Foto: Mladen Postružnik, screenshot: Guatevision 

USPJELO je. Gvatemala se riješila korumpiranoga aktualnog predsjednika. Kako sam to već opisivao na Indexu, sve okolnosti toga slučaja u jednoj zemlji oko 10.000 km daleko od Hrvatske, na kraju se, čak protivno i mojim očekivanjima, upravo to dogodilo. Kao vaš sunarodnjak bio sam oduševljen činjenicom da je rad neovisnih istražitelja u sinergiji sa prosvjedima građana, urodio plodom. Mi, koji živimo u toj zemlji, ni sami nismo vjerovali da će se to dogoditi, ma koliko imali želje.

Znate, priželjkivanje pravde je jedno. No kada se pravda ipak dogodi, e to je drugo. I dobra je vijest za cijelo čovječanstvo. Uhićena je bivša potpredsjednica Roxana Baldetti koja je dala ostavku, a neposredno pred nove izbore uhićen je aktualni predsjednik Otto Perez Molina. Oboje se sada nalaze pred sudom.

Zemlja bez korupcije kao ideja

Za vas koji ne volite duge tekstove ili pak smatrate da se nečije tako daleko iskustvo ne može primijeniti na Hrvatsku, koja bi se isto jako rado riješila korumpirane elite (ali tako da se to desi po Duhu Svetome, bez prosvjeda i zalaganja samih građana, joj, pa tako smo postali hrabrim antikomunistima kad je netko drugi tamo srušio Berlinski Zid) – odmah možete prestati čitati. Imat ću milosti prema vama: temeljna će misao biti da građanski aktivizam, istinska ljubav za svoju zemlju mogu mijenjati stvari, te da je to sukus onoga što u demokraciji znači biti građaninom.

A taj aktivizam i građansko domoljublje znače visoku razinu međusobne tolerancije: ovdje tijekom mjeseci prosvjeda nikome nije palo na pamet vrijeđati onoga drugoga. Tako ljevičarski anarhistički studenti sa Universidad San Carlos (USAC) nikada nisu pristupili katoličkim svećenicima i časnim sestrama koje su bile u istoj koloni da bi im rekli kako neće tu trpjeti klerofašiste. Sindikalisti i radnici nisu pristupali članovima udruga poduzetnika da ima kažu da su eksploatatori i gulikože, jer je tako rekao Karl Marx.

Misao je bila jedna: prvo želimo Gvatemalu bez korupcije. I svi koji to žele, dobro su došli na prosvjedima. I ti su prosvjedi bili mirni. Dok danas možete čitati kako se sukobljavaju neonacisti i podupiratelji prihvata izbjeglica u Njemačkoj, kako tu ima razbijanja i nasilja – Gvatemala je sve to prošla bez razbijenog prozora, bez tuče među prosvjednicima i kontraprosvjednicima. Ako znadete španjolski pa odete čitati malo komentare po portalima i Facebooku, shvatiti ćete da ovi ljudi ne komentiraju jedni druge, nego samo iskazuju svoja mišljenja. Nema međusobnih prijetnji smrću, povijesnih doskočica, tih jadnih i užasnih iskaza mržnje (mahom) među pripadnicima istoga naroda. Građanima iste zemlje.

Mislim da su zbog toga Gvatemalci  i pobijedili.

Nekažnjivost

U svojem sam tekstu od 28. svibnja na Indeksu objasnio kako je Gvatemala u sklopu procesa pomirbe morala prihvatiti neovisno tijelo UN-a, zvano španjolskom kraticom CICIG (Međunarodna komisija za borbu protiv nekažnjivosti u Gvatemali). U međuvremenu se dogodilo to da je njezin šef, Kolumbijac Ivan Velasquez Gomez proveo sve po zakonu: optužnice su podignute, potpredsjednica Baldetti koja je dala ostavku odmah je uhićena i sprovedena u zatvor, odakle dolazi na svoja ročišta. Sa predsjednikom Perezom Molinom bio je problem što je imao imunitet; gvatemalski je parlament prihvatio optužnicu i ovlastio peteročlano tijelo zastupnika kojem su u dva dana istražitelji CICIG-a prezentirali sve dokaze.

