NA DANAŠNJI datum 1916. godine završila je Galipoljska bitka, jedna od najkrvavijih epizoda u Prvom svjetskom ratu. Trajala je 8 mjeseci, a u njoj je umrlo više od sto tisuća ljudi. Borbe su se održale na Galipolju, utvrđenom poluotoku koji vodi do Dardanela, odnosno do Istanbula. Cilj je bio brzo prisiliti Osmansko Carstvo na kapitulaciju, no nakon nekoliko velikih vojnih neuspjeha i ogromnih gubitaka odlučeno je da se kampanja završi.

Razlozi za bitku

Premda je rat trajao tek nepunih godinu dana, silama Antante i Centralnim silama postalo je brzo jasno da će u ovom ratu pobijediti hrana, a ne meci. To se posebno moglo vidjeti na istočnom frontu u Rusiji, koja je ionako rat dočekala nespremna. Međutim, Velikoj Britaniji i Francuskoj bilo je važno da Rusija nastavi rat kako se cijela sila Njemačkog Carstva ne bi koncentrirala na zapad.

Pomoć Rusiji jedan je od temeljnih razloga zbog kojih je organizirana vojna kampanja na Galipolju. Rusija je u Prvom svjetskom ratu bila izolirana od svojih saveznika i nisu postojali sigurni opskrbni putevi. Arktičke luke bile su jednostavno nedostatne i beskorisne dobar dio godine, međutim, crnomorske luke mogle su poslužiti kao opskrbna točka Rusa. 

Galipolje kao odskočna daska budućih povijesnih ličnosti

Tako je razmišljao Winston Churchill, četrdesetogodišnji vojnik koji je već tada bio poznat britanskoj javnosti kao vojnik političar osebujnog karaktera. On je od 1911. postao glavni zapovjednik britanske mornarice, odnosno Prvi lord Admiraliteta. Smatrao je da je Osmansko Carstvo ionako samo relikt prošlosti i slaba prijetnja te da će u jednoj odlučnoj akciji natjerati muslimane na kapitulaciju.

Churchill nije bio jedina ličnost na Galipolju koju će povijest kasnije pamtiti po nekim drugim stvarima. Onaj relikt prošlosti, Osmansko Carstvo, poslao je Antanti na Galipolje 35-godišnjeg Mustafu Kemala, osmanskog pukovnika koji se već bio dokazao na bojištu tijekom Balkanskih ratova.

Mustafa Kemal odgovarao je vrhovnim zapovjednicima, odnosno najviše Ottu Limanu von Sandersonu, njemačkom generalu koji je već godinama služio u Istanbulu. Određeni dio osmanske vojske gunđao je što ih predvodi Nijemac, a ne Turčin, a upravo zbog takvih Mustafi Kemalu dane su veće odgovornosti i ovlasti.

U jednom trenu tijekom kampanje Mustafa Kemal je izjavio: "Ne naređujem vam da napadnete. Naređujem vam da umrete. U vremenu koje protekne do naše smrti mogu doći nove snage i zauzeti naše položaje."

U vojsci su bile tisuće volontera iz Australije i s Novog Zelanda

Kad je u pitanju vojska Antante, velik dio vojnika stizao je iz britanskih kolonija, posebno Australije i s Novog Zelanda, a bili su poznati kao ANZAC (Australian and New Zealand Army Corps). Snage ANZAC-a umirale su u tisućama na Galipolju, a 25. travnja i danas je spomendan u tim zemljama, kad se odaje počast palim borcima.

Kampanja je završila 9. siječnja 1916. kad je postalo jasno da Churchillov plan o brzoj kapitulaciji Osmanlija više nije ostvariv. Osmanska vojska, unatoč pobjedi, nije imala ni vremena ni razloga za slavlje. Stradali su deseci tisuća ljudi, a preživjele je čekala nova bitka - bilo na jugu zemlje protiv Arapa ili u ratu protiv Rusa na istoku. 

Rusija je tako ostala odsječena od svojih saveznika. Kapitulirala je u ožujku 1918. i sklopila separatni mir s Njemačkom. Osmansko Carstvo predalo se u listopadu iste godine. 

Da je Churchillov plan s Galipoljem uspio, Centralne sile puno bi ranije ostale bez važnog saveznika, a Rusija bi dobivala materijalnu pomoć od saveznika, što bi je možda spasilo od revolucije. Istanbul bi postao internacionalna zona, a Republika Turska vjerojatno ne bi ni postojala.