Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

"Trilogija U ime države je djelo kakvih nema mnogo na europskim novinarskim poljima. Malo je država u kojima su novinari tako temeljito i tako argumentirano ispremetali neka najprljavija i najprikrivanija poglavlja vlastite povijesti kao što su to u Sloveniji učinili Matej Šurc i Blaž Zgaga. Zbog toga njihov istraživački podvig ima dodatnu povijesnu i moralnu težinu. To će prije ili kasnije morati priznati i politika, koja je u prošla dva desetljeća pokušala učiniti sve da priča o oružju nikada ne izađe u javnost. Svjedočanstva objavljena u toj trilogiji sada jednostavno više neće moći ignorirati.", Branko Soban

> Uvod: Tako je započelo

> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem

> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora

Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne

Teritorijalna obrana osvojila je veliko skladište u Zgornjoj Ložnici 2. lipnja 1991. U njemu je bilo 1305 tona streljiva, uglavnom za 202. miješanu artiljerijsku brigadu JNA iz Slovenske Bistrice. S pedeset i četiri topa kalibra 130 milimetara164 i dvanaest višecijevnih bacača raketa kalibra 128 milimetara Oganj spadala je u najjače jedinice u Jugoslaviji. Zato je bila podređena 5. vojnoj oblasti u Zagrebu, a ne mariborskom korpusu. Zapovjednik brigade Rade Turović stvorio je u Sloveniji dom i obitelj. Zbog toga u vrijeme trajanja sukoba nije pokazivao mišiće, već je protivničkoj strani čak slao poruke.

"Pukovnik Turović ponudio je u vrijeme agresije predaju svih topova, ukoliko dobije pismenu garanciju da mu se ništa neće dogoditi i da će mu biti osigurana egzistencija. Takvo pismo zahtijevao je od ministra obrane. Regionalni štab iz Maribora priopćio je to republičkoj koordinaciji, no odatle je stigao odgovor da neka zapovjednik kasarnu preda, a pismo neće dobiti. Tako pukovnik Turović nije predao topove." Pri povlačenju ih je JNA odvezla iz Slovenije. Da su 130 milimetarski topovi ostali, otpali bi razlozi za prodaju više stotina tona "neperspektivnog" streljiva za njih. Do proglašenja samostalnosti Slovenija je topove M-46 proizvodila u vlastitim željezarama, a izvozni poslovi nastavili su se i kasnije. Poduzeće Rudis iz Trbovlja, koje je izrađivalo te topove, svoje je metalurško znanje – s dopuštenjem ministra obrane Janeza Janše – prodalo čak iranskom državnom poduzeću Hadid Industry iz Teherana.

Ministar je dozvolu za izvoz potpisao 19. ožujka 1993., ne obazirući se pritom na činjenicu da je Iran bio pod međunarodnim embargom na izvoz oružja. Dozvolio je i izvoz standardnih i specijalnih oruđa kao i školovanje iranskih stručnjaka. Još su veći poslovi s oružjem tekli s Hrvatima, koji su jugoslavenskoj vojsci zaplijenili topove i bacače raketa, a streljivo za njih potražili su u Sloveniji, u skladištima 202. brigade u Ložnici. Prema procjeni visokog službenika vojne tajne službe Vomo, koji je bio neposredno uključen u te poslove, zarada od prodaje streljiva iz skladišta Ložnica iznosila je najmanje četrdeset milijuna njemačkih maraka.Skladište je zauzeto u četiri popodne, a nakon samo dva sata pripadnici Teritorijalne obrane uzeli su prve komade oružja.

"Najprije su jedinicama odvezli ručno protuoklopno oružje Zolja, streljivo za protuzračne topove i granate za topove od 76 milimetara."168 Ujedno je započela jedna od najvećih logističkih operacija, u kojoj su u samo nekoliko dana uspjeli isprazniti skladište. Teritorijalci na terenu dobili su iz Ložnice i nužno potrebno pješadijsko streljivo. Istodobno, više stotina tona vojnog materijala sakriveno je na rezervnim lokacijama na Pohorju.169 Najviše, oko šest stotina tona, odvezeno je u vojno skladište u Kidričevo. Nakon preseljenja 288. miješane protuoklopne artiljerijske brigade iz Ptuja u Viroviticu krajem osamdesetih, skladište u Kidričevu ostalo je prazno, pa je tako u srpnju 1991. postalo siguran prostor za gotovo polovicu vojnih zaliha iz Ložnice.

Najviše je bilo velikih granata za 130 milimetarske topove i raketa za višecijevne bacače raketa M-77. Te su zalihe dugo vremena ostale skrivene. Tek je krajem 1992. godine veći dio dragocjenih raketa bio pohranjen u skladište u Kidričevu, da bi kasnije i one bile prodane u Hrvatsku. Teže se moglo prikriti preseljenje streljiva na Pohorje.

