Foto: Guliver Image / Getty Images, Glas Koncila

ONI KOJI vjeroučiteljima u hrvatskim školama osporavaju pravo na povlašteni status su "netolerantni, neosjetljivi, drski i nekulturni", piše u Glasu Koncila od 18. svibnja Valentina Blaženka Mandarić, časna sestra i voditeljica Ureda za vjeronauk u školi Zagrebačke nadbiskupije.

Sva četiri citirana epiteta upućena su zapravo ovdje potpisanom novinaru, s obzirom da je Mandarić tekst u Glasu Koncila objavila kao "osvrt na uvrede iznesene na račun hrvatskih vjeroučitelja", odnosno na dva teksta koja su krajem travnja i početkom svibnja na Indexu objavljena pod naslovima "Paraziti hrvatskog školstva: Vjeroučitelje skupo plaćamo, a nitko im ništa ne može" i "Sustav po mjeri parazita: Vjeroučitelji napreduju tri puta brže od ostalih učitelja u školama".

Parazit je, u medicinskoj terminologiji, organizam koji živi na račun drugog organizma (a često je i prijenosnik bolesti). Paraziti svoje domaćine koriste kao hranu, uglavnom su mnogo manji od svojih nositelja, ali se znatno brže množe. Ne rade paraziti na štetu svog domaćina zbog urođene im zloće, već zbog toga što imaju biološki imperativ - drugačije ne mogu preživjeti.

U ovakvom opisu vjeroučitelja, a posredno i crkvene institucije kojoj i sama pripada, Mandarić je prepoznala "omalovažavanje, ponižavanje, govor mržnje i netolerancije". Štoviše, Mandarić smatra da su vjeroučitelji poslužili kao "ispušni ventil za vrijeđanje" ljudima (u ovom slučaju potpisanom autoru) koji se u javnosti lažno predstavljaju "kao veliki zagovornici demokracije i promicatelji ljudskih prava".

Odgovarajući na floskule koje je Mandarić objavila u notornom glasilu Kaptola vrlo bi se se jednostavno bilo poslužiti retorikom za koju se i ona sama odlučila: zgražanjem, moraliziranjem i vrijeđanjem. No, umjesto toga bolje je još jednom podsjetiti na činjenice.

"Građani drugog reda" su svi nastavnici osim vjeroučitelja

U hrvatskim školama ima 3001 vjeroučitelja. Godišnje se iz proračuna za njihove plaće izdvaja oko 300 milijuna kuna. No, vjeroučitelji su zaposlenici države samo na papiru. U praksi, vjeroučitelje na dužnost postavlja i dužnosti razrješava katolička crkva. Takvi vjeroučitelji, koji zarađuju državnu plaću, ali državi ne moraju polagati račune, u hrvatskim školama mogu biti i ravnatelji. U kojem slučaju dolazi do nakaradne situacije u kojem rukovodeći školski kadar odlučuje o upravljanju državnim novcem, ali istovremeno vrhovni autoritet kojem takav vjeroučitelj-ravnatelj odgovara ne sjedi u Ministarstvu obrazovanja već u palači od oniksa Hrvatske biskupske konferencije. O povlaštenom statusu vjeroučitelja naspram ostalih prosvjetara svjedoči i pravilnik kojeg je Tuđmanov HDZ donio u zadnjim danima svoje diktature, u prosincu 1999. godine. Tim pravilnikom je određeno da vjeroučitelji zvanje mentora stječu nakon dvije godine radnog iskustva, a zvanje savjetnika nakon tri godine radnog iskustva. Ostali nastavnici mentori mogu postati nakon šest godina rada, a savjetnici tek s 11 godina radnog iskustva.

Ovo su činjenice o vrlo stvarnom problemu sustava hrvatskog školstva. U njihovom svijetlu posebno apsurdnim čini se naslov pod kojim Mandarić u Glasu Koncila elaborira svoje nezadovoljstvo. Svoj uradak Mandarić je nazvala "Zar ponovo građani drugog reda?!".

Pritom Mandarić pogrešno smatra da su građani drugog reda u ovom slučaju vjeroučitelji i vjernici koji su, eto, opet izloženi komunističkom progonu. Ne, ovo nažalost nije slikovito pretjerivanje. To je doslovno ono što je Mandarić napisala:

"Kao djetetu moji roditelji, ali i drugi znanci, pričali su mi o 'prošlim vremenima', u kojima su zbog vjere i nacionalnosti bili šikanirani, deklasirani i svrstavani u građane drugog reda... Naši razgovori o 'takvim temama' i 'starim vremenima' redovito su završavali riječima: Hvala Bogu, to je sada iza nas. No čini mi se da su to ipak bila moja naivna nadanja", razotkriva Mandarić cr(k)venu opasnost koju je prepoznala u Indexu.

Ovakva logička falinga bila bi redikulozna da se ne radi o perfidnoj manipulaciji. Mandarić nas, dakle, uvjerava da se vjeroučitelji nalaze u podređenom položaju, iako su im omogućena prava o kojima ostali nastavnici i stručni suradnici u školama mogu samo sanjati. Koji su, da se poslužimo izrazom časne sestre Mandarić, u usporedbi s vjeroučiteljima "građani drugog reda".

I djeca u drugom redu

U istom tom drugom redu nalaze se, ni kriva ni dužna, djeca koja ne dolaze iz katoličkih obitelji. Koja u osnovnim školama, ukoliko ne pohađaju vjeronauk, vrlo često bez nadzora moraju lutati hodnicima jer alternativne aktivnosti za njih nisu osigurane. Nisu li i ta djeca, da se još jednom poslužimo izrazom časne sestre Mandarić, "zbog vjere i nacionalnosti šikanirani, deklasirani i svrstavani u građane drugog reda"?

Nisu li građani drugog reda i oni roditelji koji djecu na vjeronauk moraju slati ne zbog svojih katoličkih uvjerenja, već zbog toga što ne žele da im djeca ostaju sama na školskom hodniku dok njihovi razredni kolege pohađaju nastavu vjeronauka? Ili još gore, zbog toga što strahuju da će im djeca biti na meti bullyinga zato što nisu dio stada?

Nisu li građani drugog reda i srednjoškolci koji su u pojedinim školama de facto ucijenjeni da pohađaju nastavu vjeronauka tako da, ako žele slušati nastavu etike, moraju u školu dolaziti na predsat ili ostajati nakon nastave na dodatnom satu? Dok im istovremeno vjeronauk, kojeg ne pohađaju, ostavlja rupu u trajanju od 45 minuta točno u sredini nastavne satnice.

Poluinformacije? Ne, otvorene laži

Nedosljednost Mandarić pokazuje i kada u jednom dahu hrvatske katolike svrstava u poziciju žrtve, dok već u idućem na papir stavlja tvrdnju da 80 do 90 posto roditelja, dakle ogromna većina, žele da njihova djeca pohađaju vjeronauk. Nije to doduše "kvaka 22" s kojom na kraj ne može izaći jedino Mandarić; čitava katolička crkva u Hrvata zadnjih 14 godina (od 3. siječnja 2000. naovamo) neuspješno pokušava pomiriti pozicije dominantne većine i zlostavljane manjine koju se zbog svoje vjere pribija na metaforički križ.

Upravo to nastoji učiniti i Mandarić tekstom kojeg je složila za Glas Koncila. Slijedi citat: "Navedeni tekstovi (objavljeni na Indexu op.a.) nisu govor demokracije, već nasilje, vrijeđanje i diskriminacija u pravom smislu riječi. Iščitavajući spomenute napise, lako je zaključiti da se namjerno lansiraju poluistine i poluinformacije kako bi se našlo opravdanje za omalovažavanje i vrijeđanje vjeroučitelja".

Najlakše bi sada bilo uloviti se za prvu citiranu rečenicu pa na optužbe za "vrijeđanje, nasilje i diskriminaciju" odgovoriti podsjetnikom na ono što katolički svećenici izgovaraju na redovitim misama za Antu Pavelića ili obljetnicama osnivanja HOS-ove bojne koja nosi ime koljača Rafaela Bobana. No, devalviranje ozbiljnih tema na rasprave o "crvenima" i "crnima" ipak ćemo ostaviti crkvi.

Radije ćemo se pozabaviti činjenicom da nas za plasiranje "poluistina i poluinformacija" optužuje žena koja otvoreno laže. Sve informacije koje su prezentirane u dva sporna Indexova teksta dolaze uz pozivanje na relevantne izvore - na Ministarstvo obrazovanja i na važeće zakone i propise koji se tiču hrvatskog školstva.

Mandarić optužuje Index za širenje dezinformacija, ali istovremeno ne objašnjava o kakvim se točno dezinformacijama radi, niti nudi argumente u prilog svojoj tezi. U svom tekstu Mandarić ističe tek da "vjeroučitelji prolaze istu proceduru koju prolaze ostali predmetni nastavnici", uz tu razliku što "vjeroučitelji uz pravilnikom propisane uvjete prilažu i preporuku nadležne crkvene institucije za vjeronauk".

Što je točno, ali - samo kada se radi o polaganju stručnog ispita, odnosno uopće stjecanja uvjeta za držanje nastave u školama. Činjenicu da vjeroučitelji mogu napredovati brže i lakše nego ostali nastavnici Mandarić niti ne pokušava demantirati, jer bi u tom slučaju morala demantirati važeći Pravilnik o napredovanju učitelja i nastavnika u osnovnom i srednjem školstvu. Ovaj pravilnik Mandarić niti ne spominje, a razlozi su i više nego jasni; nije luda da polemizira s legislaturom koja očigledno favorizira vjeroučitelje naspram ostalog nastavnog osoblja. Pa se stoga radije koristi jeftinim spinom, nudeći neke druge činjenice o nekoj drugoj temi, koja uopće nije bila predmetom Indexovih napisa.

U sukobu sama sa sobom

U zaključku svog teksta Mandarić nudi još jednu poluinformaciju i dvije floskule. Najprije, pozivajući se na čitav niz dokumenata europskih institucija, tvrdi da je vjeronauk u školama univerzalna vrednota zemalja Europske unije. Pritom naravno ne navodi da neke razvijene zemlje poput Francuske i Slovenije u svojim školama niti imaju, niti žele vjeronauk. U nekim drugim zemljama poput recimo Engleske, Švedske, Norveške, Nizozemske ili Grčke u školama se uče povijest religija (obratite pozornost na množinu - religija) ili religijska kultura.

Pritom, naravno, ne treba bježati od činjenice da mnoge zemlje EU, među kojima je i Njemačka, u školama imaju konfesionalni vjeronauk po vrlo sličnom modelu kakav postoji u Hrvatskoj. Druge su zemlje, doduše, uglavnom dobile priliku da same o tome donesu odluku, dok su Hrvatskoj i vjeronauk u školama i službena državna religija nametnuti Vatikanskim ugovorima. Koji, ne treba se zavaravati, nisu potpisani iz vjerskih već iz diplomatskih razloga. Vatikan je, na kraju krajeva, devedesetih odigrao nezanemarivu ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske.

No, s obzirom da je to još jedna priča u koju bi bilo nezahvalno (i preopširno) ulaziti u ovom tekstu, spomenut ćemo radije znanstveni rad pod nazivom "Konfesionalni vjeronauk pred izazovima dekristijanizirajuće Europe", kojeg je 2012. godine napisala upravo Valentina Mandarić. U tom tekstu i sama Mandarić priznaje da se crkva mora snažnije angažirati kako bi očuvala vjeronauk u europskim školama, pozivajući se na "obilježja i procese u europskom društvu koji ubrzanim ritmom mijenjaju religijsku sliku Europe". Ovim putem stoga časnu sestru Mandarić javno pozivamo da se konačno odluči - je li vjeronauk u školama univerzalna vrednota koju EU predano pokušava očuvati ili je zbog "mijenjanja religijske slike Europe" vjeronauk ugrožen i treba mu dodatna zaštita crkvenih institucija?

Moralno dno i pogrešna tumačenja

U zaključku Mandarićina teksta dolazimo i do ranije spomenutih floskula. Svom razmišljanju Mandarić prilaže dva citata koji bi, prema njenom mišljenju trebali govoriti u prilog teze da je vjeronauk u javnim školama nužna pojava.

Prvi citat izvlači iz usta Benedikta XVI. odnosno Josefa Ratzingera, bivšeg poglavara katoličke crkve. Sa sadržajem ovog citata nije potrebno polemizirati iz prostog razloga što Ratzinger nema moralni autoritet da bilo kome dijeli lekcije o odgoju i obrazovanju djece s obzirom da se radi o osobi koju je međunarodni tisak odavno razotkrio kao glavnog pokrovitelja i prikrivatelja pedofilije u vatikanskim redovima.

Drugi citat nešto je zanimljiviji s obzirom da je njegov autor ugledni književnik i Nobelovac Mario Vargas Llosa. U svojim kolumnama za španjolski "El Pais", ukoričenim u zbirku eseja "La civilizacion del espectaculom", Vargas Llosa se doista založio za očuvanje religijskog obrazovanja u školama. Ali ne onako kako to shvaća Mandarić.

"Zapadna kultura natopljena je religioznim idejama, vjerovanjima, slikama, slavljima i običajima. Osakatiti ovu prebogatu kulturnu baštinu u obrazovanju novih generacija značilo bi izručiti ih kulturi zabave zavezanih nogu i ruku, odnosno neozbiljnosti, površnosti, neznanju, brbljanju i lošem ukusu", piše Vargas Llosa dodajući da bi djecu trebalo podučiti o utjecaju, "I DOBROM I LOŠEM", koje je kršćanstvo imalo na stvaranje zapadne kulture, na njenu povijest, filozofiju, arhitekturu, umjetnost i književnost.

Iz citata kojeg je sama Mandarić uvrstila u svoj tekst, više je nego jasno za što se Vargas Llosa zalaže: za kulturnu edukaciju koja će djeci približiti ulogu kršćanstva u povijesti i umjetnosti, koja će im objasniti Michelangelovu Pietu i Danteovu "Božanstvenu komediju", koja će ih naučiti zašto je Giordao Bruno spaljen na lomači, a Galileo Galilei za dlaku izbjegao istu sudbinu. A ne za vjeronauk koji će biblijske mitove i alegorije djeci prezentirati kao univerzalnu istinu.