Dinamovo dovođenje Gavranovića ima smisla. Odlaskom Henriqueza nestala je i posljednja nada da će Čileanac i trenerski stožer naći davno izgubljenu harmoniju, a Armin Hodžić nije kvaliteta koja će Dinamu donijeti uspjeh tamo gdje je to najvrjednije - u Europi. Dinamo je propustio sagraditi ekipu sa zdravom kičmom kojoj bi proljetni dio poslužio kao generalka pred ljetne okršaje u Ligi prvaka. Leonardo Sigali bio je najkonstantniji Dinamov igrač kroz četiri sezone koliko je proveo u Maksimiru. Izostanak vođe obrane Dinamo će teško nadoknaditi, osobito jer Filipa Benkovića ubrzo čeka slična sudbina. Marko Lešković možda je najbliže toj ulozi, ali tek treba vidjeti koliko su dugotrajne ozljede i izostajanje s travnjaka ostavili traga na njegovoj igri.

 

Dovođenje Hajrovića je kocka - iako ima kvalitetu za ovu razinu, upitna je njegova glava i sposobnost da pridonese normalnoj atmosferi. S druge strane, njegovo dovođenje donekle oslikava i kratkoročnost Dinamovih namjera. Dovođenje krilnog ofenzivca krca Dinamo na pozicijama u kojima su ionako solidno popunjeni i to mladim, nadolazećim snagama čija će minutaža vjerojatno patiti. Dinamu i dalje nedostaje pravi vođa igre, metronom u sredini terena uz kojeg bi potentni Moro, Olmo ili Gojak puno više došli do izražaja jer bi mogli igrati ono u čemu su najbolji. Ono što je Machado trebao biti, ali to nikad nije postao.

 

Hajdukov model poslovanja na najvećoj je kušnji od svog postanka. Hajduk je imao loše serije i slabe rezultate, ali nikad Torcida nije ovako jasno i javno okrenula leđa ekipi, dovodeći u pitanje sinergiju koja ih je dugo držala i omogućila ozdravljenje kluba. Sumanuto brza smjena trenera pokazuje da uprava kluba prati ritam tribine i reagira tek na njihovo izražavanje zadovoljstva ili nezadovoljstva. Odlazak Ante Ercega je logičan potez. Iako je bio jedan od kotačića igre, Hajduk teško može biti ozbiljan europski faktor dok god je nositelj igre igrač tog kalibra koji ni u jednoj soluciji ne smije biti više od pomoćne snage.

 

Vraćanje Mije Caktaša nije ohrabrujući znak jer najčešće postoji neki razlog zašto se igrač u naponu snage vraća u HNL. Hajduku je glavni problem i dalje nedostatak jasne vizije jer neprestano mijenja trenere i formira nove ekipe, razapet između kratkoročnog mira na tribini i dugoročnog razvoja mladića koji bi mogli biti kvaliteta više kad za to dođe vrijeme, a za to im trebaju prostor i vrijeme za pogrešku. To Hajduk momentalno ne nudi.

 

 

 

Nastavlja se rasprodaja svega što je Rijeci donijelo povijesnu titulu. Odlasci Gavranovića, Mateija, Mišića, Vešovića i Eleza donekle su nadoknađeni s nekoliko zanimljivih mladih igrača, ali zbilja bi trebalo prokopati nogometne almanahe da se nađe momčad koja je toliko brzo i toliko jeftino rasprodala šampionsku generaciju. Nije najbolnije to da Rijeka neće obraniti naslov, nego što se predstavlja kao provincijski klub koji je presretan što mu se jednom u povijesti posrećilo i ne vjeruje da će ikada više ponoviti taj uspjeh. Najzanimljivije na Rujevici bit će pratiti koje su namjere Rijekinih vlasnika. 

 

Osijek ima povijesnu priliku ugrabiti drugu poziciju hrvatskog nogometa. Hajduk je već godinama u stagnaciji, Dinamo polagano gubi logističku i financijsku prednost nad ostatkom lige, a Rijeka samu sebe isključuje iz utrke. Stanje je to u kojem je Osijek jedini klub koji je u uzlaznoj putanji, i što se tiče rezultata, i što se tiče navijačko-medijskog rejtinga. Kada bi dobri rezultati podržali i pogurali nove sponzore mađarskih vlasnika, Osijek bi bio u šansi da kroz koju godinu napravi ono što je Rijeka uspjela lani. Pritom u Barišiću, Hajradinoviću, Bočkaju, Grezdi i Mariću imaju potencijal s kojim se mogu usporediti još samo Dinamovi mladići. 

 

 

 

Ostatak Lokomotivine sezone proteći će u razvijanju igrača za svojeg starijeg brata iz Maksimirske. Lokosi već godinama odgajaju neke od najvećih talenata u ligi, a Majer i Ivanušec spadaju u tu kategoriju. Slaven Belupo u posljednjih pet sezona pokazuje sličan učinak, dojam i potencijal. Glavni ljudi kluba okoristili su se njegovim perifernim položajem u očima javnosti pa će vjerojatno ostati neodgovoreno pitanje kako to da jedan od najboljih sponzorskih ugovora u povijesti lige, onaj Podravkin, nije nikada dao bolje rezultate.

 

Odlaskom Željka Kopića počinje nova era u Koprivnici, klubu koji je uz sve svoje limite često igrao jedan od dopadljivijih nogometa u ligi. Inter je odavno osigurao ostanak, ali u ovim okvirima teško da može išta više od toga. I to bi bilo sasvim okej jer takvih klubova ima i u najjačim ligama svijeta. Problem je što je za većinu u HNL-u to ostvarenje snova.

 

 

Istra, Cibalia i Rudeš su tri kluba s najvećim izgledima za ispadanje. I premda je njihovim navijačima jako bitno da to upravo ove sezone ne budu oni, to će se dogoditi sljedeće sezone, ako ne ove. Manjak sredstava, nedostatak ekonomske strategije, zastarjeli nogometni koncepti i igrači koji više razmišljaju o podstanarstvu nego igri nisu idealna okolina za dugoročni razvoj. Istru je napustilo preko 20 igrača u samo nekoliko mjeseci, a tek se prije koji tjedan doznalo da će se zapravo nastaviti natjecati u 1. HNL. Grozan je to poraz ideje o bogatim američkim, ruskim i inim ulagačima koji samo čekaju iskrcati milijune u ligu i klubove koji baš ništa ne moraju poduzeti po pitanju infrastrukture, plana i transparentnosti, a lova će kapati sama od sebe.

 

Rudeš je kao ipak kvartovski klub možda najbliže svojoj realnoj veličini i čini se kako bratimljenje s Alavesom nije dalo ploda, posebno s obzirom na to da Baski imaju podosta problema u Primeri. Cibalia je primjer ultrasimpatičnog kluba koji drugu sezonu izbjegava ono što mu svi prognoziraju, a to je ispadanje u niži rang. I premda je nemoguće ostati ravnodušan na količinu emocije i truda koje u Cibaliju ulažu igrači, navijači i dio entuzijasta, pravo je pitanje koliko su ostanak u 1. HNL i životarenje dobri za vinkovački klub te bi li reorganizacija ipak rezultirala stabilnijom budućnošću, pa makar i u drugoj ligi.