Foto: Bilten.org

NAKON višemjesečne neuspješne borbe za isplatu plaća, radnici bivše splitske željezare su prije dva tjedna odlučili podići šator i trajno se smjestiti ispred ulaza u svoju firmu u znak protesta protiv ponašanja njemačkog vlasnika. Nakon nekoliko preprodaja firme, obustava pa ponovnih pokretanja proizvodnje, brojnih štrajkova i sudskih procesa, radnici su sada prisiljeni na očajničke mjere kako bi pokušali izboriti formalno zakonom osiguranu plaću.

“Više su prava imali Dioklecijanovi robovi nego mi danas. Oni nisu imali novac kao platežno sredstvo, nego je bilo kruva i igara. A mi odi imamo samo igara, cirkusa, znoja, a kruva nigdi”, pričaju nam ogorčeni radnici željezare Adria čelik, bivše Željezare Split, koje smo posjetili na njihovom “dežurstvu” u šatoru pokraj tvornice, gdje od 18. svibnja štrajkaju zbog neisplate sad već sedam plaća. Njih dvjestotinjak, koliko ih je bilo krajem 12. mjeseca, posljednju plaću dobili su krajem prošle godine. Godinama su potpisivali privremene ugovore o radu svakog mjeseca, kako su nam ispričali, no od početka godine ne dobivaju nove ugovore, čime su im prethodni automatski produženi na neodređeno. Poslodavac im je u siječnju ponudio nove ugovore, koje su ocijenili “lihvarskima”, jer sadrže klauzulu prema kojoj se radnici odriču svojih potraživanja zbog kojih su prethodno tužili poslodavca.

Iako se radnici još uvijek vode kao zaposleni, proizvodnje u željezari nema od listopada prošle godine, a kako nam kažu, “kaskala” je bila već godinu-dvije. “Nestalo bi sirovine pa ne bi radili neko vrime i tad bi nam umanjili plaću za deset, dvadeset posto. Onda ne bi platili struju pa bi je isključili i opet ne bi mogli raditi. Drugi put zbog neplaćanja, isključili bi nam plin. Je li to zato što gazda nije ima para ili je neka ‘finta’ u pitanju, radnici ne znaju. Mi samo želimo raditi”, priča jedan od radnika.

Kada su krenuli problemi s neisplatama i kašnjenjem plaća, koji se vuku još od listopada, u Adria čeliku su se pojavili sindikati. Dotad, zbog nikad jasno izrečene zabrane vlasnika, radnici dugo nisu bili sindikalno organizirani. Ipak, osnivanje sindikata nije prošlo glatko ni bez neslaganja. Prvo je u listopadu prošle godine osnovana podružnica Sindikata metalaca, a potom u svibnju ove godine i Nezavisnog sindikata Brodosplita. Nakon prvog sastanka u Sindikat metalaca navodno se uključilo svega dvadesetak radnika, a jedan od radnika, Stipe Banić, optužio je sindikaliste za tajno osnivanje podružnice za odabrane radnike. Tada je i najavio da zajedno s 38 radnika pokreće zahtjev za stečaj budući da je tvrtka bila više od 60 dana u blokadi.

Podijeljeni radnici

Radnicima su u studenom prošle godine bile isplaćene do tada zaostale plaće, a nakon što nisu potpisali ugovore u siječnju 2015. godine, sindikati su radnicima obećali pregovore s vlasnikom. Od tada do danas nalaze se u ovoj situaciji – formalno sa zaposlenjem, ali bez plaće – a radnik Stipe Banić je sam u travnju pokrenuo najavljeni zahtjev za stečajni postupak kojim bi se načelno morala pokriti i radnička potraživanja. Stečaj je ipak odbijen, iako se očekivalo da će ga, zbog neisplate plaća više od dva mjeseca, sud pokrenuti. Naime, punomoćenica Adria čelika, odvjetnica Ana Bokulić iz Zagreba, na ročište je donijela izvatke iz kojih se vidi da su 1. travnja Stipi Baniću isplaćene plaće za prosinac 2014. i siječanj 2015. godine, a 2. travnja pripadajući doprinosi. Budući da je Banić prijedlog za pokretanje stečaja temeljio samo na dugovanju prema sebi, nije pokrenut stečaj. Tako je Banić jedini od radnika dobio što je tražio, dok ostali još uvijek čekaju.

Nezadovoljstvo zbog takvog raspleta događaja potaknulo je osnivanje podružnice Nezavisnog sindikata Brodosplita u Adria čeliku. Taj sindikat, kaže Zvonko Šegvić, predsjednik sindikata, okuplja preko 80% radnika u firmi. Osim jednog radnika kojem je isplaćena plaća za prosinac i siječanj, ostali su, kako nam pričaju, dobili tek tu i tamo novac za gorivo nakon što su se pobunili da nemaju za benzin kako bi došli na posao. Joško Franić, regionalni povjerenik Sindikata metalaca za Dalmaciju u telefonskom razgovoru s vlasnikom Edgarom Schumacherom pokušao je 22. svibnja osigurati isplatu plaće barem za 12. mjesec, no radnici s kojima smo razgovarali u šatoru odbili su pristati na to jer žele isplatu barem tri plaće. “Krenuli smo u pregovore, definirat ćemo termine isplate plaća i nakon toga ćemo razgovarati o novim ugovorima. Neki su inzistirali na tri plaće, no kad se one isplate odjednom, to onda uzme previše poreza”, tvrdi Franić koji je na meti dijela radnika jer je, kako kažu, predsjedniku njegovog sindikata Vedranu Dragičeviću sin zaposlen na mjestu direktora u tvrtki.