Brojnim mještanima ono nije prošlo neprimijećeno. Uz makadamske ceste u šumama s kamiona je bilo iskrcano i posloženo čak 26 222 sanduka različitih veličina. U njima je bilo 2,7 milijuna različitih komada streljiva.170 Pod pohorskim smrekama tada su se našle i 5283 granate za topove kalibra 130 milimetara kao i 858 raketa za višecijevni bacač raketa M-77 Oganj.171 To je predstavljalo po dva borbena kompleta za pedeset i četiri topa te jedan komplet raketa za dvanaest bacača raketa.172 U skladištu Zgornja Ložnica inače je bilo najmanje pet borbenih kompleta za topove i bacače raketa. Po procjeni instituta Crest,173 koji je imovinu JNA procjenjivao po najnižim cijenama, takva je granata stajala 243 njemačke marke, a raketa 3927 maraka.174 Samo granate i rakete pohranjene na Pohorju bile su, dakle, vrijedne najmanje 4,6 milijuna maraka. Ukupna cijena cijele količine od 3840 raketa, koliko sadrži pet borbenih kompleta za višecijevne bacače raketa, iznosila je, dakle, 15 milijuna maraka.

Prema dogovoru ministra Janeza Janše i zapovjednika hrvatskog Zbora narodne garde (ZNG), generala Martina Špegelja,175 po streljivo na Pohorje došao je velik konvoj kamiona. 22. srpnja 1991. popodne, samo četiri dana nakon odluke Predsjedništva SFRJ-a da se JNA povuče iz Slovenije, šesnaest kamiona krenulo je iz Zagreba, preko Krapine, Rogatca i Slovenske Bistrice na Pohorje. U koloni je bilo dvanaest velikih kamiona s poluprikolicama i četiri manja kamiona. Iz Hrvatske je autobusom i dvama kombijima došlo još 95 radnika, koji su pomogli utovariti streljivo. Konvoj je, opunomoćen od ZNG-a, vodio major Ivan Bećir, koji je potpisom preuzeo streljivo i mine, namijenjene prvenstveno blokadi kasarni JNA u Hrvatskoj. No, u žurbi se zaboravilo na polovicu upaljača, bez kojih su protutenkovske mine bile neupotrebljive. Bećir se 7. kolovoza kamionom vratio na Pohorje i preuzeo dodatnih 8832 upaljača.

General Martin Špegelj ovako je opisao odvoženje vojnih zaliha iz Ložnice: "Kako je slovenska vojska bez obzira na takvu odluku zadobila velik plijen, zamolio sam ministra Janšu da mi ustupi dio ubojnog materijala. Odgovorio je kako mu je čak u interesu da se zauzeta skladišta što prije isprazne i sredstva disperziraju. Odmah sam pokrenuo dvadesetak tegljača i drugih teških teretnih vozila i počeo prijevoz darovanog materijala u mjesta duž lijeve obale Sutle. Krapinu, Zabok, Zaprešić… U stožeru ZNG-a procijenili smo da smo do 24. srpnja dovezli nekoliko stotina tona materijala." A kako je bilo s plaćanjem? "Dvadeset četvrtog srpnja ministar Janša mi je javio da i dalje možemo odvoziti ubojiti i drugi vojni materijal, ali samo platimo li uobičajenu cijenu. Novca nisam imao i prijevoz je prestao", zapisao je general.

No, streljivo koje je s Pohorja odvezlo šesnaest šlepera nije bilo besplatno. Prema dogovoru među vladama, dio vrijednosti otplaćen je naftom, a dio uplatama u Lloyds Banku u Zürichu. Novac se skupljao na računu firme Cranex AG, koja je bila švicarska podružnica Iskre. Prodaja streljiva iz Ložnice u međuvremenu se nastavljala. Bećiru se pridružio Josip Vukina, opunomoćenik hrvatskog Ministarstva obrane. Neke pošiljke odvezene su jednim ili dvama teretnim vozilima, a katkad je došlo i više kamiona s poluprikolicama. U razdoblju između 7. kolovoza i 29. studenog 1991. policajci su na graničnom prijelazu Bregana zabilježili čak petnaest konvoja s najmanje dvadeset i dva kamiona.

Ukupno je evidentirano trideset i osam kamiona koji su vozili vojne zalihe iz Ložnice. S obzirom na količinu streljiva pohranjenog u skladištu, bilo ih je znatno više, no o njima nema dokumentacije. A i kupci nisu bili samo Bećir i Vukina. Sredinom kolovoza 1991. kriminalisti Novog Mesta pronašli su na glavnoj cesti Ljubljana–Zagreb u okolici Trebnja napušten i oštećen sportski automobil porsche zagrebačkih registarskih oznaka i naljepnicom Švicarske (CH).

Prestižna vozila te marke rijetko su se vidjela na slovenskim prometnicama, a još neobičnije je bilo to da ga je netko ostavio uz rub ceste. Kriminalisti su u oštećenom vozilu našli pun šaržer za automatski pištolj škorpion, kapu pripadnika ZNG-a i – dva dokumenta. Prvi je bio račun što ga je izdalo Ministarstvo obrane Republike Slovenije, a drugi uplatnica u korist poduzeća Orbis. Tom uplatnicom Sekretarijat narodne obrane hrvatske općine Slavonska Požega trebao je velenjskom poduzeću Orbis platiti 4,5 milijuna dinara.186 Kriminalist iz Novog Mesta Zdravko Červ smjesta je o svom nalazu detaljno obavijestio svoje nadređene u Ministarstvu unutarnjih poslova. Poslao im je i fotokopije dokumenata. Još istog dana, 14. kolovoza, iz Ljubljane ga je nazvao šef operative kriminalističke službe Robert Rožaj te mu naložio: "Sutra u podne posjetit će te hrvatski kriminalist. Pokaži mu porsche i sve ostalo, osim dva dokumenta."

Sljedećeg je dana u Novo Mesto došao kriminalist Bulić iz Zagreba. Červ ga je poznavao. Pozvao ga je u svoj ured i hrvatski mu je kolega povjerio da traži dokumente o kupovini oružja, koji bi nekoga mogli dovesti u veliku nevolju. Potpisnik Orbisovog računa za kupovinu oružja u Sloveniji bio je, naime, poznati hrvatski general Janko Bobetko.

"Željeli bismo provjeriti sumnje je li oružje zaista bilo namijenjeno braniteljima Slavonske Požege ili ga netko krijumčari na svoju ruku i za osobnu korist", objasnio je Bulić. Usprkos tome, hrvatski kriminalist nije dobio dokumente. Bulić se, doduše, pitao odakle njegovim nadređenima u Zagrebu podatak da je riječ o Bobetku. Pretpostavljao je kako je generalovo ime u razgovoru sa šefom hrvatskih kriminalista možda spomenuo Mitja Klavora, koji je tada bio pomoćnik direktora kriminalističke službe. "Ne znam ništa o tome", hladnokrvno je odgovorio inspektor Červ.

Janko Bobetko u času pustolovine na dolenjskoj magistrali formalno nije bio na nekom visokom položaju, ali nekoliko mjeseci kasnije predsjednik Tuđman ga je imenovao zapovjednikom južnog bojišta. Nakon uspješne deblokade dubrovačkog zaleđa u studenom 1992., postao je načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske i na tom položaju ostao je do kraja Domovinskog rata 1995. godine. Bio je markantna osoba u hrvatskom javnom životu. U Drugom svjetskom ratu bio je partizan, zatim general JNA, a za "hrvatskog proljeća" 1971. godine disident. Zajedno s devetnaest hrvatskih generala bio je prisilno umirovljen. Haaški sud za bivšu Jugoslaviju optužio je Bobetka za vojne zločine nad Srbima. No, optužnicu nije htio primiti. Izjavio je da u Haag neće otići živ. Umro je 2003. godine.

U ljeto 1991. general se bavio kupnjom oružja. Dio oružja nabavio je iz vojnih skladišta u Sloveniji. Prodavalo ga je Ministarstvo obrane i, u suradnji s njim, poduzeće Orbis u sklopu Gorenja. U izvještaju o prodaji oružja Hrvatskoj, što ga je 26. kolovoza 1991., dvanaest dana nakon nalaženja porschea, sastavio direktor uprave za logistiku Ludvik Zvonar, Bobetko je oružje u Sloveniji preuzeo odobrenjem hrvatskog ministra trgovine Petra Kristea. Radilo se o "četiristo pušaka M-48, većoj količini streljiva za minobacače i mitraljeze te 250 000 metaka".

Podosta oružja, tisuću pušaka M-48 i pola milijuna metaka, tada je dobio Vladimir Šeks iz Osijeka, koji je zajedno s Branimirom Glavašem bio gospodar života i smrti na slavonskim bojištima. To je oružje Šeks primio "bez kupoprodajnih obaveza".

Takve povlastice uživao je još samo general Martin Špegelj, dobivši dodatnih sedamdeset tona različitih borbenih sredstava "bez kupoprodajnih obaveza". Vladimir Šeks je zatim, nakon odobrenja ministra Kristea, kupio još četiristo pušaka M-48, veću količinu streljiva za minobacače i strojnice te 250 000 metaka. Iz Ložnice je 10. rujna naručio i granate kalibra 130 milimetara. Sljedećeg dana, više kamiona pod vodstvom Ivana Šimića iz Osijeka odvezlo je pet stotina velikih granata, dvjesto manjih granata kalibra 76 milimetara i dvjesto mina za ručni bacač protuoklopnih mina RB-57.

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.