Nakon toga, to je tijelo preporučilo gvatemalskom Kongresu da ukine imunitet predsjednika. I, nevjerojatno, u ozračju sve jačih javnih prosvjeda (posljednje subote prije ukidanja imuniteta na glavnom se trgu u Gvatemala Cityju našlo 120.000 ljudi, a širom zemlje, u svim gradovima i većim mjestima sigurno još parsto tisuća) – Kongres, parlament je odlučio: predsjednik Otto Perez Molina mora se odazvati pozivu sudstva i obrazložiti svoju ulogu u skupini zvanoj La Linea (Linija) i pojasniti kako su se milijunska sredstva prikupljena carinjenjem robe našla na računima uključenih. I njegovom. Kao šefa organizacije.

Otto Perez Molina pred sudom

 Nekažnjivost za korupciju ogroman je problem suvremenog svijeta. Pred našim očima, javni službenici (a i predsjednici i premijeri su samo to) – postaju bogati i prebogati, a imovinu ne mogu objasniti svojim legalnim primanjima. To nam obrazlažu svojim domoljubljem, brigom koju vode za nas, građane takvih zemalja. Odbacuju optužbe, skrivaju se iza svojih imuniteta, a koriste i razna državna odvjetništva i ravnaju tobože neovisnim sudstvima svojih zemalja da se nikada ne bi našli odgovornima.

Sve prekriva bajka o demokraciji, neovisnosti sudstva, pregalaštvu tužiteljstava. Smiju nam se i govore: „Neka institucije rade svoj posao“. Institucije koje 100 % baš oni nadziru i koje jesu dio problema. Gvatemala je imala srećom instituciju koju takvi ljudi nisu nadzirali.

Povratak idealizmu

Njihova je nekažnjivost poslovična: oni su nevini, uostalom, bogati su i ugledni – te pitaju što hoće tamo neki golje sa ulica, nekakva fukara i sirotinja, kada mjerodavna sudstva u njima nikakve mane ne nalaze. Čak im i Ustavni sudovi poštuju ljudska prava, ne pitajući gdje su to naši novci iz proračuna, naša ljudska prava, naše pravo na javno zdravstvo, na obrazovanje, na ostvarenje funkcije države kao takve. A štoviše – to ne pitamo niti mi sami.

Ovo vam sve mora zazvučati jako idealistički. To su mi i prijatelji iz Hrvatske govorili: ma neće se ništa promijeniti, javni prosvjedi ne vode ničemu, nemoj biti budala i idealista, uklopi se u ovaj svijet pljačke i pohlepe. Pad Otta Pereza Moline jasna je poruka: uz hrabre i poštene istražitelje koji nisu dio pokvarenoga sustava koji stvaraju nacionalni političari, uz građansku hrabrost ljudi, uz vraćanje tom izgubljenom idealizmu, toj jednostavnoj ideji da ako sam ti povjerio novce – ne možeš i krasti, to se doista može. Način na koji Otto Perez Molina nastupa pred gvatemalskim sudom (Sud za posebne i teške slučajeve korupcije) podsjeća na neke hrvatske velikane: on je samosvjestan, racionalizira, njegovi skupo plaćeni branitelji koriste svaki pravni mehanizam u tom procesu. I reći ću: to je dobro.