Protuzakoniti otkazi

I dok su se sindikati nadmetali oko zahtjeva, prošlog petka došlo je do obrata. Naime, vlasnik Schumacher odlučio je početkom tjedna podijeliti otkaze putem pošte skoro svim radnicima, osim njih 28, što je prema riječima Joška Franića nezakonito jer sindikalni povjerenici prvo moraju dobiti na uvid plan zbrinjavanja. A to se još nije desilo jer Franić nije htio preuzeti taj plan, već je inzistirao da ga pošalju sindikalnim povjerenicima. Uz to, kako nam je kazao u subotu, otkaze je vlasnik namjeravao dati i sindikalnim predstavnicima, što je također protuzakonito. Franić je rekao kako je većina radnika, kao i sindikalni predstavnik, još uvijek u njegovom sindikatu što argumentira potpisanim pristupnicama. Namjera njegovog sindikata je da ukoliko dođe do otkaza pokrenu sudske tužbe. S druge stane, Šegvić nam je isti dan rekao da nema informacija o otkazima, ali da ukoliko je to točno ima plan, koji ipak nije želio otkrivati.

“Sindikati nisu nikad napravili ništa za nas”, kazao je jedan od radnika koji nije u sindikatu i ne prosvjeduje pred šatorom. Podsjetio je kako ni kod prvog stečaja – kad je vlasnik bio poljski Zlomrex od kojeg radnici još uvijek potražuju oko 20 tisuća kuna (ovisno o godinama staža) – radnici nisu vidjeli kune. Jer nije ovo prvi put da su on i njegovi kolege osjetili “čari” tranzicijskog kapitalizma. Neki od njih u Željezari su preko dvadeset godina. Prošli su prvu privatizaciju 2007. godine kad je tvrtku kupila poljska tvrtka Zlomrex. Tada je Željezara imala skoro 500 radnika, no nije trebalo proći dugo nakon privatizacije da zbog neisplate plaća radnici krenu u štrajk glađu.

Europska posla

Petar Pripuz, “hrvatski kralj otpada” nedavno uhićen s Milanom Bandićem, je 2011. godine za 10,3 milijuna eura postao vlasnikom Željezare na dražbi održanoj na splitskom Trgovačkom sudu. Pripuz je na zemljištu željezare izgradio reciklažni centar za sakupljanje i obradu metalnog otpada u vlasništvu njegove tvrtke Cezar, no nakon dvije godine je Adria čelik prodao njemačkom Techcomu Edgara Schumachera. Iako je još prije godinu dana tadašnji prokurist Adria čelika Maksim Semeniak najavljivao Techcomova ulaganja od “još najmanje 15-20 milijuna”, trenutno firma, čini se, nema ni na vidiku novog investitora. “Jednom tvrdi da će naći investitora do srpnja, a onda da nije izgledan dolazak investitora”, ispričao je Franić. “Nisu to jasna posla”, rezignirano će radnik koji sada čeka godine do mirovine i s ironijom se prisjeća obećanja o “evropskoj plaći”, koja je Scuhamcher davao kad je došao u tvrtku.

“Jesmo Evropska unija kad triba izvući lovu, a kad treba dati radnicima, onda nismo. Bit ćemo najviše EU kad bude tribalo prihvaćat ove izbjeglice i hraniti ih. A gdje smo mi? Nama je gore nego azilantima. Ma nisu oni krivi, nego ovi koji su imali njihove kolonije pa su ih doveli ovdje”, ogorčeni su radnici na prazna obećanja i odnos institucija. Jer ova industrija, koja prolazi kroz krizu i unutar Evropske unije, nastale kao zajednica ugljena i čelika, teško opstaje bez subvencije država. Zbog toga je krajem prošle godine Evropski parlament i predložio “Rezoluciju o sektoru čelika u EU-u: zaštita radnika i industrije”.

Radnici Adria čelika pak od vlasti trenutno traže samo da omoguće provedbu zakona i osiguraju isplatu plaće: “Pisali smo i njemačkoj ambasadi, neka Merkelica vidi kako se njeni građani ponašaju van Njemačke”, kazao je jedan radnik, a drugi se nadovezao: “Radio sam u Njemačkoj do rata. I to na crno. Kad je zvao Franjo, došao samo u domovinu, boriti se, mislio sam sad će biti prilike, dobit ćemo državu. Bilo bi mi bolje da sam ostao gore. Sreća da sam i otišao jer tako sam barem izgradio kuću. Inače je ne bi ni bilo”, priča nam, a kolega se nadovezao da bi bolje bilo da su ostali u socijalizmu: “Sada bi radili i bili na listi na stanove”.

Mašenjka Bačić / Bilten.org