslužili smo malo više. I medijima koji žive od nas je sada ljepše. Pišete o Milanu, Chelseaju ili Salzburgu, a ne o nekim klubovima koji su B liga.
U Ligi prvaka imamo male matematičke šanse, ali one postoje. Koliko su drugi klubovi pohvatali bodova u Ligi prvaka, a naša skupina nije bila lagana? Mislim da nismo zaslužili toliko omalovažavanja, ni igrači niti ja. Meni je malo tih ljudi, koji tako pišu, iskreno žao."
Dinamo ima igrače, ali nema trenera za Ligu prvaka
Ante Čačić (69), trener Dinama, ovo je izgovorio na konferenciji za medije nakon potopa u Ligi prvaka na Maksimiru protiv Milana (0:4), posljednje u nizu u Ligi prvaka koje je Dinamo zbog njega odigrao loše, bezidejno, pročitano i ziheraški. Zato što, kako je jasno svakome tko se površno razumije u nogomet, Dinamo ima igrače, ali nema trenera za Ligu prvaka.
No, to nije povod ovog teksta. Njega je "napisao Čačić" rečenicom kojom se s visoka otresao na "starije kolege", koji mu "drže lekcije", iako su u karijeri vodili "gradska predgrađa". Za razliku od njih, Čačić je "došao na najveće škole" i "prešao pragove" koje oni "ni očima ne mogu prijeći".
Čačić nije imenovao navedene, ali nije teško detektirati na koga je mislio. Ilija Lončarević je u proljetnom dijelu sezone 2002/03. preuzeo zaprešićki Inker u drugoj ligi od neuspješnog Čačića te usprkos tome što mu je ostavio veliki zaostatak i malo vremena, izborio povratak u prvu.
Čačić se "zahvalio" treneru koji mu je prvi omogućio da izađe iz predgrađa
Tri godine kasnije Lončarević je postao izbornik Libije, a za pomoćnika je uzeo Čačića. Tako se Čačić prvi put u karijeri zahvaljujući simbolu trenera "gradskog predgrađa" maknuo iz miljea periferije, kojem po svemu pripada i iz kojeg nikada ne bi otišao da nije čovjeka koji je prisvojio Dinamo i reprezentaciju Hrvatske.
Podsjetimo se karijere Ante Čačića prije nego što mu je Zdravko Mamić 2011. kao treneru filijale svog Dinama povjerio mjesto trenera svog kluba: Zadar, Dubrava, Inker, Osijek, Zadar, Slaven, Sesvete, Inker, Kamen, Inker i Lokomotiva.
Čačić je dakle zaprešićki Inker, klub iz gradskog predgrađa o kojem sada s visoka govori iz salona velegradskog kluba kojem je donio 27 milijuna eura, vodio jednako puta kao i njegov trenerski simbol. Dakako, daleko manje uspješno i trofejno od Lončarevića.
Mi malo stariji pamtimo Čačića iz 90-ih, nije imao veze s ovim
Sjećam se Čačića iz 90-ih. Nikada nije ispalio nešto za naslov, a kamoli podnaslov. Osuđen na klubove koji u novinama dobivaju ficleke na dnu strana, a na televiziji su samo u dvominutnim sažecima kada igraju s Dinamom i Hajdukom, šutke se i stoički, što bi rekao onaj koji ga je u reprezentaciji Mamićevog saveza naslijedio, "ponizno" u HNL-u borio s Dubravom, Inkerom i sličnim "veličinama".
Ante Čačić bi dakle nekome neupućenom kada je prvi put preuzimao Dinamo 2011. po svemu trebao biti netko koga treba podržati: tip koji se dugo, predano i neukaljan probijao kroz mulj hrvatskog nogometa i koji vjerojatno za sebe misli kako je nesavitljivac koji je kasno, ali zasluženo, dobio priliku na najpoželjnijem kožom presvučenom sicu u Hrvatskoj.
Zašto nitko nije mogao navijati za simbola HNL provincije kada je konačno dobio priliku u Dinamu?
Ali, to nije moguće iz dva razloga. Prvi je što Čačić nikada ne bi dobio priliku u Dinamu ni 2011. ni 2022. da nije uređen i vođen onako kao što jest cijelo to vrijeme. Drugi je što je Čačićevo osobenjaštvo uspijevalo na Klaki i u Stanovima, ali velika pozornica se, kao i u slučaju Krune Jurčića, još jednog heroja provincije koji mu je prethodio i koji ga je naslijedio, pokazala serumom istine i taštine za godinama nakupljanu frustraciju zbog tavorenja u zapećku, kao i za dokaz limita - razloga zašto je tamo bio sve ove godine.
Čačića nismo mogli prepoznati kada je blato provincije i predgrađa zamijenio glamurom velegrada. Šuplja, patetična domoljubna retorika koju je Čačić neuspješno prodavao i prije 11 godina, kada je nevjerojatno sretno izborio Ligu prvaka, pokazala je da je veliki gazda ne samo primirio, nego i klonirao još jednog bivšeg buntovnika.
Koji se očekivano vrlo brzo iz Dinama vratio klubovima "iz čijih buseva putem na gostovanje na benzinskoj nitko ne izlazi, jer igrači mjesecima nisu primili plaću", kako je potresno i istinito pripovijedao Kruno Jurčić.
Pogledajmo kad smo kod toga i kako je izgledala karijera Ante Čačića nakon što mu je Mamić dao otkaz u svom klubu i prije nego što ga je povukao opet iz filijale svog kluba na mjesto izbornika svoje Hrvatske: dva mjeseca u Sesvetama, tri mjeseca u Mariboru, sedam mjeseci u Slavenu i tri mjeseca u Lokomotivi.
Ono što je Mamić napravio u ljeto 2015. bilo je previše čak i za njega
Šok je zavladao Hrvatskom kada je u ljeto 2015. njenu nogometnu reprezentaciju preuzeo Ante Čačić jer mislilo se da je tako nešto previše čak i za Mamića. To je bilo pogrešno, kao što je naravno bilo pogrešno Modrića, Rakitića, Perišića, Mandžukića na vrhuncu karijera dati Čačiću.
Nakon nesretnog ispadanja s Eura 2016. tamo su mu presudili porazi u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2018. protiv Islanda i Turske te remi s Finskom, pa je morao otići i u reprezentaciji ga je zamijenio Dalić. Ostalo je, kako se kaže, povijest.
Povijest se pak Anti Čačiću ponavlja. Zahvaljujući tome što je Dinamo već desetljećima takav da njegov boss može biti Zdravko Mamić, a trener Ante Čačić, proljetos je opet preuzeo funkciju vođenja najboljih igrača u državi, ali i šire.
Kada se opet, od Salzburga preko Poljuda do Maksimira pokazalo da nije dorastao tome, nekada tihi i bezlični dio inventara istih takvih klubova iz provincije i suburbije se osokoljen funkcijom u glamuroznom metropolitanskom klubu otresao na kolege iz gradskih predgrađa. Samo zato što su napravili ono što rade svi, pa i Dinamovi igrači - rekli da Čačić nije trener Dinamovog ranga.
Rođen u predgrađu. Tamo je trebao i ostati
Čačić je u gradskim predgrađima trenerski rođen i odrastao i tamo je trebao ostati jer to je njegova mjera ne samo trenerski, nego i ljudski. Zato što se u njima nije ukaljao i jer je tamo bio svoj.
Prelaskom u veliki grad, klub i reprezentaciju pokazao je da nije to za njega. Međutim, daleko važnije, čak i od taštine koja ga pod stare dane puca toliko da ispada smiješan, to je što od 2011. više ne može reći da se nije uprljao.