Ovdje se mora provesti pravni postupak, pošten i za onog najokorjelijeg kriminalca. Vidite, ovdje ljudi, najgori protivnici toga i takvoga predsjednika ne zovu na mržnju i linč. Ljudi koji su vodili prosvjede ovdje niti jednoga trenutka tu atmosferu nisu dopuštali. Dokazi koje svakodnevno slušamo sastoje se iz prisluškivanih telefonskih razgovora u kojima su osobe koje su vodile lopovluk imale kodna imena. Tako je predsjednik države nazivan „Vlasnik plantaže“, „Gospodin broj 1“, „Šefina“, što govori o načinu na koji su ti ljudi doživljavali sebe i svoju zemlju, koju su istovremeno obasipali domoljubljem. Vodilo se dvostruko knjigovodstvo, a novac se isplaćivao na njihove vlastite čekove, sa punim imenima i prezimenima, što govori da su se osjećali kompletno sigurnima.

I sada na izbore

Na današnjim izborima u Gvatemali pobijedio je, iako je to tek prvi krug, Jimmy Morales. On je dugi niz godina bio poznati gvatemalski stand-up komičar. U svojim je ulogama govorio lokalni sleng, prikazivao živopisne lokalne ljude i situacije. Zamislite da u Hrvatskoj izbore dobije recimo Željko Pervan? Jedan od komentara pobjede Moralesa kaže: e kad smo imali tu komediju sa korupcijom, pa što ne izabrati komedijaša?

U svojim prvim izjavama nakon odličnog izbornog rezultata koji mu omogućuje startnu poziciju za drugi krug, najvjerojatnije protiv Manuela Baldizona iz stranke Lider, Morales označava svoju poziciju. „I ja i moja stranka jesmo dio nezadovoljstva građana sa postojećim sustavom“ – kazao je. Također, naveo je da želi okupiti političke snage u zemlji kako bi se provele čak i ustavne promjene koje su označene kao nužne. Tu se prije svega misli na ograničenje političke moći i na sam izborni sustav, u kojem je i dalje prisutna trgovina glasovima, kao i trgovina mandatima. A sve je to zadnjih godina kao vodeći opozicionar utjelovljivao baš Manuel Baldizon, njegov protukandidat.

Bogati poduzetnik Baldizon želio je osporiti ustavnu odredbu da izabrani predsjednik može imati samo jedan četverogodišnji mandat. Njega kritičari opisuju kao vlastohlepnog čovjeka, bez skrupula, gvatemalskog Donalda Trumpa koji želi biti gvatemalski Hugo Chavez. Kao sociopata koji svoju političku poziciju pred novinarima opisuje kao „humanizam“. U isto vrijeme taj novovjeki humanist kupuje kongresiste i čini sve radi ostvarenja osobne moći, a na svojim skupovima diči se neprobojnim prslukom i tjelohraniteljima, koji ga nakon sesije s obožavateljima prate do helikoptera.

Jimmy jest još možda jedan „mačak u vreći“, no političar koji se slaže sa nadzorom svoje funkcije, barem za sada verbalno, ipak je nova nada za Gvatemalu. Morati će se dokazati. Jasno je da se kod političara njihova obećanja prije i djela nakon ostvarenja vlasti jako razlikuju. To svuda shvaćamo kao normalno. No, za sada priča zvuči prilično dobro, te će najvjerojatnije humoristični Morales osvojiti srca Gvatemalaca, naroda koji se svakodnevno sa smiješkom upušta u svoju životnu realnost. Pitam prijatelje: a što ako Morales bude novi Otto Perez?

Odgovaraju mi jednostavno: idemo opet na cestu. I njega ćemo uhapsiti. Nakon desetljeća diktatura i građanskoga rata koji je trajao do 1996. Gvatemalci su upoznali novi sustav u kojem je moguće iskazivati građanski neposluh, da vas ne bace u tamnicu, muče, siluju i usade u masovnu grobnicu. To ne žele izgubiti. To i jest demokracija.

Gvatemala nije najbolja zemlja na svijetu. Ali je najbolja u nastojanju da bude bolja. A to se ne postiže mutavošću, prihvaćanjem sudbine, konformizmom. To se postiže iskazivanjem svojega mišljenja, javno, hrabro, pitomo. To je naše ovdašnje gvatemalsko iskustvo. Koje je urodilo plodom.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala